Turizam – više od odmora, manje od istinskog iskustva

Turizam

 

Pastirska melodija…idila…”dobri čovjek”: ovako nešto djeluje najviše u vremenima kad tragedija ide trkom kroz ulice. (Fridrich Nietzsche)

                                                                                                                                                                                                 Turist nosi svoj aparat preko ramena i, na kraju krajeva, više je zaokupljen time da snimi nego da vidi. (Edgar Morin)

                                                                                                                                                                                                                            

Edgar Morin, veliki sociolog kulture i “duha vremena”, danas već klasik,  primjećuje kako moderni turizam pokazuje zaprepaštujuću sličnost s kinom. Turisti zavaljeni u sjedišta izletničkih autobusa na putu za zemlju koja se zove Odmor, kroz pleksiglas promatraju neprekidno promicanje slika-pejsaža, spomenika, muzeja. Turizam je sinemaskopijski prozor u svijet, a ujedno i nevidljiva pregrada, kaže Morin, iako, nastavlja, između kina i turizma postoji suštinska razlika.

 

 

O tome je ovdje riječ, razobličiti želju tipičnih turista da ne bi htjeli biti samo amorfni netremice-gledatelji ukočenih vratova, već da naivno žele “ući u film”, nastojeći zaigrati u njemu uloge svojih omiljenih junaka- avanturista i istraživača, jer je, smatraju, ali potpuno neopravdano, to najkvalitetniji način dolaska i boravka u zemlju Odmor. A uloge koje ih čekaju za većinu su uloge statista, ležećećih hrpa mesa i sala u pretijesnim kupaćim kostimima koje su pijesak i kamenje dalekih obala došle zagaditi praznim limenkama i plastičnim vrećicama, koje su došle u smrdljivim, motoriziranim limenim kovčezima, koje su prethodno progutale tucet tableta protiv mučnine, koje svoje volume mažu litrama mirisnih ulja sa zaštitnim faktorima. To su uloge u scenama u kojima se pije loše vino, jedu prilagođeni domaći specijaliteti, procesijski obilaze crkve i muzeji, sudjeluje u domaćim običajima navlačenja smješnih kapa i maski, uzvraća licemjerni osmjeh turističkim radnicima, sakuplja kamenje, školjke, morske zvijezde, čezne za ljetnom ljubavi u sutonu života, pišu razglednice onima koji nisu imali sreće i novca kao oni, obilaze prodavaonice suvenira, sanja o produženju sna, zanovijeta zbog tople vode koju su, za boga miloga, platili, scene u kojima se jedri, trči, pliva, sunča, udvara, krstari…živi cjeli život za deset dana.

 

 

A taj diktat i tortura čežnje ljudi za takvim odmorom u stvari je samo kontraindikacija od kontinuiranog cijepljenja radom koje se neštedimice medijskim iglama unosi u ljudska tijela i duše, i koje je u postojećem svijetu sveobuhvatne eksploatacije čovjeka proglašeno placebom s moći da nas zaštiti od degradacije i degeneracije kojom nam prijete. Tresu nas tako turistička febrilna stanja.

 

 

U nepreglednom univerzumu Potrošnje u kome sve više eskaliraju umjetne potrebe, dokolica je jedno sazvježđe koje umornima nudi kratkotrajni i slatkotrajni spas od rada. Organizirana dokolica je zato klimatizirana čik-pauza u kontinuumu porobljavanja čovjeka u modernim logorskim babilonijima; šematizirana dokolica je kocka šećera za vjerne pse koji svakodnevno preskaču kroz obruč obveza, a čiju visinu određuju dreseri moderne znanosti i poduzetništva. A moderni turisti, stanovnici dokolice, dio su gomile koja plaća svoju želju za zasićivanjem vremena, jer je turizam, nažalost, više od odmora, on je dio popune besmisla kojim je gotovo potpuno opkoljen suvremeni čovjek. Iz straha od preostalih rezervi života koje bi trebali iskoristiti na vlastito usavršavanje, većina se ljudi pokorno priključuje kolonama koje hodočaste kroz različite instant kulture i povijesti, a ipak prožetih do nerazlikovanja kao brašno i voda. Biti moderni turist znači bojati se samoće, strahovati od svijeta u kome ne vladaju predmeti i predodžbe o sreći. A upravo je to rješenje- ot(putovati) i doživjeti samoću kao polje na kome se vodi bitka sa samim sobom. U tom filmu imali bi glavnu ulogu, i imali bi snage istinski se stopiti s prirodom od koje smo silom otrgnuti.

 

Odgovori