Još jednom će hrvatski građani s pravom glasa – barem oni kojima se „mlada hrvatska demokracija“ nije zgadila kao jalovo-ocvala, ozakonjena smjena jedne parazitsko-klijentelističke naplavine drugom – put birališta, a da izbora uistinu neće imati.






Naime, odabir, odlukom većine onih koji „obave građansku dužnost“, zastupnika u Saboru odavno proglašenim kokošinjcem (premda je ustvari rak-rana cjelokupnog sustava vlasti, nimalo vrijedna blagonaklone sprdnje!) u Hrvatskoj se nikada od 1990. nije zbio temeljem racionalnih argumenata, nego isključivo iz emocionalno nabrijanih pobuda. Čak ni 2000. godine, kad se moglo činiti da je „neprincipijelna koalicija“ socijaldemokrata, socijalnih liberala, narodnjaka, istarskih regionalista… (svih u debeloj sjeni prefiksa kvazi!) pobijedila zahvaljujući zasićenosti većine biračkoga tijela projektom udbaško-ustaške sljedbe, „palac dolje“ desetogodišnjoj demokraturi nije bio pokazatelj vrijednosti izbornog programa te čudnovate udruge, nego odraz averzije dijela građana spram tuđmanizma, kao militantne inačice tranzicijske kleptokracije.

Koalicija je – prirodno, logikom nagrađivanja okupljanja i kažnjavanja razjedinjavanja „zastupnika narodnih interesa“ – prevagnula, iako se već prvih mjeseci njene saborske većine i posvađane momčadi u Banskim dvorima vidjelo da suvislog nacrta za obrat nije imala ni u primisli… što je urodilo i kukavičkim raspadom, mnogo više zbog sukobljenih taština, nego taktičkih razilaženja. Drveno željezo sramotno je oksidiralo, otvorivši vrata povratku novih jurišnika staroga zdruga i nastavku čerupanja zemlje u izvedbi korupcionaške hobotnice, okamenjivanju onoga što je jamilo dvjestostinjak-i-nešto predatorskih obitelji… uz nova zaduživanja, novu otimačinu plodova rada cijelih generacija, novu eroziju pravosuđa, novo metastaziranje rodijački-zavičajno regrutirane državne uprave.

S kratke, ali ipak povijesne distance – petnaestak godina u životu čovjeka i naroda itekako je dovoljno za skupljanje kritične mase otrežnjujućih iskustava – nije teško razumjeti zašto je Račanova patvorina proćerdala neponovljive izglede za otklon od kleronacionalističkog projekta. Ključni joj krimen bješe blaženo nepostojanje suvislog programa: kao i Plan 21, kojim će se desetljeće kasnije njegov isprazno-drčni nasljednik uspeti na Markov trg, ta interesna škvadra nije ponudila više od galimatijasa općih mjesta, koji se rasuo još u vrijeme ispisivanja na igličnim printerima. Smušena i rastrgana solističkim istrčavanjima, koji su predsjednika Vlade ubrzo smjestili u omiljenu mu dembelijsku zavjetrinu – stvarna moć bila je u rukama Shive Granića i Buldožera Čačića – ona nije samo iznevjerila povjerenje svojih birača, nego i dugoročno zagadila prostor za oblikovanje vrijednosno utemeljenih političkih asocijacija. Umjesto da stvori uvjete za pojavu svjesne i odgovorne elite, kovača konsenzusa o strategiji socijalno-ekonomskog razvoja, paradigmatski je podvila rep pred falangom poznatom kao „skupljači kestena“ – posvjedočila kukaveljstvo i manjak vizije, umjesto da je pokazala zube i radikalno počistila Augijeve štale tuđmanizma.

Račanova koalicija time je Hrvatskoj učinila tri pogubne usluge: zakovala političko u sferi nacionalistički iracionalnoga, utirući put (i) svođenju kohorte s Iblerova trga na još jednu autoritarno dirigiranu trabunjašku skupinu; okamenila sustav bipolarno konfrontiranih „stabilnih većina“ – kleronacionalistička pseudo-desnica i parazitsko-klijentelistička kvazi-ljevica oslanjaju se na potporu svojih tradicionalnih nakupina, uz dramatičan rast apstinentskoga bloka; odustajanjem od promjena izbornih zakona, betonirala apsurdan raster izbornih jedinica, kompromitirala koncept praga, obračuna palih glasova, odnos između rigidno etatističke države i zakržljale regionalne i lokalne samouprave, te blagoslovila biračko pravo lažne dijaspore. Bolje (po)služiti interesima zdruga sa Džamije – jedva da je mogla: nešto značajniji vjerojatno je samo doprinos dvojice bivših predsjednika Republike, koji su se upravo vulgarno čuvali ogrešenja o slavu, djelo i lik „državnog poglavara“, gradeći mu time spomenik kakav nije u stanju isklesati (ni u bronci sliti) ijedan skulptor s imalo dara i estetskog kriterija!

Da stvari budu gore nego što su u osvit višestranačja mogli zamisliti Krešimir Džeba, Miko Tripalo, Vlado Gotovac… pa čak i sterilni Schöngeist Ivan Supek, aktualna neprirodna pojava na Pantovčaku zdušno odrađuje nastavak iste kampanje koja je nju izbacila onamo kamo je mogla samo u najcrnjem scenariju banalizacije „hrvatskog sna“. Energizira značajan dio biračkoga tijela na kleronacionalističkoj matrici i baljezga o nacionalnom jedinstvu nepatvoreno totalitarne provenijencije, okuplja pod svojim stijegom bagru i šljam, od ratnih zločinaca i ordinarnih kriminalaca do ustašoidnih mantijaša i medijskih prljavaca, uzorak koga smo imali prilike vidjeti o njenom „ustoličenju“ i svečanim zgodama u vili „Zagorje“.

U takvom ozračju, skretanje „društva njihova djeca“ prema Croatiji bez filtera (da se poslužim sjajnom Žutelijinom dosjetkom) i nesuvislost strančica koje se zubima drže za maglu sjećanja na parlamentarni status, ili tumaraju pustodolinama programske nebuloznosti, doima se kao neukusna crnohumorna šala provincijskog stand-up komičara. Glas za te trbuhozborce D'Hondtov je darak u šešir jednog od sijamskih blizanaca – i jamstvo daljnjeg posrtanja hrvatske pseudo-nacije u kaos bez imalo ponosa.

seebiz