Darija Mataić Agičić predstavlja: Hinko Zlomislić: Zaustavljeni sat

Hinko ZlomislićKad se sat zaustavi u putanji trideset i treće i sve crnilo jedne bitosti popada po vrisku riječi bez glasa, priroda se razuzda. Jedan predstavnik jedne panonske boeme u staništu osame i neimaštine i stihova boje sutona pogledom ispraća nit petrolejke, dok noć se, vani, zaogrće u hladno.

Priroda trajanja. Nestanka.

Pretače se jedna u drugu, porazbijaju se ograde mogućeg i ne ostane više ni nemoguće.

Ne ostane izbor.

A izbor bi bio živjeti.

Otrgnuti se samoći, pronaći put do čovjeka, izbjeći put do ljudi, nakititi se radostima i otresti sa sebe prašinu praznih dana.

Izbora nije bilo.

U pjesmama po kojima tuga usitnjava samo još veće tuge i one se množe, u kojima oporost pronalazi a ne traži oporosti jako slične sebi, kupuje netko tuđe zlo i bijedu. Kupuje samoću. Kupuje sjetom.

Kupuje nemoći.

I kreće se rubovima života i onog drugog.

I onda rubovi popucaju.

Čovjeku ostane malo. Ostane tren, nada…

Ostane želja jednom imati sina.

Reći lutalaštvu da je dosta… pronaći mjesto u kojem spava san, i koji razbuđuje se na zvuk njegova koraka… onog koraka koji…

I onda priroda postane jahač na vjetrovima života.

I razbije okna kroz koja se gledao svijet i uskovitla trideset i nešto godina i pokaže koliko je moćna. Porazi molitve, nadanja i htjenja.

Zaustavi se sat.

Razbježe se sitnice koje su mogle graditi carstva istina jednog nesretnog čovjeka, razbježe se pokušaji stihova koji su možda mogli dobiti svoja obličja, razbježe se kazaljke jednog vremena.

Bilo ih je malo i mogli su se okupiti.

Kažem mogli…

Da priroda ne vlada.

Neminovnosti prelaze u nužnosti.

Sve čežnje ovoga svijeta postaju samo sat manje na satu sumnjive točnosti.

Život se ovdje nije ni poigrao u predvorju svoje suptilnosti.

Ni pokazao koliko je mogao dati da je mogao.

Učahurene negdje, izvan Hinka, iskrice malih sreća, sitnih dodira i tihih ostvarenih nadanja.

Učahurene negdje, pronađoše svoj put do nekog drugog čovjeka čija je kazaljka samo lagano, u trenutku zacrnjene crnosti trideset trećeg kruga lagano zatitrala u rukama urarskog šegrta života.

 

 

9 comments

Skip to comment form

  1. lijepo

  2. Samo Wikipedia i Darija. Ni njegove slike nema na internetu. Nije li to zadaća Gradske knjižnice?

  3. što če ti wikipedija i ovo nema veze s knjižnicom ovo je privatni lijepi uradak

    1. Ako je i bio privatni rad, objavljivanjem prestao je to biti. Sada ga se čita po cijelom svijetu i itekako je javan. A Gradska knjižnica je zadužena za zavičajnike i nije objavila nijedan tekst o njemu, a ni o ostalim književnicima koji su stvarali u Brodu.

  4. gospođa. je ovo objavila pretpostavljam izvan radnog vremena a ti dobro znaš kako kritiziram a njezin je pprivatni izbor da li je to zavičajni pisac ili ne i ako i ja više preferiram zavičajne u odnosu na bosanske koji su itekako bili prisutni to je njezino pisanje slagao se ja ili ne ovaj put mi je jako lijepo kao i zadnji put o gezi

  5. da li su gradskoj knjižnici manje prisutni zavičajni to ne znam ali to se obrati njima i njihovoj politici vođenja ja to nisam baš primjetio ali uvijek postoji drugo mišljenje koje moram uvažavati jagma

  6. Može li ne netko u svom komentaru prenijeti link na kome se nalaze stihovi Hinka Zlomislića?

  7. Uvijek se u Darijinim bujicama nađe neki sprud na kojem se može zastati prije nego kreneš dalje, do kraja teksta. Ovaj put to je “Čovjeku ostane malo. Ostane tren, nada…Ostane želja jednom imati sina.” To “imati sina”, duboko ukorijenjena patrijarhalna mantra, osim pjesničkih čežnji i zanosa implicira i toliko društvenih nepravdi i obiteljskih i osobnih frustracija.

  8. siga pogodio si metu

Odgovori