NAPOMENA: Mirko Golovrški rođen je 1949. godine u selu Goli Vrh, općina Ozalj. Osnovnu školu završio u Ozlju, gimnaziju u Karlovcu, Pedagošku akademiju upisao 1968. a diplomirao 1970. i postao nastavnik povijesti i zemljopisa. Zaposlio se 1970. u Kalju, žumberačkom dijelu sadašnja općina Jastrebarsko, a nakon godinu dana u Svetoj Mariji u Međimurju.
U Novu Gradišku došao početkom šk. godine 1973.-74. i radio kao nastavnik do 1978. g. Prešao na mesto pedagoga, te uz rad završio studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od svibnja 2000. obnašao funkciju ravnatelja škole. U mirovinu otišao 1. rujna 2014.
_____________________________________

Netom neslavno završeni štrajk prosvjetara, od osnovne škole do fakulteta, svakako treba analizirati i podvući crtu te izvući pouku.

Kao prosvjetar koji je cijeli radni vijek (44 godine) odradio u prosvjeti, usuđujem se javno istupiti i dati svoje viđenje. Tim prije što sam bio i sindikalni povjerenik i ravnatelj, pa jako dobro poznajem psihozu koju proživljavaju i štrajkaši i oni koji ne štrajkaju, sindikalni povjerenici i ravnatelji..

Mislim da je štrajk doživio totalni fijasko, što je na samom početku, još od najava, bilo potpuno jasno i predvidivo. Zašto?

1. Prosvjetni radnici jesu potplaćeni, ali ne toliko da bi izdržali u štrajku do “ostvarenja“ zapisanih ciljeva!
2. Pravi prosvjetni radnici, po svom pozivu, ne stavljaju svoje interese ispred svih interesa, a osobito ispred interese djece. Pogotovo ne na duži rok.
3. Povećanje od 4 %, već po samom iznosu ne potiče na borbenost, jer za to se „ne isplati“ izlagati stresu i riziku.
4. Očito ni sindikalno rukovodstvo nije ulijevalo puno povjerenje i potreban „leadership“ i uvjerljivost, pa su potpuno očekivano, najprije odustali osnovnoškolci a onda svi ostali.

Dakle, štrajk koji se organizira “pro forma”,ili kako rekoše;“iz principa“, a prije kojeg nije dovoljno “zatalasana” opravdanost ovakve „borbe“, na samom početku bio je osuđen na propast. Istupi sindikalnih čelnika uopće nisu ulijevali povjerenje, samo što si oni, u svojoj narcisoidnosti, to nisu mogli priznati.

Ovakvim istrčavanjem, neuvjerljivom “potrebom” za štrajkom, zavođenjem prosvjetara i poigravanjem sa svima koji na bilo koji način ovise o školama, učinjena je nemjerljiva šteta, prije svega učiteljima, a onda roditeljima, djeci i sindikalnom organiziranju. Na koncu, i kolegijalnim odnosima štrajkaša i štrajkbrehera.

Znam svoje kolegice i kolege. Nisu neradnici ni korisnici dugog godišnjeg, nisu prvoborci za svoja prava kad vide kako drugi žive, i štrajk im je prava noćna mora.

Zamislite ih sada ponovo u razredu?! Što su postigli kratkotrajnom demonstracijom “strogoće”?

Crvenilo u obrazima, spuštene poglede, nepovjerenje u sindikalno liderstvo zbog neuvjerljivih zahtjeva, te odbijanje učešća u eventualnom novom štrajku, čak i kad bi bio i opravdaniji.

Ukratko, potpuni fijasko i osuda većeg dijela javnosti, a to prosvjetarima ipak teško pada.

Pouka: Ovo vodstvo je prokockalo povjerenje sindikalnog članstva i teško da bi ponovo moglo pridobiti prosvjetare na novi štrajk ili demonstracije, s kapama od papira i zviždaljkama. Slikovitije, staviti ih u ulogu papirnatog zmaja. Ne bi se trebalo tako poigravati s prosvjetarima i njihovim sudbinama.

