Darko Lončar: Žućka – moja priča iz kampa za sirijske migrante u Slavonskom Brodu (4)

POGLAVLJE IV

Da, vlak dolazi. Prislonila sam svoje klempave i čupave uši na tračnice da još jednom čujem tihi zvuk vlaka koji se prenosio preko tračnica, a onda kad sam bila već sasvim sigurna da je to naš vlak, odmah sam otrčala u kamp da svima javim i da svi budu spremni na doček novih migranata.

I, da, još sam nešto zaboravila. Zaboravila sam da vas upoznam i da vam opišem kako izgleda naš kamp, da zamislite tu sliku pa ću to sad pokušati na brzaka. Mi smo vam svi u kampu kao jedan mali grad, baš tako. I baš tako svi u kampu  funkcioniramo-kao jedan mali grad.

U sektorima od 1 do 6 su montažne kućice i šatori za prihvat izbjeglica, premda ne volim rabiti tu riječ jer kao što rekoh, život svakog bića je jedno veliko duhovno putovanje i svako biće je na neki način lutalica i izbjeglica koje traga za svojom srećom.

Onda, u sektoru 7 i 17 je bolnica, tj. ambulanta, nakon izlaska iz vlaka, ukoliko nekom migrantu nije dobro ili se osjeća loše ili je bolestan, naši bolničari, volonteri i predstavnici Crvenog križa mu odmah priskoče u pomoć i ako treba odvedu ga u ambulantu gdje mu naša glavna doktorica teta Maja i sestre odmah ukažu medicinsku pomoć. A ispred bolnice uvijek čeka jedan kombi prve pomoći, te ukoliko je nekome jako pozlilo ili ima teži zdravstveni problem onda ga kolima hitne pomoći odmah prebacuju u bolnicu „dr. Josip Benčević“ s kojom je sve dogovoreno tako da izbjeglice imaju svu potrebnu njegu i medicinsku pomoć i zaštitu.

U sektoru 8 vrši se registracija migranata, uzimaju se njihovi podaci odmah po izlasku iz vlaka, ime i prezime, mjesto i država iz koje dolaze, zbog sigurnosti uzimaju se i otisci prstiju te se detektorima i infracrvenim zrakama provjerava da netko od njih ne nosi možda kakvo oružje, eksploziv ili nešto već slično, jer uvijek je moguće da netko zloupotrebljava bol i patnju ovih ljudi pa među njih ubaci i teroriste, pogotovo ekstremne fundamentalističke organizacije iz zemalja odakle dolaze, a koje su zahvaćene ratom, što nije isključeno, pa zato moramo uvijek biti na oprezu. Ali naša policija to radi vrlo odgovorno i profesionalno, najsuvremenijom tehnikom i opremom i nema nikakve šanse da netko takav prokrijumčari bilo što čime bi mogao naštetiti svim ovim ljudima u kampu i našemu gradu Slavonskom Brodu.

U sektoru 9 i 12 nalaze se Agencija za spajanje obitelji i prostor za spajanje obitelji. To su najteži i najbolniji trenuci među migrantima kad se roditeljima izgubi neko dijete u putu, u onim velikim gužvama i masovnim prosvjedima protiv migranata, u pojedinim zemljama na balkanskoj ruti, teško je to kad među njima nastane panika i strah, pa svi krenu u masovni stampedo i tada se događa da se mnoge obitelji razdvoje i izgube, tada naša Agencija prikuplja sve takve podatke i nastoje ih ponovo spojiti ovdje u Brodu, da budu opet skupa i zajedno, tada njihovim obiteljima nema veće sreće i radosti.

U sektoru 10 je šator policije, u sektoru 11 je mjenjačnica i kantina-tu smo im osigurali mogućnost da uvijek i u svako vrijeme mogu razmijeniti novac u neku drugu stranu valutu, zavisi već u koju zemlju žele ići, većina ih želi u Njemačku ali neki žele i u Dansku, Finsku ili Norvešku, mogu razmijeniti novac i u naše domaće kune ili eure, već prema potrebi kako žele, tako da imaju i takav oblik financijske sigurnosti i da si u kantini uvijek mogu kupiti nešto od potrepština  za sebe i svoju obitelj.

