Idioti su pravilno raspoređeni širom globusa. Vjerojatno postoji neka statistička formula koja bi, unosom prikladnih podataka, dala globalnu sliku njihove rasprostranjenosti. Nije rečeno da su homogeno, ili spram veličine svoje države raspoređeni. U formulu o kojoj pojma nemam zasigurno ulazi i vremenska varijabla, opisujući povijesnu zrelost društva da izađe na kraj s bedacima, a ne samo njihovo zaposjedanje teritorija s kojeg sipaju mudrolije. Previše je idiota i „biserja“ koje svakodnevno rigaju pred nas, ne shvaćajući da se u stvari rješavaju vlastitog napoja. Kako uživaju u blatu i splačinama, maskiranima pred samim sobom eventualnim titulama (vrhunski, ne intelektualci već inteligenti, pokazali su se najnemoralnijim i najgnjusnijim dijelovima zajednice), članstvima stranaka, ovih ili onih organizacija, odbora, pododbora i sličnih društvenih subjekata koji ih u svojoj površnosti prihvaćaju kao uvažene članove. U pojedinim prilikama pred javnošću zaštićeniji od ličkih medvjeda imunitetom, ili naprosto oklopom anonimnosti koji im omogućuje skinuti maske sa svoje društvene (kvazi)uvaženosti, svesrdno podržavaju sistem u kojem uživaju, promatrajući valjanje stanovništva u blatu. Njihov je kal simbolični, svodeći se na mentalne im i etičke kapacitete, a ovaj drugi je krajnje materijalni - posvemašnja inverzija stanja, čega nažalost skoro da nitko nije svijestan.

Neke povijesne situacije pogoduju umnažanju idiota i idiotizama među stanovništvom (mada će netko reći da je prvo tek privid, s obzirom da već postojeće spodobe samo povećavaju produktivnost), pa ni Hrvatska i regija koja se nekad zvala državom, nisu iznimke. Još davno, što većina živućih ne pamti, poslije Oktobarske revolucije, tamošnji aristokrati ini potkoženi bježali su glavom bez obzira - jer im glava stoljećima nije imala obzira prema ogromnoj većini građana kojima je konačno sve dopizdilo - našavši utočište a potom i državljanstvo u „prvoj Jugoslaviji“. Različito su se snašli, mnogi vrlo dobro s obzirom da su sobom u „zbjeg“ nosili ušiveno biserje i ostale lako prenosive dragocjenosti popljačkane od mužika, što je možda garantiralo preživljavanje ali ne i da će im porod usvojiti svjetonazor roditelja. Ima potomaka (poput Matvejevića) kao uzor služećih humanim osobama, ali i opsjednutih mržnjom rad sudbine vlastite obitelji, tadašnjom ili prošloratnom, pa – mada opskrbljeni diplomama, članstvima u bezbroj organizacija pizdoslovnih kratica, gaje svjetonazor širine konjskoga, nastojeći svoj konjovid proširiti među stanovništvo. Hoću reći, da broj idiota dane države nije konstanta, već se mijenja u skladu s povijesnim okolnostima, bilo razvojem unutarnjeg idiotizma, bilo razmjenom idiota s drugim državama.

