Kraj je mjeseca travnja davne 1941. godine. Strašni nacistički Hitlerov ratni stroj osvojio je upotrebom veće ili manje sile, dobar dio Evrope. Naizgled snažna poljska vojska samljevena je početkom rujna 1939. godine, za nekoliko tjedana. Jugoslavenska vojska izdržala je još manje. Sav njen mlaki otpor slomljen je za nekoliko dana, glavni grad Beograd pretrpio je velika razaranja djelovanjem moćne njemačke avijacije. 10. travnja uspostavljena je NDH. Pavelićeve ustaše došle su iz Italije u nekoliko kamiona u glavni hrvatski grad Zagreb. Dobar dio građana bio je s time oduševljen, baš kao i kad je njemačka vojska ušla u grad. Počela je vladavina terora, doneseni su strašni rasni zakoni. Židovi su natjerani da nose Davidovu zvijezdu na odjeći. Svaki nepismeni ustaša mogao se iživljavati nad skoro svakim Židovom, Srbinom, Romom. Nastala su strašna vremena za te ljude, ali i za ne mali broj Hrvata, kojima nikako nije bio po volji taj diktatorski, mrziteljski režim.

***

Mjesec dana ranije David, dvadesetogodišnji momak iz središta grada Broda, u subotnje jutro, našao se u hotelu Central (sadašnji hotel "Park"). Dogovorio se s prijateljem Mladenom da će se naći oko 10 sati, da prodiskutiraju o aktualnoj situaciji u svijetu i državi. Došao je petnaestak minuta ranije i naručio kavu. Konobar mu je uz kavu donio i čašu vode. Tek što je srknuo gutljaj kave, stolu je prišao lokalni nasilnik Ratko. Bio je to čovjek visokog rasta, snažne građe tijela, širokih ramena. Kosa mu crna kao u gavrana, neuredni crni brkovi, odjeća na njemu pohabana i ne baš čista. Lice mu ljepuškasto, ali išarano borama zbog neurednog života kojim je živio. Iako jutro, već je bio pomalo pijan, svadljiv.

- Jesi li vidio, Židove, što radi Hitler u Evropi - prosikta div Davidu.

Za razliku od Ratka David je bio sitan, srednje visine, plavokos i plavook. Ruke mu njegovane, gotovo djevojačke. David pomalo preplašen nije odgovorio.

- Što je, prpa?

- Ostavi me na miru.

- Uskoro dolazi vrijeme stvoreno za odlučne ljude poput mene, a tada se čuvaj.

Ratko nije vidio da mu s leđa prilazi Mladen, momak od 22 godine.

Snažan, samopouzdan, friško ošišane smeđe kose, prijatna lica.

- Ratko, ako odmah ne odeš možeš se ti mene odmah čuvati - metalnim glasom će Mladen.

Ratko se uplašeno trže i prosikta:

- I prijatelji Židova, doći će na red.

- Marš! - zvrati Mladen i krenu prema nasilniku, koji uzmače prema izlazu iz hotela.

- Zdravo Mladene!

- Zdravo Davide!

Mladen sjede, priđe konobar, Mladen naruči kavu.

- Gospon Mladene, svaka čast što ste pokazali tom siledžiji - tiho će konobar.

- Pusti budalu, Franjo.

- Hvala, Mladene - zahvalno će David.

- Nema na čemu.

***

David je potjecao iz miješanog braka. Otac mu je bio Hrvat katolik, majka Hrvatica židovske vjeroispovijesti. Otac Marko nije puno držao do vjere, majka Vesna je, pa je David primio židovsku vjeru. Kad je završio srednju školu, zaposli se u očevoj trgovini mješovite robe, smještenu u širem središtu grada. Trgovina je bila u sklopu obiteljske kuće.

Još prije nekoliko mjeseci otac Marko je ostatak obitelji, suprugu i dvoje djece, preselio na sigurno u Englesku kod obitelji. Najmlađe dijete, sin Drago, stjecajem okolnosti krstio se u brodskoj velikoj crkvi. Ipak, za svaki slučaj, Drago je otišao s majkom i sestrom u Englesku. Otac je čitajući novine, domaće i strane, slušajući radio stanice, domaće i strane, slutio nadolazeće strahote. U velikoj kući živjeli su samo otac i sin, koji je bio spreman u svakom trenutku pridružiti se rodbini u Engleskoj.

Mladen je stanovao u blizini. Drugovao je s Davidom otkad zna za sebe. Iako su nastupila ružna vremena njihovo se prijateljstvo nije prekinulo. Lako je biti prijatelj u mirnim vremenima, a puno teže u teškim. Zbog osobnog probitka i fanatizma neki bi izdali članove vlastite obitelji, a kamo li prijatelja.

