Istra, Kvarner sa Rijekom i Međimurje bili su za prošlog rata ponajmanje virusom nacionalizma inficirani hrvatski krajevi. Od osamostaljenja devedesetih godina do današnjeg dana, HDZ – stranka na putu potpune kleroustašizacije – nije nikada bila na vlasti u ovim regijama. Mnogi nisu zaboravili pokušaje potencijalnog ratnog zločinca - koji se presude spasio aktualnim bijegom na „onaj“ svijet - za promjenom etničke strukture Istre, naseljavanjem kosovskih i bosanskih Hrvata, što se razbilo o odlučnost istarskog političkog vodstva i razum tamošnjeg stanovništva. Istra i Rijeka su trn u oku hrvatskih – trenutno, a i najveći dio samostalnosti države vladajućih - nacionalšovinista, jer još od devedesetih pokazuju da „imaju muda“. Vjerojatno tome doprinosi i viši stupanj obrazovanosti stanovništva, te povijesno iskustvo zajedničkog života s pripadnicima drugih kultura. Uostalom, gdje ćeš ti utjerivati jednoumni nacionalizam u lučki grad! Skoro sam uvjeren kako bi banda na vlasti rado zavladala tim područjima čak i po cijenu gubitka parlamentarnih izbora. Svaki novi potez istarske i riječke političke elite iznova diže tlak u razrijeđenim mozgovima vladajućih. Internacionalna regionalna suradnja Istre, ustrajanje na regionalizaciji zemlje, zahtjev za drukčijom raspodjelom novca lokalnoj samoupravi, „azil“ Oliveru Frljiću koji mu je pružilo riječko HNK „Ivan pl. Zajec“, potom i proglašenje ovog grada „Evropskom prijestolnicom kulture 2020“ (EPK), a vjerujem da će to učiniti i najnovija vijest, mada na prvi pogled izgleda kao ostvarenje sna hrvatskih kleroustašoida.
Frljić, hrvatska kulturnjačka „persona non grata“ (prethodno spomenutima) prestaje od jula mjeseca vršiti dužnost intendanta riječkog teatra, što i sam objašnjava u intervjuima (1, 2). Svojom odlučnošću i ustrajnošću u sprovođenju jednostavne etičke paradigme - koju nacionalisti spregnuti s ratnim zločincima i revalorizatorima ustaštva nikako da ukapiraju – kako čovjek (u prenesenom smislu i narod) može imati čistu dušu i savjest prvenstveno ako detektira govna u svom dvorištu i počisti ih na deponij, kako ne bi dalje širila smrad – ovaj kazališni režiser je zasigurno puno pridonio da od hrvatskih gradova (Pula, Dubrovnik, Osijek, Rijeka) baš poslijednji ponese prestižnu i obavezujuću titulu, dodijeljenu međunarodnim „Povjerenstvom nezavisnih stručnjaka za izbor hrvatske Europske prijestolnice kulture za 2020“. I mada će Frljićevi protivnici likovati nad svojom „pobjedom“, jer su ga se navodno riješili kao jedne od smetnji ostvarenja sna o preuzimanju političke kontrole ne samo nad riječkim kazalištem, dok će ciničniji možda komentirati ushit njegovih štovatelja kako je štos u tome da si gubitak znaju predočiti pobjedom, ovaj je autor uvjeren: praznoglavi, virusom zaraženi nacionalšovinisti i kleroustaše nadigrani su mudrošću i ljudskošću, karakteristikama o kojima mogu tek sanjati.
