Mi Hrvati ljeta volimo jer se, čak i u vremenu korone, okupljamo bez maski. Veselo je. Kriza će tek na jesen. Sada naša vlast radi što i druge vlasti u svijetu. Kupuje vrijeme. Nastoji se svidjeti puku.

Ja u tome ne vidim nešto neobično ni naročito korisno, ali ispod parfimiranih slavlja osjećam dašak proračunatog populizma. To rade i drugi, i susjedi, svatko na svoj način.

Ljeti ponekad ne čitam novine ili mi se dogodi da nehotice čitam prošlogodišnje. Kako ne volim ceremonije ni slike s proslava i natjecanja jednostavno ne primijetim razliku. Nemam strpljenja uspoređivati govore, tražiti nijanse i radovati se govornicima.

Ma nisam ja jedini koji osjeća da se zanos povukao, osjećaji izblijedjeli. Nije razlog korona distanciranje, mislim da nedostaju fanatici i glumci, oni koji glume zanos i žive patetiku.

Glazbena točka bivše predsjednice i ulizivački govor na kninskoj tvrđavi trajno su utjecali na moje glasačke preferencije. Mislio sam da je to vrhunac prezira prema ukusu. Hvala bogu, nije se ponovilo.

Zato sada ne želim slušati govore, pa čak ni kod predaje alkarskog znamenja, ni kod natjecanja lađa. Ovoga puta komentari govora u Kninu naveli su me da ih pozorno pročitam, pokušam pročitati između redova.
Glazbena točka bivše predsjednice i ulizivački govor na kninskoj tvrđavi trajno su utjecali na moje glasačke preferencije. Mislio sam da je to vrhunac prezira prema ukusu. Hvala bogu, nije se ponovilo

U tome najviše pomažu naknadni komentari i kritike. Jalnuši i kritizeri su sjajno sredstvo otkrivanja i onih poruka koje nisu rečene. Kritike ne mogu prikriti da bi mnogi od takvih, rado držali takve govore, htjeli bi da ih narod voli, ali eto sada su zakasnili i promašili.

Desnica je bijesna, ljevica ušutjela, ali govori su se ljudima svidjeli. Predsjednik hvali premijera, premijer predsjednika. Govore kao suradnici, a ne kao suparnici – i to se narodu svidjelo.

Zaista, tko bi mogao vladati bez želje da ga narod voli. To nije stvar jednokratne izborne podrške, koja uostalom brzo izblijedi. Ako nas čekaju teška vremena, takav stil je ohrabrenje. Zajednički neprijatelj je primitivizam i zaostalost.

Lijek je u malim dozama spas, ali se ne smije pretjerati. Neki lijekovi stvaraju ovisnost. Tanka je crta između korisnog približavanja osjećajima i maligne populističke teze o dobroćudnoj vlasti koju se voli jer je čvrsta, odlučna i zastrašujuća. Vlast nije nikad dobroćudna, ali težnje prema zajedničkom cilju daju joj opravdanje i vjerodostojnost.

Sada čitajući govore mislim o njima sve dobro, jaki i u stilu i u sadržaju – ali malo me muči sumnja o iskrenosti. Od istih sam čuo i drugačije radi taktičkih političkih uspjeha: lažno, uvredljivo, bahato, podcjenjivački prema drugima.

Političari nisu bezazleni (”ne bi im stavio prst u usta” – grizu).

Veseli me to što su se govornici postavili kao lideri i državnici. Do sada su vještinu pokazivali u eliminiranju suparnika, urotama i medijskom manipuliranju. Ne bi bilo dobro da želja da se svide mnogima preraste u populističko nadmetanje. Na bi bilo dobro da konkurencija postane rivalstvo, a približavanje političkom centru populizam.

Reakcija na govore bila je vrlo pozitivna, narodu se dojadile plitke fraze, ali trebalo bi ipak pričekati djela. Na znakove adoracije i neskrivenog ulizivanja, međusobnih komplimenata premijera i predsjednika, moram priznati nisam bio imun.

Upozorenje je u tome da su najbolje reakcije bile na patriotske akcente i neskrivene poruke domoljublja. Za sada je to korisno, vlast je postajala narodu odbojna pa malo simpatija neće biti na odmet. U ovim trenucima romantične idile vlasti i države ipak nekoliko upozorenja.

Populizam je stari trik zaluđivanja masa i jačanja vlasti, trik skretanja pozornosti na zavjere i mržnje, baratanje predrasudama i fantazmima o velikim nacijama, osjećajima nadmoći nad drugima (America first, Deutschland über alles, sve za Hrvatsku, Hrvatsku za ništa) pri čemu zavodljive parole, uz pratnju bubnjeva i patriotskih pjesama, prigodnih programa i izmišljanja prošlosti i sadašnjosti, obuzmu mase.

A kad obuzmu mase nisu ideje samo realna snaga, nego i alat vlasti organizirane manjine. Populizam, razoran za demokraciju, racionalni poredak i uređenu državu, imitacijom se proširio ne samo u postsocijalističkim preddemokracijama, već je ozbiljno počeo nagrizati i države liberalnih demokratskih ili bar naprednih tradicija.

Bolsonaro i Trump, Erdoğan i Modi, ozbiljno koriste ta sredstva. Svaki na svoj način, u državama različite kulture i povijesti. I dobro im ide.

Izbori se ne dobivaju racionalnim upozoravanjem na štednju i rad već identificiranjem mrzitelja koji ne žele ”naše” (njihove) uspjehe, koktelom obećanja i naivnih apela, imitacijom parola i varki koje su se drugdje pokazale uspješnim.
Veselo je. Kriza će tek na jesen. Sada naša vlast radi što i druge vlasti u svijetu. Kupuje vrijeme. Nastoji se svidjeti puku

Ljude smatramo građanima kad misle, racionalno prosuđuju, odgovorno odlučuju. Kad se prepuste emocijama i časovitim porivima, kad osjećaju snagu zajednice i kad u centar svog razmišljanja stave srce ili neki drugi organ, bolje priliči izraz puk.

