Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kada snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u noj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima, i isplazi za njima svoj tanki i šiljati jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Tko kao dijete nije pročitao «Šumu Striborovu» Ivane Brlić Mažuranić, i tko nije zadrhtao pred sugestivnim «prizorom istine»? Dospjevši u zrele godine, do donje usne uronjeni u žitku banalnost svakodnevice, bez poticajne radoznalosti koju su istopile stalne repeticije već viđenog, razočarani stvarnom ulogom politike kao generatora predrasuda i nasilja, obeznađeni saznanjem da je sila ipak nije do vijeka, svezani navikama koje su eliminirale erupcije iskušenja, u kongruenciji s obrambenom metaforikom i nadasve cinični -  skloni smo autoritet vlasti vididjeti kao snaju-guju koja krije svoju istinsku narav, svoju bit pred kojom se vrišti. Doista, pa zar i ova vlast, koja se hvalila svojim ljudskim obličjem, nije zapalacala svojim šiljatmi, rašljastim, tankim jezikom kad je ugledala svračiće: radnike, studente, nezaposlene, potrošače električne energije i telefonskih impulsa, oboljele, umirovljenike i nacionalne manjine? Zar i ovi «nositelji vlasti» s deklaracijom zakletih demokrata nisu zasiktali iz svojih udobnih rupa i jazbina na sve što kod njih izaziva neutaživi vlastodržački apetit ili ih upozorava na nadolazeću pogibelj za njihove zastupničke šanse? I najneutralniji promatrač zaključio bi da je svaka vlast slična u namjeri da podvlasti i da se održi. Ostalo su nijanse. Naviknuti na neuklonjivu aktualnost političko-kanibalističke igre proždiranja protivnika i Drugog, sudionici domoljubnih, pedagoških aukcija na kojima se notorni falsifikati povijesti prodaju kao sudbinski unikati, svjesni da (još uvijek) nisu postali svoje države gospodari, poluprosvijećeni građani javno se distanciraju od primitivnih adoranata «naše države», od obožavatelja zastava, truba, skupova na kojima se skandira da svi mi smo «on», hvatanja za grudi koje pokriva iskrzana košulja  siromaštva. Oni bi to drukčije, tiše, dostojanstvenije, oni ne bi tako grubo, oni bi prešli u tabor elite da presuđuju, ali bez suočavanja sa svojim predrasudama, pritajenim seksizmom, elitizmom baziranom na zaslugama- kao uvjetima održavanja nejednakosti.

Za manjinu prosvijećenih kompromisa nema: vlasništvo je krađa, a država je aparat represije. Te činjenice iz kojih proizlazi većina problema ljudske civilizacije i najveći broj sukoba i podjela, a o kojima ne žele ni diskutirati ljudi  koji bespogovorno prihvaćaju stratifikaciju društva, nije moguće odjednom, iz korijena promijeniti, pogotovo ne danas kad je stvorena hidra pankapitalizma, zasnovanog na promocijskom individualizmu, konkurenciji i nejednakosti. Dijametralno suprotne vrijednosti duhu i etici kapitalizma- zajedništvo, solidarnost, suradnja, jednakost, sloboda komunikacije, kulturne i ekonomske razmjene- teško je, kao vrhunske vrijednosti, predstaviti ljudima kojima je ideal izolacija, koji su naviknuli na «vrlinu» poslušnosti autoritetima i poštivanje «svojih» vlasti. Prema suvremenim teoretičarima, ali i praktičarima anarhizma, prvi korak naprijed prema izlazu iz sadašnjeg civilizacijskog ćorsokaka, prvi korak izlaska iz dirigirane zablude, bio bi problematiziranje kapitalizma, slobodne trgovine, načina proizvodnje, potrošačkog društva, globalizacije. Cilj im je, ističu, pokretanje procesa, biti dijelom tog procesa koji vodi u pravcu demistifikacije nametnutih autoriteta, negiranja države, njenih pravnih i političkih institucija, negiranja potrebe za postojećom društvenom organizacijom čiji je smisao uspostavljanje osobne moći. Zadaća nimalo laka s obzirom na postojeći odnos snaga u kojem država, crkva i sredstva masovne komunikacije ne štede sredstva kako bi anarhiju prikazali kao «nezamislivo uređenje pokolja i kaosa». Državna i religijska indoktrinacija i standardizirana i jednosmjerna komunikacija odgajaju se djeca za poredak, poslušnost i ulogu topovskog mesa. Promjena bi se satojala u tome da se odgajaju za slobodu.

Kako zamijeniti staro, porobljavajuće, dogmatizirano i okoštalo? Kako se boriti protiv suvremenog reteologiziranja države, ilegitimnih nametnutih autoriteta, indoktrinacije, manipulacije, pokornosti, poretka, jednoobraznosti, samovolje? Kako se približiti utopijskom u kome je svrha postojanja čovjeka življenje u skladu s vlastitom prirodom, kao jedinka među jedinkama? Odmah se to može sudjelovanjem u direktnim akcijama. Direktna akcija je «nadahnuće za svaki aspekt našeg života, ona je nukleus slobodarske borbe». Reagirati na svaku podvalu vladajuće klase, ismijati ju, zapriječiti njihove pokušaje zagađivanja kako otpadom tako medijima, ne dopustiti korporacijama da od nas učini pokretne reklamne panoe, ne dopustiti sputavanje, kritizirati postojeće s gledišta idealnog. Direktna akcija je «moralni princip, ideal, osjećaj», taktika borbe za prihvaćanje različitosti, a protiv svih oblika homogenizacije. Direktna akcija je «odbijanje strukture kontrole i sklonost autonomiji u svim aspektima društvenog života».  Anarhisti smatraju da ne treba čekati da dođe trenutak za mijenjanje društva. Promjene treba činiti svakodnevno direktnim akcijama, promicanjem principa solidarnosti i činjenjem da funkcionira u stvarnosti. Tako se lomi struktura moćnika, akcijama, organiziranjem i sticanjem sigurnosti u vlastitu zajedničku moć.