Darko Lončar: Žućka – moja priča iz kampa za sirijske migrante u Slavonskom Brodu (2)

POGLAVLJE II

Možda vam neću moći sve vjerno i zorno prepričati, ono što sam sve čula od mame Arijete, ali pokušat ću bar do te mjere kad mi se pomutio mozak dok sam slušala sav taj očaj i patnje rijeke očajnika koji samo traže svoj put ka sreći.

Prva stvar koja me je osobno jače dojmila, počinje onog trenutka kad nam je mama Arijeta opisivala neprilike na brodicama i prekrcajnim barkama od kojih su neke u uzburkanom moru potonule na putu od turskog Izmira i do grčkih otoka. Brodice i barke su bile prenatrpane da je bilo pitanje samo momenta kada će svi skupa potonuti. I to bi se onda i događalo. A kada je more  izbacilo beživotno tijelo jednog trogodišnjeg djeteta na obalu, te snimke na televiziji su obišle i ganule cijeli svijet. I ja sam gledala taj prizor na televiziji i to je nešto što nikad neću zaboraviti. Bradi su se tada oči orosile suzama i rekao je samo tiho, Alyjan, zvao se Alyjan. Ta tužna priča sve nas je ganula, utopio  se zajedno s njim i njegov mali brat i njegova majka. Tragedija jedne arapske obitelji koja nikoga na svijetu nije ostavila ravnodušnim.

To nije bio komad drveta koje je more izbacilo na obalu, zaboga, pa to je bilo beživotno tijelo nedužnog djeteta koje je tek počelo živjeti. I krenulo je u Europu sa svojom majkom u potrazi za srećom i boljim životom. Ali nije moglo, ne, jer krijumčari ljudskim sudbinama su bili nezasitni u svojoj pohlepi da na tuđem zlu što više zarade. Što više ljudi u brodicama i barkama, to više novaca u njihovim džepovima. Neka gore u paklu svi ti krijumčari koji zarađuju na tuđem zlu i tuđim nevoljama. Dabogda gorili na lomači! Uzevši novac od tih jadnih izbjeglica i stavivši ga u svoj džep istovremeno su u svoje srce unijeli vraga. A vrag donosi zlo.

Pohlepa za novcem je izvor svakog zla.

Dok je pričala o krijumčarima ljudskih sudbina i tragičnoj sudbini tog djeteta, oči mame Arijete orosiše se suzama, također. Bacih tad pogled ponovo na njezin ruksak na leđima i pitam se kakva to hrabrost može živjeti u ženskom srcu da sve ono što ima od života strpa u jedan ruksak i s  malim djetetom pod rukom krene na takav daleki neizvjestan put, put očajnika, put prepun strahota, užasa i neizvjesnosti, pitam se, hoće li ta burka na njezinoj glavi pobuditi netrpeljivost i diskriminaciju, možda čak i otvorenu mržnju kod ljudi ili…ili razumijevanje i pomoć, možda ljudsku solidarnost i toleranciju…

Ja sam Žućka, čuvarica kampa i moja je dužnost svim svojim srcem i dušom pomagati onima koji trebaju tu pomoć. Jer svi smo mi krvavi ispod kože, a svi ljudi su goli ispod svoje odjeće.

Teta Arijeta je potom pričala kako su ih poslodavci u Turskoj odmah iskoristili za rad u njihovim firmama kao bijelo roblje i umjesto da država troši na njih kao izbjeglice, ona je na njima zarađivala. Brada ju je tada pitao gdje im je bilo najteže, a ona je odgovorila u Makedoniji im je bilo najgore. Još uvijek veli mi, čuje motore tenkova koji su išli na njih, bježali su u panici, a po noći su sakriveni išli šumama i pratili trag željezničkih tračnica.

Kada je iznenada naišao jedan vlak mnoge je doslovno pregazio i nastao je tada pravi horor i užas. Oni koji su preživjeli tu nesreću pričaju da nešto strašnije i stravičnije u svom životu nisu vidjeli, raskomadana tijela svoje rodbine, djece, sinova, kćeri, očeva, majki, svuda oko njih. Još jedna velika tragedija neviđenih razmjera i puna boli i tuge za izgubljenim prijateljima.

Imali su velikih problema s grčkom i makedonskom policijom, nisu mogli koristiti javni prijevoz, kriminalci su ih krali i pljačkali, a nisu to smjeli prijaviti policiji.

Krijumčari ljudima tražili su veliku otkupninu od njihove rodbine u Europi, a trgovci i taksisti su na njima, kaže mi, najviše zarađivali. Jednu flašu obične vode naplaćivali su im po 2 eura. Među građanima je vladala velika ksenofobija, a ekstremna desnica organizirala je prosvjede i okupljanja na kojima se širila mržnja prema njima i sijao strah.

Makedonska vlada donijela je tada odluku o zatvaranju granica, tenkovi su ponovo izašli na ulice i slike nasilja u Gevgeliji obišle su cijeli svijet. U Makedoniji je vladalo pravo izvanredno stanje, a izbjeglički val rastao je sve više i više, jer rat u Siriji postajao je sve okrutniji i pred vihorom rata, izbjeglica i prognanika bilo je sve više i više.