Ali…ima puno i onih koji su pobjegli pred vihorom rata bez prebijene pare u džepu, pa nemaju što ni razmijeniti ni kupiti. Tada na scenu stupa naš Crveni križ i druge humanitarne organizacije čiji su se volonteri i profesionalni djelatnici pobrinuli da imaju sve ono što im treba od odjeće, obuće, hrane…s njima nitko neće ostati ni gol ni gladan, oni su im tu uvijek na raspolaganju, da im po tom pitanju ništa ne fali.

U sektoru 14 su smještene nevladine organizacije, u bijelim montažnim kućicama, tu su smješteni djelatnici UNHCR-a, potom naši Brođani, volonteri iz našega lijepog grada na rijeci Savi koji su se odazvali u velikom broju i odmah priskočili u pomoć, tako su na najljepši mogući način predstavili i sebe i svoj grad. Ne smijem zaboraviti ni djelatnike UNICEFA koji se posebno brinu o djeci i zaštiti prava djece po Međunarodnoj konvenciji o pravima djeteta koju je i Hrvatska potpisala i svesrdno se brinu koliko je to moguće da djeci pruže svu potrebnu pažnju i pomoć. Djeci izbjeglica u kampu, su organizirali i osmislili Dječji vrtić u kojem slikaju s djecom, crtaju, igraju se, s njima pjevaju i plešu, napravili su za njih posebne radionice i vode računa da djeci ništa ne fali i da na njihova dječja nevina lica donesu osmijeh. A on im najviše treba u ovoj situaciji. Tu je i jedna humanitarna organizacija za pomoć djeci-MAGNA… pa predstavnici Baptističke crkve koji su također priskočili u pomoć. Posebno mi je zadovoljstvo uvijek malo navratiti u ovaj sektor i malo proćaskati o njihovim iskustvima u radu s izbjeglicama, uvijek čujem nešto lijepo i plemenito što me posebno nadahne i oraspoloži, ali i motivira da se i ja sama još više i još bolje angažiram u kampu i dam sve od sebe da pomognem koliko mogu.

Pa onda…u sektoru 15 je veliki šator za novinare, tu je ogromna plazma, dugački stolovi, tehnika i sve što je potrebno da se novinarima daju sve potrebne informacije i obavijesti o migrantima i o svemu onome što se događa u kampu. Glasnogovornice policije, teta Kata i teta Helena, uvijek se pobrinu da novinari uvijek dobiju sve potrebne informacije koje ih zanimaju, jer sad smo s ovim kampom postali nova, neobična i najzanimljivija atrakcija u našem gradu, ali i cijeloj državi. Malo, malo i eto nas u špici dnevnika. Tako sam i ja, obična lutalica, vreća buha, postala faca o kojoj pišu sve novine.

A mi idemo dalje…na ulazu u sam kamp, s desne strane je Stožer, sektor 16 i tu se nalazi glavna uprava policije i vojske, tu se donose najvažnije odluke vezane za život i rad u ovome kampu.

Sektor 18 su javni radovi, naime, gradonačelnik i Grad Slavonski Brod su također odlučili pripomoći i osigurali su veliki broj djelatnika za čišćenje i održavanje higijene u kampu bez kojih bi ovaj kamp teško mogao funkcionirati.

U sektoru 19, 20 i 21 su razna skladišta za smještaj različitih materijala i opreme za uspješno opremanje i funkcioniranje kampa, u sektoru 23 je velika trafostanica tako da svi imamo uvijek dovoljno struje u cijelome kampu, i na kraju, u sektoru 24 je šator za sastanke u kojem se obavljaju svi potrebni sastanci djelatnika kampa, ali i s gostima i uzvanicima, političarima iz grada i države koji nam često dolaze u posjet i kontrolu rada i života u kampu.

Tako da eto, podijeljeni u te sektore kao neka mala naselja, svi mi ovdje funkcioniramo kao jedan mali grad od pet-šest tisuća stanovnika, koliko izbjeglica nekad zna biti u ovome kampu.

