Ova riječ lako bi mogla biti teška toljaga, a to znači da će se klijentelizam, odnosno takva optužba, koristiti u obračunima unutar stranaka


Hrvatska je politička svakodnevica dobila je novu pomodnu imenicu. Istine radi, imenica i nije nova, dapače, ali je postala pomodna, baš kao što je prije petnaestak i više godina pomodnom postala transparentnost (baš nekako iščezla), ili kao što je prije desetak godina u žarištu političke i društvene svakodnevice bila borba protiv korupcije (baš nekako zamrla, ako nigdje drugdje u nedogledno dugotrajnim sudskim postupcima).

Ta je imenica klijentelizam i, reklo bi se, njen je zadatak da zamijeni nekada sveprisutnu borbu protiv korupcije, uz jasnu naznaku da korištenje imenice »klijentelizam« u političkom govoru ima jasnu naznaku unutarstranačkog političkog obračuna.

Posljednjih je dana o klijentelizmu u vlastitim stranačkim redovima mnogo govorio novi predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a Gordan Maras. O pogubi unutarstranačkog klijentelizma govorio je u unutarstranačkoj kampanji, između dva izborna kruga za predsjednika zagrebačkog SDP-a, a čim je pobijedio, odmah je izustio »klijentelizam«.

Zaključio je da se stranka mora odmaknuti od »klijentelističkog i oportunističkog načina ponašanja«, da »klijentelizam nije prošao« (to ide na račun njegovog protukandidata Denisa Hrestaka), a nedavno je Maras podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Kluba zastupnika u Saboru i to baš zato što ga smetaju klijentelizam i oportunizam u stranci.

Vratimo se za časak u davnu prošlost, u vrijeme staroga Rima gdje je klijentelizam i izmišljen, tek toliko da u osnovi objasnimo pojam. Dakle, klijentelizam u starome Rimu definirao je odnos moći između klijenta (slaba strana) i patrona (strana moći) pri čemu bi patron omogućavao određeni položaj ili kakvu drugu pogodnost klijentu, a klijent bi mu zbog tog svog napretka, društvenog (i s njime povezanog financijskog) promaknuća dugovao zahvalnost. Klijentelizam je, dakle, oblik političke korupcije, a ta se korupcija ne izražava u novcu. Njime se stvara mreža klijenata ovisnih o volji i moći patrona.

U ne tako davnoj prošlosti o klijentelizmu je govorio i Davor Ivo Stier, a apostrofiranje klijentelizma kao našeg najvećeg problema (svakako uključujući i klijentelizam kao najveći problem njegove stranke HDZ-a) bio je njegov zadnji važan potez na dužnosti političkog tajnika stranke. Za Stiera je klijentelizam suštinsko pitanje stranke i zemlje.

Svojim govorom o klijentelizmu u svibnju 2018. godine Stier je bio na tragu sebi intelektualno bliskog Stjepe Bartulice iz travnja 2017. godine. Tada je Bartulica kazao da u Hrvatskoj problem nije neoliberalizam, nego klijentelizam kojim država i politika određuju previše toga u realnoj ekonomiji. Za razliku od Bartulice i Stiera, novi politički tajnik HDZ-a Lovro Kuščević u svojoj stranci ne prepoznaje ni naznaku klijentelizma.

O klijentelizmu kao velikoj pogubi Hrvatske u više je navrata govorila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović pa i prošloga tjedna prilikom predstavljanja mjera populacijske politike.

Klijentelizam se u Hrvatskoj manifestira ponajviše tako da patron zaposli svog klijenta, odnosno najviše se manifestira u onome što se u Hrvatskoj posprdno naziva uhljebljivanjem (a neodgovorna ofenziva dijela medija protiv stranačkog klijentelizma  rezultirala je time da se svakoga tko prima plaću iz proračuna smatra uhljebom što je odličan preduvjet za propast države i društva).

No, tu dijagnozu znamo. Bartulica je svojedobno ustvrdio da je vidio jednu studiju koja pokazuje da su vladajuće političke garniture u stanju zaposliti od državne do lokalne razine do 20.000 ljudi. Pitanje je što će biti terapija. Sudeći prema izjavama Marasa i Stiera nova pomodna riječ »klijentelizam« lako bi mogla biti teška unutarstranačka toljaga, a to znači da će se klijentelizam, odnosno takva optužba, koristiti u unutarstranačkim obračunima.

To ukazuje i na ograničeni doseg javnoga govorenja o klijentelizmu – taj je govor primarno namijenjen vlastitoj stranci, stvarnim ili izmišljenim mangupima u vlastitim redovima s kojima se treba obračunati, a onih izvan stranke se zapravo i ne tiče previše.

 

novilist