***

Subota je, 23. 6. 1941. godine. Posljednji su dani kada blagi povjetarac raznosi opojni miris lipe gradom s lijeve obale rijeke Save. Dan je sunčan, topao. Ništa ne govori o davnim vremenima u kojima su ljudi samo zato što su druge rase, nacije, vjere, svjetonazora, nemilosrdno progonjeni u ime naci-fašističke ideologije. Progon širokih razmjena pokrenuo je Hitler i njegovi nacisti. Pomagali su mu vlasti iz više država. Pojedini vlastodršci iz tih zemalja utrkivali su se tko će u tim proganjanjima postići veće razultate.

Otac i sin, Marko i David, nakon skromnog ručka natočili su sebi po čašu piva u primaćoj sobi. Marko se udubio u čitanje ustaškog dnevnog lista "Hrvatski narod", dok je David razmišljao o skorašnjem bijegu u Bosnu, pa ako uspije nekako doći do Italije i preko nje u Švicarsku. Marko čita na str. 6 toga lista veliki naslov: "Preko 30.000 ljudi manifestiraju u Vinkovcima ustaškoj skupštini". Podnaslov je: "Veliki politički govor doglavnika Dr. Mile Budaka". U podugačkom govoru stoji i ovo: "Vjerovao je da je ondašnje vodstvo hrvatskog naroda htjelo ono što hoće Poglavnik, ali kad se to vodstvo bacilo u naručje židovsko-masonskih zapadnih demokracija (Poglavnik je obožavao zapadne demokracije - op.aut.) i Beograda, onda je svaki slijepac mogao progledati, onda je svaki morao vidjeti, da ondašnje vodstvo nije svjesno odgovornosti, da nema hrvatske krvi. I zato je odmah cijeli hrvatski narod listom pristao uz Poglavnika, koji je uvijek radio ono što je govorio".

Zatim je doglavnik naglasio da svaki pojedinac i cijeli hrvatski narod mora danas izvršiti svoj zadatak, svako mora biti svjestan svojih dužnosti, ako hoćemo da naša Nezavisna Država Hrvatska ostane i postane svaki dan sve jača, čvršća i moćnija. (Budućnost će pokazati da je doglavnik, tvoran strašnih parola, bio loš prognozer. NDH je bivala sve slabija i nemoćnija dok nije završila u ropotarnici povijesti. Trajala je koliko i nacistička Njemačka - op. aut.). U Hrvatskoj Državi postoji samo jedan autoritet, a to je Poglavnik dr. Ante Pavelić. On je počeo sam, ali danas, nakon velikih djela, koje je učinio, cijeli narod odobrava njegou politiku!

Marko čita dalje: "Blago nama koji smo doživjeli veliki dan ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske. Blago nama koji smo Poglavnikovi suradnici, jer znamo, da uvijek moramo biti za Poglavnika i ZA DOM - SPREMNI! prihvatila je oduševljeno mnoštvo naroda.

Svršetak govora Doglavnika pozdravljen je oduševljenim odobravanjem tisuća prisutnih koji su klicali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Poglavniku.

Zanimljivo, četnički pozdrav za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je: "Sprem'te se, sprem'te četnici". U tim kratkim povicima i jedni i drugi su spremni. Jedni konretno za čega, drugi neodređeno.

Marko odloži novine na stolić. Krupne graške znoja slijevale su mu se niz lice. Na trenutak mu se zamagli pred očima. Tajac! Nakon pune minute reče Marko usplahireno:
- Sine, već smo o tome razgovarali. Čupava su vremena. Ovi na vlasti nemilosrdno progone sve koji su po bilo čemu drukčiji, naročito Židove, Srbe i Rome. Krajnje je vrijeme da napustiš teritorij NDH i spas potražiš u nekoj drugoj državi, u kojoj nema nasilja u ovolikoj količini.

- I ti bi, oče, trebao razmišljati o odlasku.

- A, ne! Slučajno sam iste vjere inacije kao i veliki dio ustaša. Nisam bio, niti sam politički aktivan.

- Ali si oženio ženu židovske vjere što ti ovi možda neće oprostiti.

- Ostajem, pa šta bude - bio je tvrdoglav otac.

- Znaš koji je osnovni razlog mog ostanka ovjde.

- Znam, znam. Ali, ona je Hrvatica i katolik, otac joj je u domobranskoj službi pa joj ne prijeti nikakva opasnost.

- Ja sam odlučio. Dogovorio sam se s Ibrom za prekosutra navečer u 10 sati, da me čeka kod samostana s čamcem. U Bosanskom Brodu će me dočekati čovjek koji će me povezati s pouzdanim ljudima u bosanskim planinama.

- Napokon si došao pameti. Bilo bi još bolje da si otišao s majkom, bratom i sestrom.

- Već sam rekao da me je sprečavala ljubav prema Vesni, nisam te htio ostaviti samog, a i nisam očekivao ni ovoliku represiju prema svima koji su po bilo čemu drukčiji.