Nadam se da sam vam bar malo uspjela približiti sliku našeg malog grada na rijeci Savi, zimskog tranzitnog kampa za prihvat izbjeglica.

A sad kad sam se uvjerila da su svi na svojim mjestima i spremno čekaju dolazak novoga vlaka, kidam nalijevo i opet idem u susret vlaku. Vlak je za mene nešto neobično, uzbudljivo, donosi neizvjesnost i neodređenost u iščekivanju nečega novog, kad još iz daleka čujem sirenu vlaka i osjetim vibracije koje se preko šina prenose, kod mene uvijek raste adrenalin kao vodostaj rijeke Save u proljeće. Trčala sam mahnito brzo koliko me noge nose, a onda sam odjednom u trenutku zastala i ukopala se u mjestu, poput balvana u zemlji. Osluškujem. Mirujem. Tišina. Osluškujem šapat tišine  i poruke iz svemira.

Ja sam Žućka, čuvarica kampa i svoj posao shvaćam vrlo ozbiljno i odgovorno.

Sjedim pokraj tračnica i gledam  između tračnica u bezdan. Bezdan gleda u mene. Sunce se smješka i šalje mi par toplih zraka. Kad pas lutalica pogleda u sunce to znači da bi krenuo u svim pravcima, jugozapadnim i sjeverozapadnim geografskim širinama, svuda gdje ga noge vode, besciljno lutati u potrazi za nekom košćurom, ali sada mi je taj osjećaj nekako potisnut i prigušen, više ga toliko ne osjećam, kad sam sad nekako ispunjena, zadovoljna i sretna, pa i ja sam, zaboga u ovaj kamp dolutala baš ovom prugom, baš ovim istim tračnicama.

Bila sam tako neishranjena, mršava i slaba, samo što se ne srušim od umora, pokisla i ozebla, gladna kao vuk, rebra su mi se vidjela od neishranjenosti, klonula sam i duhom i tijelom, toliko onemoćala  da sam već pomislila da ću se srušiti pred nekim vlakom i skončati svoj prokleti život na ovim istim tračnicama, mislila sam nek me pregazi i vlak i život, svejedno mi je, kad me život već toliko mrzi, pomislila sam da sama legnem na tračnice, i nek me pregazi vlak, taj prokleti vlak kad sam takva jadna i nesretna, i kukavna i jadna da me baš nitko ne voli na ovome prokletom svijetu, da baš nikome ne trebam, da baš nikome nisam od nikakve koristi, pa čemu onda da više živim, čemu da se nadam, a nisam ni slutila, ni u ludilu nisam mogla pomisliti da se nalazim zapravo, samo par koraka do sreće. Da, baš tako. Par koraka od sreće.

Čudan je život, nepredvidiv, nekad si na vrh lonca, nekad na dnu, i dok se valjaš i umireš na dnu lonca, kuvaš se u ključalom loncu pred nedaćama života, kuvaš se, znojiš i pečeš od muka i jada  kao ćurka u božićnom loncu. I kad pomisliš da je svemu došao kraj, pojavi se neko svjetlo na dnu tunela, pojavi se neko sunce na vrh lonca i svojim toplim zrakama kao nekim prokletim magnetom privuče te ponovo na vrh lonca i opet osjetiš kako je lijep i sunčan dan, kako se ipak isplati živjeti i kreneš obasjan suncem u neke nove životne pustolovine, kreneš u neku novu životnu avanturu punu iščekivanja i novih izazova, upoznaš neke nove ljude, neke nove face, i shvatiš tek tada da se ipak isplati živjeti, da više i ništa nemaš u ovom prokletom životu doli samoga sebe i svoga prokletog života, shvatiš da se još uvijek možeš nečemu nadati, nekoga zavoljeti, bar malo, a kasnije, još malo… Mislim da vlak života dolazi, mislim da vlak života dolazi….

 

 

2 comments

  1. Daky, možemo li te zvati Žućko?

  2. Žućka, nema više dobrohotnosti prema migrantima. Sad ih policija vraća iz Hrvatske, uzima mobitel i novac, a daje im batine. E, moja Žućka!

Odgovori