Iako detalji nisu poznati, rasplet se čini fenomenalnim potezom i velikim udarcem po desnicu. Frljić dalje ostaje u Rijeci kao jedan od članova tima za realizaciju EPK. Dajući ostavku smanjuje osobnu grožnju po sebe i svoje najmilije (prisjetimo se poruke poslane mu istovremenom provalom u njegov i stan njegove djevojke), dok intendantom postaje njegov bliski suradnik s kojim se - koliko je poznato - izvrsno slagao, pa je za pretpostaviti da se kazališni repertoar neće značajnije mijenjati. Ako desnica nastavi vršiti pritisak, jasno će demonstrirati da protiv Frljića kao osobe - tražeći njegovu smjenu i pokušavajući mu smjestiti s financijske strane – nema ništa, već isključivo protiv njegove etike pretočene u „nepodobni“ teatarski repertoar koji prokazuje takozvanu „hrvatsku istinu“. Poznavajući režisera, teško je očekivati da će, učestvujući u realizaciji programa za EPK, odustati od ugrađivanja svojih progresivnih, po veliki dio zatucane hrvatske javnosti neprihvatljivih, stavova u projekt kojega je postao dio. Nastavkom pritiska na Blaževića, desnica će samo izaći na čistinu. Akoli je preostalo imalo pameti u glavama sramotitelja Hrvatske pred vlastitom i naprednom svjetskom javnošću, tada će ti pseudohrvati koji od „hrvatsva“ imaju upravo toliko koliko i pokradenog novca na bankovnim računima, morati smisliti drukčiju strategiju preuzimanja kormila, ne samo nad riječkim HNK već i cijelim istarsko-kvarnerskim područjem.
Frljić, hrvatska kulturnjačka „persona non grata“ (prethodno spomenutima) prestaje od jula mjeseca vršiti dužnost intendanta riječkog teatra, što i sam objašnjava u intervjuima (1, 2). Svojom odlučnošću i ustrajnošću u sprovođenju jednostavne etičke paradigme - koju nacionalisti spregnuti s ratnim zločincima i revalorizatorima ustaštva nikako da ukapiraju – kako čovjek (u prenesenom smislu i narod) može imati čistu dušu i savjest prvenstveno ako detektira govna u svom dvorištu i počisti ih na deponij, kako ne bi dalje širila smrad – ovaj kazališni režiser je zasigurno puno pridonio da od hrvatskih gradova (Pula, Dubrovnik, Osijek, Rijeka) baš poslijednji ponese prestižnu i obavezujuću titulu, dodijeljenu međunarodnim „Povjerenstvom nezavisnih stručnjaka za izbor hrvatske Europske prijestolnice kulture za 2020“. I mada će Frljićevi protivnici likovati nad svojom „pobjedom“, jer su ga se navodno riješili kao jedne od smetnji ostvarenja sna o preuzimanju političke kontrole ne samo nad riječkim kazalištem, dok će ciničniji možda komentirati ushit njegovih štovatelja kako je štos u tome da si gubitak znaju predočiti pobjedom, ovaj je autor uvjeren: praznoglavi, virusom zaraženi nacionalšovinisti i kleroustaše nadigrani su mudrošću i ljudskošću, karakteristikama o kojima mogu tek sanjati.
Iako detalji nisu poznati, rasplet se čini fenomenalnim potezom i velikim udarcem po desnicu. Frljić dalje ostaje u Rijeci kao jedan od članova tima za realizaciju EPK. Dajući ostavku smanjuje osobnu grožnju po sebe i svoje najmilije (prisjetimo se poruke poslane mu istovremenom provalom u njegov i stan njegove djevojke), dok intendantom postaje njegov bliski suradnik s kojim se - koliko je poznato - izvrsno slagao, pa je za pretpostaviti da se kazališni repertoar neće značajnije mijenjati. Ako desnica nastavi vršiti pritisak, jasno će demonstrirati da protiv Frljića kao osobe - tražeći njegovu smjenu i pokušavajući mu smjestiti s financijske strane – nema ništa, već isključivo protiv njegove etike pretočene u „nepodobni“ teatarski repertoar koji prokazuje takozvanu „hrvatsku istinu“. Poznavajući režisera, teško je očekivati da će, učestvujući u realizaciji programa za EPK, odustati od ugrađivanja svojih progresivnih, po veliki dio zatucane hrvatske javnosti neprihvatljivih, stavova u projekt kojega je postao dio. Nastavkom pritiska na Blaževića, desnica će samo izaći na čistinu. Akoli je preostalo imalo pameti u glavama sramotitelja Hrvatske pred vlastitom i naprednom svjetskom javnošću, tada će ti pseudohrvati koji od „hrvatsva“ imaju upravo toliko koliko i pokradenog novca na bankovnim računima, morati smisliti drukčiju strategiju preuzimanja kormila, ne samo nad riječkim HNK već i cijelim istarsko-kvarnerskim područjem.