Mnogi, poučeni sudbinom roditelja, gledaju intelektualno „biserje“ predočavati javnosti skrivajući identifikacijski kod (ime i prezime), što baš i ne bi bilo spomena vrijedno da komuniciraju isključivo sa sebi sličnima. No oni, dodatno zaštićeni – tako si utvaraju - bljujućim napojem, više po sebi no po ljudima od digniteta koji se ne boje predstaviti (jesu li stoga beznadni naivci, to jeste za diskusiju!), poput vjetrenjača klepeću li klepeću stvari o kojima pojma nemaju. Takve, u slučaju profesionalno eksponiranih ljudi koji cjelinu svijeta gledaju isključivo naočalima struke u kojoj djeluju (recimo, za izučavanje kravljih govana), nazivamo fahidiotima. Neka vrsta autista, koji svoj suženi svjetonazor podmeću ljudima šireg spektra spoznaja i interesa. Uzmimo, primjerice, nekog tipa koji svoj svakodnevni doprinos daje portalu na koji ste upravo ulogirani. Jeli i on potomak roditelja koji su put pod noge uhvatili bježeći od spomenute revolucije ili autohtoni žitelj s korjenima još iz „stoljeća sedmog“, zaista mi je nepoznato. Moguće ima zavidnu profesionalnu karijeru na koju laik u toj oblasti ne smije imati primjedbi. Možda je član spomenutih pizdoslovnih struktura koje barem po namjeni imaju rezona, tko zna koliko ga u praksi pravdajući. Možda mu je prezime po nekoj njakajućoj živini, pa se stidi – odaklem bih to znao. Vrijeme je neko drugo, više kontra negoli revolucionarno, ali evolucija – naročito socijalna – ima svoj tempo, tako da svjetonazor dotičnoga nimalo ne korespondira s Matvejevićevim, krećući se u zoni blizu ekstremno desnog, kapitalističkoburžujskog i hrvatskonacionalističkog - koketirajućeg sa šovinizmom.

Kako je spektar gluposti, neznanja i mržnje koje taj prototip svjetonazorskog mišmaša najgore vrste svakodnevno prolijeva po tastaturi - prosljeđujući rigotinu „urbi et orbi“ (nisu svi anonimni komentatori glupi, pa će shvatiti što se ne odnosi na njih) – širok poput oceana i plitak poput lokve, te zahtijeva doktorsku disertaciju za analizu, izabrat ću tek par karakterističnih primjera koji ga dobro oslikavaju intelektualno, obrazovno i moralno. Spomenimo kako dotični spada među tipove toliko mržnjom deformirane da priznaju kako neke tekstove ne čitaju, ne libeći se prosipati ludilo o njima pred pametnije čitatelje, žustro se svađajući s komentatorima koji im nastoje ukazati pravo stanje stvari. I u ludilu ima sistema, kaže se, pa vrlo pažljivo probiru članke koje će komentirati, kao i one od kojih bježe kao vrag od tamjana jer im se nikako ne uklapaju u njihov „okvir za mržnju“, u kojem im se koprcaju intelektualni i moralni kapaciteti.

Primjerice, unatoč spojnici koja sadrži podatke o broju i nacionalnoj strukturi te sudbinama uznika na Golom otoku, moronimus (moronski anonimus) se zadovoljava tvrdnjom (bez dokaza u prilog, a kamoli ozbiljno razmotrivši povijesnu genezu nastanka logora) kako su tamo zatvarana djeca. Pa, nek' mu bude, reklo bi se, ali vidi vraga - ni riječi o djetetu iz britanskog koncentracionog logora s početka prošlog stoljeća, da ne govorimo o nedostatku odziva na komentar anonimca zdravije vrste:

„Idete li tragom ove fotografije: 



na internetu, najčešće ćete biti upućeni na tzv. “gladomor” u Ukrajini. Međutim, ona se odnosi na glad u Indiji 1943. godine, uzrokovanu britanskim kolonijalistima – što svjedoči i natpis ispod nje – o čemu piše i Babić u svome članku. Čak i fizionomije jadnika na njoj upućuju da se ne radi o Ukrajini. Eto, kako se desnica ne libi najkriminalnijeg falsificiranja, kako bi dala težinu svojim lažima.“

Sad, sviđa li mu se više gladomor od gladi u Indiji, njegov je izbor (pretpostavljam da ga ponajviše zanima glad uoči ručka ili večere), ali ne i mržnja koju slijedi iz javljanja u javljanje. Ona, neodstranjivo srasla s njegovim karakterom, više ne podliježe nikakvom odabiru. Drugi dio teksta kao nije čitao, mada sam uvjeren da je - zajedno s još potkapacitiranijim intelektualnim pobočnicima Z&Z - ne samo njega pročitao, već i praznine među redovima koje su mu isključivo ostale u pamćenju. Dodamo li tome povjesničarima revolucionarnu spoznaju (Hrvatska nije nikad vodila osvajačke ili agresorske ratove…“) kojom nas podučava intelektualni im srodnik S, možda u svjetlu ne tako dalekih vojevanja za Austro-Ugarsku, Pavelićeva uzimanja BiH pod svoje, prisustva hrvatskih trupa pod Staljingradom, pribrajajući svježu agresiju protiv susjedne države (BiH), lakše shvatimo uzajamnu, krajnje domoljubnu privlačnost „veleumova“ sličnog kalibra.