Problem je u tome da su te dvije kategorije u stvarnosti izmiješane, da smo ponekad bliže puku, a ponekad građanima, da ne mislimo samo srcem i ne osjećamo mozgom.

Populizam ne treba građane. Voli ih kao publiku i puk. Neke sve to zastraši, mnogima se učini da je najbolje sve izbjeći, ni u čemu ne sudjelovati, te s političke scene nestaju građani, ali ostaju organizirane klike, stranke, a u pozadini moćni oligarsi, medijski moguli i graditelji javnog mnijenja mirno vladaju.

Nije to bila samo slijepa imitacija drugih, u vlastitoj prošlosti je bilo takvih manipulacija i više.

No rizici populizma nisu teorijski već sasvim praktični. Prije svega populizam košta. On je skup u doslovnom smislu riječi jer počiva na društvenim slojevima koji traže opipljive prednosti, sasvim materijalne dobitke u distribuciji državnih troškova i imovine.

Još više košta voditi ekonomsku i socijalnu politiku koja zadovoljava sve, umirovljenike i nezaposlene, majke i djecu, osobe s posebnim potrebama. Košta i aparat represije i obrane.

Naravno da se to neće odmah primijetiti, da vlade tako i računaju pa štede na školstvu, ne grade bolnice i staračke domove ili to prepuštaju privatnoj inicijativi, dakle komercijalnom slučaju. Rijetko tko primijeti da društva tako propadaju. Da – tržišnoj ekonomiji, ne – tržišnom društvu.

Najveća šteta je u sklonosti populizma prema pretjerivanjima. Vlade vole velike poduhvate, tiho prodaju i zadužuju se, vole otvaranja mostova, cesta, predaje ključeva stanova, a ako sve izostane svečano stavljaju u pogon lift.

Populizam prezire pitanje o troškovima. Milijuni su gnjavaža, malo tko je u ruci držao veliki novac. Stavke u proračunu nisu važne radi broja znamenki, nego tek ako su za lokalnu cestu, nogometni stadion (i reflektore) ili folklornu priredbu.

Samo podsjećam na kapitalnu investiciju u obrovački aluminij, izgradnju mostova koji ništa ne spajaju, obećanja o navodnjavanju, plinofikaciji Dalmacije, nogometnih stadiona i dvorana ili izgradnju Manhattana (ili Bronxa) na Savi.

Samo dangube i salonski intelektualci koji ne rade već misle, čitaju ili pišu mogli su nalaziti zamjerke. Veličanstvene ideje su imale kratak rok trajanja, računi nisu nikad raščišćeni, a samo kosturi Haludova, tvornica u provinciji i gradovima podsjećaju da se radilo o političkim, točnije populističkim projektima.

Populizam ne rješava društvene konflikte, ne zagovara pomirljivost, suživot i društvenu jednakost, već suprotno teži eskalaciji konflikta, izopćenju nekih iz društva, rastu klasnih napetosti, a kod većih društava prirodno teži imperijalizmu.

Sukobi oko granica, sukobi oko prirodnih bogatstava podižu napetosti, induciraju mržnju, mada vrijeme obično pokaže kako su to bile lažne uzbune, a da ispod brige za načela obično stoji politička kalkulacija,

Populizam kulturu pretvara u kič. Kultura postaje ornament vladanju. Klape u pozadini, orkestri koji sviraju šoto voće i limene glazbe nisu prava kultura.
Ljeti ponekad ne čitam novine ili mi se dogodi da nehotice čitam prošlogodišnje. Kako ne volim ceremonije ni slike s proslava i natjecanja jednostavno ne primijetim razliku

Izvorni običaji prerađuju se kičastom koreografijom, putuju Lijepom Našom (i šire), a visoki umovi ne čitaju klasike, ne kupuju pretplatu za HNK i, mada odjednom prepoznaju duh likovnog kolekcionara, preziru modernu umjetnost.

Pred očima mi je slika simfonijskog orkestra koji na splavi na Bundeku svira Bacha pred nekoncentriranom publikom koja šeće kućne ljubimce i doziva djecu na sladoled. Na kulture se preslikava duh raširenog antiintelektualizma, jer rade samo oni koji se bogate, oni koji imaju moć i oružje.

Mislio sam da je to bilo samo nekada, u sistemu u kojem su postojali neposredni proizvođači i malo tko se bunio protiv ideje da takvi trebaju vladati svijetom. Kič je sistem u kojem estetika ovisi o grubim ljudima i primitivnom mentalitetu.

Ja bih volio da se parade ne pretvore u dodvoravanje prosječnom umu i ukusu. Da se elementi racionalnog oslone ne podršku emocija mase, ali ne tako da se podilazi čovjeku mase, da predrasude budu balast kojeg se ne možemo riješiti, da se snošljivost ne pretvara u tihu mržnju, a suživot u život iza zidova.

Moram na vrijeme upozoravati jer će me nada i želja da bude bolje zavarati da ne vidim da se možda i ne radi o historijskom trenutku pomirenja i povjerenja.

Danas sam još sklon vjerovati u lijepe riječi i tolerantnost, državnički nastup i govore, tim prije kad čujem one koji misle da je mir veleizdaja.

Dajte da vas cijenimo, a ne obožavamo. Dajte nam legitimnu i vjerodostojnu vlast.

Ja zato ovaj politički događaj vidim kao odmicanje od populizma. Honi soit qui mal y pense. Što to znači pogledajte na Googleu.

autograf