To su onda vrlo vješto iskoristile makedonske željeznice i naplaćivale su im i do 100 eura za kartu za vlak, čak su i mala djeca morala plaćati kartu po duploj cijeni. Makedonske željeznice su samo na izbjeglicama i prognanicima iz Sirije zaradile 7 miliona eura.  Makedonski čovjek nije znao da li da ih žali ili osuđuje, ali bilo je puno dobrih Makedonaca koji nisu žalili da im pruže pomoć i utjehu. Mnogi Makedonci su im krišom donosili banane i hranu, davali deke i odjeću da ne vide ekstremisti koji su sijali mržnju prema njima. Bilo je srećom, puno takvih dobrih Makedonaca koji su u vrećicama nosili hranu i pomagali, sjeća se jedne žene Makedonke, koja je plakala i davala im novac i vreće pune odjeće i obuće.

U Srbiji je bila malo bolja situacija, ali još uvijek kaotična. Taksisti su im od Beograda do Mađarske uzimali po 100 eura, uvjeravajući ih da ih jedino oni mogu odvesti do granice u bolji život, a onda ih nakon par kilometara vožnje izbace iz taksija. U Austriji su krijumčari ljudima od njih uzeli veliki novac obećavši jednoj grupi izbjeglica da će ih u kamionu hladnjači odvesti u Njemačku, a onda su ih odvezli u jednu šumu i pobjegli, a oni su se jadni svi ugušili u zatvorenom kamionu.

Mađarska vlada tada najavljuje zatvaranje granice, mađarski premijer postavlja se vrlo oštro prema izbjeglicama i širi ksenofobiju i mržnju prema njima i eto tako, u Hrvatsku stižu 16. rujna prve izbjeglice. Srpski prijevoznici vrlo vješto koriste njihovu nevolju i muku i naplaćuju im kartu od Preševa do Hrvatske za 35 eura, tako da se zarada prijevoznika u Srbiji, na ispaćenim i namučenim izbjeglicama, kreće u milijunima eura.

Začudili smo se tada i iznenadili kad nam je mama Arijeta ponosno i dostojanstveno rekla da ne žali i ne prigovara sudbini.

To me najviše iznenadilo, ta snaga i ponos u njezinim očima.

Rekla nam je tada jednu arapsku poslovicu koja kaže:

„Tugovao sam jer nisam imao cipela. Idući pored vrata mošeje u Damasku opazio sam čovjeka bez nogu. Tada sam prestao žaliti i prigovarati sudbini.“

Shvatila sam što mi je ponosna majka htjela reći, ali da može jedno žensko biće izdržati tolike strahote i užase s  malim djetetom u naručju, to mi nikako nije bilo jasno.

Nije mi bilo sasvim jasno što se to kog vraga dešava u Siriji, mama Arijeta nam je rekla da je ona baš iz glavnog grada Damaska pa me zanimalo zašto je tamo izbio rat tolikih razmjera. Arijeta me onda pažljivo pogledala, zagledala se u daljinu i reče nam tada da samo u Damasku ima više religija i vjera nego u cijeloj Bosni i Hercegovini zajedno i kad se onda sve te religije i vjere zavade i posvađaju, kad se političari bore za vlast, jedni za režim, drugi protiv režima, kad se u to umiješa i vjerski fundamentalizam i vjerski fanatici i ekstremisti i kad se u cijelu priču umiješaju još i velike strane sile zbog interesa, pogotovo nafte i naftnih polja, onda dobijemo ovo što imamo sad u Siriji-vihor rata ispred kojeg bježimo. O dragi Bože, pomislim, pa zar ta religija i vjera ne bi trebala biti humana i ona koja ujedinjuje narode, a ne da zavađa i svadi i izaziva ratove.

Brada se tada ubacio, upitao nas je jel znamo što je rekao poznati svećenik i teolog Martin Luther? Mi smo upitali šta, a on je rekao: „ Čovjek je magarac kojeg nekad jaše Bog, a nekad Vrag.“ Zanimljivo, Boga je stavio na prvo mjesto. A Martin Luther je i sam je svećenik i teolog pa tako zbori. Valjda se malo šalio, što li. Brada  je htio reći,  kad Bog zajaši čovjeka onda imamo rat, onda imamo ratove. Brada je malo posvađan s religijom i crkvom pa mu ta uzrečica odgovora. Onda je nastavio, pa veli, pa kad još uz strahote rata ove jadne izbjeglice na njihovoj Balkanskoj ruti očaja zajaši i vrag, i kad na toj ruti proživljavaju sve te užase, onda dobijemo sve ovo što imamo sad-jad i čemer, ko da su ustali svi vragovi iz pakla protiv ovih napaćenih ljudi. Ali ja u očima majke Arijete nisam mogla vidjeti mržnju ni prema kome. Mržnja je ružna sestra ljubavi. Ipak, još uvijek sam u njezinim očima osjećala strah i bojazan od uniforme i policije, pokazala mi je na ramenu veliki ožiljak od pendreka.