Koliko god da imali zamjerki prema njima, ipak je to ozbiljan svijet koji ne voli da se s njima poigrava i ostvaruju “nečiji” skriveni ciljevi.

No, oni i nisu tako dobro skriveni kako si “liderstvo“ umišlja, što se vidi i iz ovog citata:.

“Bijeli štrajk podrazumijeva nekvalitetnu nastavu, a mi djeci želimo samo najbolje - rekao je Vilim Ribić. Optužio je premijera Zorana Milanovića za drsko vrijeđanje prosvjetnih radnika. U optužbama mu se pridružio i šef srednjoškolskih sindikata.
- Milanovićeve izjave samo povećavaju broj sudionika u štrajku - zaključio je Mihalinec i dodao kako od razgovora s ministrom Mornarom ne očekuje ništa jer zna da je ovaj već unaprijed odlučio ne ponuditi im ništa osim razgovora, unatoč obećanjima.”

Vlada RH, kakva je da je, zaista ne može i ne smije obećavati što nije u stanju provesti. U konačnici, nekoj novoj vladi ostaviti vruće kestenje koje bi morala vaditi iz žeravice. Toga su “sindikalci” poptuno svjesni, pa ni sami ne bi bili zadovoljni eventualnim potpisivanjem obećanja ili garancije za povećanje plaća. Premijer jasno poručuje:

“Sad ne možemo razgovarati jer nemamo instrumenata, ali nakon izbora sjedamo za stol i utvrdit ćemo što se može, pod uvjetom da Hrvatska nastavi rasti”.,

No, cilj ove „pobune“ je bio poprilično drugačiji, potpuno providan, jer i najneinformiranija srednjoškolska mladež zna da su pred nama parlamentarni izbori. Dakle, ako Vlada potpiše nešto što ne smije, nije ozbiljna Vlada i treba je mijenjati. Ako pak ne potpiše, nije “domoljubna “ Vlada i opet je treba mijenjati.

Kako je Vlada ovaj put ostala pri svom, ne obećavši ništa osim pregovora, sindikati su doživjeli poraz i vrijeme je da se u vodstvu izvrše promjene. Tim prije što su vehementno i drsko najavljivali da štrajk traje do ostvarenja zahtjeva. Vilim Ribić poručuje, u TV emisiji, da će fakulteti štrajkati do Božića, ako treba.

“ Štrajk će trajati dok Vlada ne iznađe rješenje za naše zahtjeve – poručila je Sandra Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja”

Međutim, upravo su njeni pripadnici prvi odustali od štrajka, što znači da gđa Šprem nedovoljno poznaje dušu prosvjetnih radnika.

Ako ova Vlada nakon izbora nastavi vođenje države, i poveća plaće bez pritiska, to neće biti zasluga sindikalnog vodstva već Vlade i općeg ekonomskog stanja. Dvostruki fijasko za sindikalce. Ako pak dođe do promjene vlasti, oporba prosvjetu ne stavlja u prvi plan, već će novac davati za novorođenu djecu, a za sve novca neće biti. To je potpuno jasno.

Zato držim uputnim da se u novim pregovorima s Vladom (ma koja bila) ponude konstruktivnija rješenja. Napr, sustavna racionalizacija mreže osnovnih škola i srednjoškolskih programa, ali bez smanjivanja proračunskih sredstava. Pametnom i opravdanom racionalizacijom uštedjela bi se znatna sredstva (samo u osnovnim školama između 400 i 500 mil. kuna). Djeca ne bi bila zakinuta a prosvjeta bi imala više novaca na raspolaganju. Do toga će nužno doći, htjeli ne htjeli, pa je vrijeme da se što prije u to krene. Sindikati nek i dalje vode brigu o eventualnim tehnološkim viškovima a Vlada o poštivanju propisanog broja učenika u odjelima. Nema logike da se broj učenika smanjuje a broj odjela povećava. Prirodni odljev među zaposlenima pomogao bi da ne bude previše bolno, ali može biti vrlo izgledno i ostvarivo!

No, za to trebaju razumni pregovarači, spremni okrenuti se oko sebe i vidjeti nered i pred svojim vratima.

 

Mirko Golovrški, prosvjetar u mirovini