Obitelj je stanovala u blizini samostana pa se David s bošom, u kojoj su bile najpotrebnije stvari, uputio ka odredištu. Kad je ušao u parkić blizu samostana na puteljku pored njega je iskočio nasilnik Ratko, sada ustaša, u civilnom odijelu, s pendrekom u ruci.

- A, tu si, Židove - promuklim pijanom glasom će nasilnik.

Slučajno prolaznik koji je poznavao Ratka i njegove manire pobježe glavom bez obzira. Noć je bila oblačna, rasvjeta nikakva, idealno vrijeme za bijeg čamcem preko Save. "Ništa od bijega, Ibro će uzalud čekati", pomisli prestrašeni David.

- Što je, Ćifute? Maca ti popala jezik - povika Ratko, zamahnu i udari žrtvu. Udarac je bio upravljen u žrtvinu glavu. Srećom se David mahinalno pomjerio udesno pa ga je pendrek pogodio u rame. David osjeti strašnu bol. Prigušeno kriknu. Siledžija opali još jednom Davida po lijevoj ruci. Ovom se smrači pred očima. Ratko opet zamajnu, ali avaj. Jedna čelična ruka ga s leđa čvrstu uhvati za zglob ruke s pendrekom.

- Što, marš, znaš li ti tko sam ja? - zastenja Ratko.

- Znam, znam, smeće jedno - odgovori dobro poznati glas. Ovaj puta je zlikovac problijedio od straha. Kod Davida suprotna situacija. Osjeti silno olakšanje.

- Mladene, ti? - promucaše žrtva i nasilnik uglas.

Mladen oslobodoi Ratkov zglob. Ovaj riknu i pogriješi. Silovito zamahnu u namjeri da udari Mladena po glavi. Mladen se munjevito izmaće i plasira strahovit aperkat u pleksus nasilnika. Ovaj prokrlja i presavi se. Mladen ivicom dlana po vratu posla Ratka na pod u carstvo snova.

- Kuda? - htio je znati Mladen.

- Imam dogovor s Ibrom da me prebaci preko Save. Otkud ti?

- Išao sam malo prošetati i spazio Ratka u parku pa sam se pritajio. E. j.b.ga, sad moram i ja s tobom.

David izvadi iz torbe jednu košulju. Prijatelji je brzo izderu i s dijelovima čvrsto svežu Ratkove ruke i noge. U usta mu staviše komad smotane košulje da ne može zvati u pomoć.

- Auu, Ratko, morat ćeš jedno vrijeme imati u ustima komad židovske krpe - veselo će Mladen.

- Jadnik - dometnu David.

- Reci Ibri da malo pričeka, a ja odoh kući po neophodne stvari.

David se učas spusti do Save. Tu ga je u čamcu čekao Ibro.

- Idemo!

- Ibro, pričekaj malo, dolazi moj prijatelj, a tvoj poznanik Mladen.

- J.bi. ga, nije fertutma - uzvrati Ibro, uvijek škrt na riječima.

U međuvremenu je Mladen potrpao nešto robe u torbu, pozdravio se s roditeljima i bratom, ne i sa sestrom koja je već legla spavati. Na vratima zastade i reče:

- Poljubite seku.

- Hoćemo! Čuvaj se, čuvaj, sine - tužnim glasom se majka oprostila sa sinom.

- Hoću.

Dok je trkom prolazio pored klupe gdje su ostavili Ratka čuo je njegovo koprcanje i tiho mumlanje. Zastade, čučnu i reče:

- Budi miran jer će biti batina.

Ratko umuknu, a Mladen se začas nađe u Ibrinom čamcu, pored Davida.

- Veslaj, jarane - reče David.

- Hoću, bolan - uzvrati Ibro.

Ratka je nakon 2 sata našao jedan slučajn prolaznik. U znak zahvalnosti odalamio ga je pendrekom po debelom mesu.

- Marš - obrecnu se Ratko na nesretnika.

Nesretnik stenjući od bolova dade se šepajući u trk. Ratko je odmah alarmirao ustašku vlast. Bezuspješno. Prijatelji David i Mladen nestali su bez traga i glasa. Nitko se nije dosjetio da je u njihovom nestanku dobar upliv imao taksista Ibro, koji se u politiku nije pačao, ali je ponekad prevezao ponekog bjegunca uz redovnu cijenu prijevoza. Uostalom, za većinu njih nije ni znao da su bjegunci.

Davidov otac Marko nekoliko je puta morao ići na ispitivanje kod nadležnih ustaških organa. Bilo je tu i nekoliko žestokih pljuski, međutim on je uporno tvrdio da ne zna gdje mu je sin.

Poginuo je potkraj rata prilikom savezničkog bombardiranja Broda.