Pa zar su i žene tukli i pendrekali, Bože dragi pa šta su ti ljudi sve proživjeli na toj Balkanskoj ruti straha i terora? Tada nam je prišao  naš interventni policajac Ante i donio malog plišanog Medu za malu Asju, koja je tada izašla iz bolnice, uspješno sanirane ruke, taj strah je nestao. Ante je uzeo malu Asju u svoje naručje i poklonio joj igračku, a Asja se iskreno nasmijala. Svi smo se nasmijali, a majci je laknulo. Rekla sam joj tada da se ništa više ne treba plašiti, da su naši hrvatski policajci vrlo humani. Tada je Ante podigao malu Asju visoko u zrak i s njom se malo igrao, Asja se smiješila i držala u svojim ručicama plišanog medu sva sretna i ozarena lica, majka se iskreno nasmijala i kao da joj je pao veliki teret sa srca, a bol je nestala.

U tom postupku našeg policajca Ante, zrcalila se sva humanost i plemenitost ovoga svijeta i poruka kakvi bi svi u svijetu i društvu danas trebali biti, i kako bi se trebali ponašati prema ovim napaćenim ljudima.

Ante nam je tada rekao da smo i mi Hrvati bili nekada davno izbjeglice u potrazi za svojom srećom, bilo je to još u sedmom stoljeću kad smo došli i bili nastanjeni iza gorja Karpata, kada smo krenuli pred vihorom rata u veliki zbjeg i naselili ova današnja područja na kojima i danas živimo. Da nije bilo tih izbjeglica i prognanika ne bi danas bilo ni nas današnjih Hrvata. A sreći male Asje i njezine majke nije bilo kraja. Prvi put se osjećala sigurnom i zaštićenom. Osjećala sam se i ja također ponosnom, preponosnom što sam i ja dio ovog kampa i ove priče. Osjećala sam se ponosnom što životi ovih izmučenih ljudi više nisu bili ugroženi i što se s nama sada u ovom kampu prvi puta osjećaju sigurno. Odlučila sam tada sve ove male pričice i događaje iz kampa voditi u svoj dnevnik, da se ne zaboravi.

Jednoga dana, ovoga kampa možda više neće biti, svjetla pozornice će se ugasiti, zavjesa će se spustiti, a hoće li se netko sjećati ove priče? Možda će ovaj moj dnevnik ostati i biti jedini podsjetnik da se ovdje nešto događalo, da se ovdje na Bjelišu u Slavonskom Brodu odvijala jedna priča, topla životna priča o prijateljstvu, humanosti, solidarnosti i ljubavi.

Neka ovaj moj dnevnik bude podsjetnik na tu priču, da se ne zaboravi.

Nazvala sam ga – PAR KORAKA DO SREĆE.

3 comments

  1. Je li roman objavljen?

  2. Tužba priča krasno ispričana, bravo Daky . Potvrđuješ da postoji samo jedna podjela među ljudima, na dobre i zle. Najgori su zli koji glume dobrotu prema van, u četiri oka i bez lanca su manijaci. Ma ima svašta. Masovno zbrinjavanje i pomaganje ljudima je zadaća institucija, države, plaćamo birokraciju da rješava probleme društva, a ne da sjedi po kancelarijama i eskivira poslove i kupi svaki mjesec minimalno 20000 kuna bruta plaće kojom ih plaćamo, jer ne plaćaju biokraciju i nisu joj gazde foteljaši zasjeli po upravama i ministarstvima, negp sve njih plaćamo MI, narod, našim novcem, kojim punimo državni proračun ZA ŠTO? Plaćamo javne sluge, jer država nije ništa drugo nego javni sluga građana i plaćenik kojeg paćaš da ti rješava probleme, a ne da si drpa lovu za miljenike, država, ondnosno sluga plaćenik nema pravo na miljenike jer ga/ju plaćamo svi. Naređujemo slugama da naprave najbolji posao za ljude, sa što manje štete i patnje, to im je posao, a ne da si drpaju lovu i plaću za tugu, nesreću i kaos. Te službe birokratske i ti paradni plaćeni sateliti ima da slušaju i rješavaju probleme, a ne da taj tupi Zavod za zapošljavanjene, na primjer, zapošljava samo sebe i svoje uhljebe, a tražitelji posla od plaćenih birokrata nemaju nikakve koristi nego masovno odlaze van, cijela ta paradna preplaćena nagomilana biokracija koju plaćamo nek se skine s grbače radnog naroda i počne nešto konkretno i kvalitetno raditi, nek idu u prazna polja Slavonije saditi i obnoviti domaću poljoprivredu i stočarstvo, sluga mora raditi što mu gazda koji ga plaća kaže, a nikako ne obratno, jer onda gazda, tj. narod, bude opljačkn i propada i seli nesretan kao i te izbjeglice što su. Otud tolike nesreće, jer ljudi plaćaju loše, zle, pokvarene lopovske javne sluge što se državom i institucijama zovu koje se umeću, rovare, ruju, protiv svojih gospodara koji ih plaćaju – naroda. Zao sluga, propada kuća.

  3. Dobar čovjek Lončar, odličan pisac Lončar. Piše on o Klepetanu, Žućki… jako dobro.

Odgovori