U komentaru članka „Hitleraj“, gdje Viktor Ivančić piše o dresuri djece homofobnim fašničkim paljenjem „makete slikovnice ‘Moja dugina obitelj’ (‘prve hrvatske gay-slikovnice’)“, uz „prisustvo oko pet stotina mališana dovedenih iz dječjih vrtića i osnovnih škola“, uspoređujući ga s nacističkim paljenjem knjiga i dokumentiranim (Lešaja) sličnim obredom nad knjigama sadržaja nepodobnog novoj „eliti“ naš se pravednik - iz „milošte“ tepajući autoru epitetima „kurvin sin“, „lažljivi kurvin sin“ i sličnim srcu mu priraslim - uspuhao:

„Evo najbolje što sam za sada našao je ovo. Dakle dvadesetak tridesetak likova, sa par malodobnih klinaca, ne spaljuju nikakve knjige već neku tablu na kojoj su gej obilježja. Ne vidim stotine djece iz vrtića, niti čujem limenu glazbu. Čuje se tutnjanje neke elektronske glazbe dosta dalje od mjesta paljenja.“

Kad čovjek, mržnjom vođen, oscilira između nule i jedinice koje jedino shvaća, onda mu fale sposobnosti traganja i podastiranja istine temeljem činjenica. Opsežna fotogalerija s opisanog događaja, među kojim slikama se ističe ova:



rječito svjedoči tko je zapravo istinski „lažljivi kurvin sin“, ili u najmanju ruku umno zaostala kreatura nesposobna izbrojati više od „dvadesetak tridesetak likova“. Dakako, on tu sliku nije ni vidio, nego je - tragom pakosne mržnje - prvom fotografijom na koju je naišao „dokumentirao“ vlastite laži.

Ne zadržava se on samo na tome. U nešto novijem komentaru članka kojim britanski politički magazin „New Statesman“ iznosi činjenice o Hrvatskoj, kako ih vide ljudi kojima nacionalizam nije mozak pretvorio u bljutavu kašu, odlučio nas je podučiti lingvističkim „faktima“ iz skladišta svog maloumnog procesora:

„Inače, sve je na ekavici smješnije. Kako bi bilo da se film zove Tko to tamo pjeva? Ekavica je za zajebanciju dušu dala. “

Sudeći po navodu, dotični odmetnik od javnog prepoznavanja, slušajući i kajkavsku ekavicu, svršava u gaće od ushićenog zajebavanja. Da kažem kako bilo koji jezik (recimo, ukrajinski ili ma koji drugi) zaziva moje pišanje od smijeha i padanje u trans iz kojeg me tek sredstva za smirenje izbavljuju, s pravom biste odustali od čitanja mojih tekstova. No, na pamet mi ne pada na citirani način prosuđivati ma koji jezik. Kako fantomski anonimac pojma nema o kulturalnoj i inoj povijesti bivše cjeline i njenih otkvačenih dijelova, neznanje mu služi kao mazivo mrziteljskih komentara. Sasvim sam siguran da stvorenje pojma nema kako je, do Vukove reforme pravopisa – gdje je on predlagao usvajanje ijekaviceZagreb s okolinom govorio na čistoj, nepatvorenoj ekavici. Pa da podučim(o) fahidiota (što je s moje strane kompliment, jer iz bedastoća koje prosipa izuzimam podskup njegove struke, gdje moguće i nije toliki glupan):

„Što se tiče procesa odabiranja jatovog oblika u 19. st. kada se odlučivalo koji oblik jata će postati standardni, Ante Starčević se borio za to da se u Hrvatskoj uzme ekavica, dok se njegov suvremenik i autor Srpskog rječnika (1818) Vuk Stefanović Karadžić zalagao za ijekavicu (što se vidi i iz naslova njegovog Srpskog rječnika). U skladu sa svojim idejama, Ante Starčević piše 1851. u zagrebačkim Narodnim novinama br. 239 i 242 sljedeće:

 »Naš jezik, bez da se razumljivost uvredi, može se mnogo polepšati, t. j. uhu slušatelja ugodnim učiniti. Ja sam i za ovo polepšanje. Ovde opširno pisati, u čemu stoji lepota jezika, nedopušća mi vreme ni prostor. S toga velim: 1. na šaranje — makar kakvo: a) reči šareno pisane (e, ie, je, ije) nerazume ni svi štokavci, a kamoli kajkavci i čakavci; b) šaranje cepa naše proste reči na više komadah, što niti je razumljivo, ni lepo, dakle ni slobodno — t. j. polag moga načela. U našem jeziku nije ni jedna reč, koja bi imala više od pet slovkah, a uz šaranje jednoslovična ih reč toliko ima, n. p. iz lep ali bel postaje lijepijema, bijelijema itd. — samo ako se dosledno piše. To je srednja perioda!! — Meni ovde druga neostaje, nego uzeti ali čisti i ali e. Ja sam rodjen štokavski ikavac, dakle niko nemože mi reći: Cicero pro domo sua ali s g. B. da su mi reči jednostrane, pa i tako opet strictissime od moje strane — velim: ovo je (i) najpotištenii, najgadnii glas, koi samo nekoliko nas štokavacah razumi. Ja sam dakle za čisti e. I zbilja, on je najlepši glas, koi svi razumimo. « (Ovaj citat navodi i Jonke 1964: 205).

Starčevićeva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme ekavica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadžićev ijekavski izbor jata. Rezultat je, dakle, bio: Karadžićev ijekavski izbor jata nije prihvaćen u Beogradu zato što tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepčani također ekavci jer su kajkavci, ipak prešli na ijekavicu. A da je bilo po Anti Starčeviću i Vuku Karadžiću, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijekavicom. Zato Friedman (1999: 14) kaže da je »ironija sadašnje situacije« to što je ijekavicu u 19. st. izabrao i zastupao Vuk Karadžić i što se ona tada više identificirala sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanjima, a danas je obrnuto. “

Neću ulaziti u ocjene razloga zbivanja obrnutog od Vukova prijedloga, te su Hrvati prihvatili ijekavicu a Srbi ekavicu kao idiom kojim se danas izražavaju. U kontekstu ovog teksta bitnije je da ogledni primjerak moronimusa sudi stvari po formi (izgledu, načinu izražavanja) a ne po biti (suštini rečenoga, porukom koja se šalje ma kojim jezikom), s obzirom da mu nivo inteligencije to ne dozvoljava.

Ne volim se zajebavati nad porijeklom, jezikom, obrazovanjem, socijalnim statusom i inim karakteristikama pojedinaca, ali volim s idiotima. Ne onima koji su posljedica nesretnog spleta bioloških okolnosti za koje ne snose krivnju, već onima koji to sami od sebe čine, svakodnevno potvrđujući kako bi bili pametniji da su šutjeli, ili se oglašavali samo kad zaista imaju što relevantnoga reći. Pod osobnim imenom, kako bismo im znali pripisati zasluge ali i pogreške, te ludosti koje čine ili su činili. Cijela njihova „filozofija“ sadrži se u binarnom kodu, izvan kojega nema ničega. Asasini su najsramotnije ubojice, jer to čine iz zasjede, čuvajući dupeta u strahu da se oči u oči susretnu sa žrtvom. Tko zna kakav bi potom kraj izvukli. Vjerojatno naš asasimus (asasinski anonimus) podsvijesno shvaća vlastitu moralnu trulež, te ga samo animalni, instiktivni dio svijesti sprečava javne prezentacije svog identiteta. U svakom slučaju, ime autora ovog teksta je poznato, a anonimcu kojim se bavi samo jedno pitanje:

„Tko to tamo peva?“

A zašto poje, sam će ponajbolje znati. 'Ajd' bre more, daj se obrazuj, pa potom smogni hrabrosti da nam se predstaviš u jednom potpisanom tekstu. Ne brini, veće neugodnosti od toga da te netko proglasi „lažljivim kurvinim sinom“ nećeš doživjeti!