Zvona iz Hanaua

Hoće li i kada će zvona zagrebačkih crkava zvoniti u spomen na ubijene članove obitelji Zec, građane Zagreba i Hrvatske, Srbe po nacionalnosti? Hoće li ikada?

Pet minuta i pet sekundi zvonila su u večernjim satima 19. veljače 2021. godine zvona svih crkava u njemačkom gradu Hanau, u saveznoj pokrajini Hessenu. Točno toliko vremena, dakle pet minuta i pet sekundi, bilo je godinu dana prije toga potrebno mržnjom i rasizmom zadojenom građaninu toga grada da na odvojenim lokacijama, opremljen s dvije puške, ubije devetero mladih ljudi, uključujući i jednoga koji je krenuo autom u potjeru za njim, bezuspješno pri tome pozivajući policiju u pomoć. Nakon pokolja onih koji su, prema procjeni ubojice, svojim izgledom odavali da nisu Nijemci, gorljivi poklonik teorija zavjere ubio je u stanu najprije svoju majku, a potom počinio samoubojstvo.

Dan nakon događaja koji je zaprepastio cijelu Njemačku i izazvao spontana okupljanja građana ne samo u Hanau, nego i u nekoliko drugih njemačkih gradova, savezni predsjednik Frank Walter Steinmeier već je bio na mjestu zločina. S jasnom porukom: nedopustivo!

S istom porukom, dodajući tome i ocjenu o potrebi suprotstavljanja svima koji bi njemačke građane htjeli dijeliti po obrascu “mi” i “oni”, umjesto da vide i prihvate samo “mi”, s porukom o nužnosti odupiranja svima koji u različitima, samo zbog njihove različitosti, vide neprijatelje, njemački je savezni predsjednik sudjelovao i na komemoraciji održanoj na prvu obljetnicu pokolja u Hanau. Posebno je izrazio priznanje građanima koji su svojim spontanim okupljanjima iste večeri kada je Hanau postao poprištem krvavog divljanja mržnjom opsjednutog rasiste pokazali da većinska Njemačka razmišlja drugačije. Otvoreno je prozvao rasizam i antisemitizam, te radikalnu desnicu kao opasnosti što ugrožavaju demokraciju u Njemačkoj. I priznao je odmah kako je svjestan toga da obitelji pobijenih još uvijek nisu dobile odgovore na sva pitanja što ih postavljaju. Da je tome doista tako, potvrdio mu je kratki govor Armina Kurtovića koji je prije godinu dana izgubio sina, a koji se obratio u ime obitelji svih pobijenih.

A potvrdio je to i kratki film u produkciji grada Hanaua (!) u kojemu su pojedini pripadnici tih obitelji vrlo konkretno postavljali zaista neugodna pitanja, poput: kako je netko poput ubojice mogao legalno nabaviti oružje, kako se to moglo dogoditi kada je bilo poznato, pa i policiji, da je riječ o višekratnom izgredniku i o shizofreniku kojega je iz psihijatrije izveo njegov otac, a u čijem je medicinskom kartonu jasno pisalo: nije izliječen; kako to da je novelom njemačkog zakona o posjedovanju oružja izbrisana odredba prema kojoj je svatko tko želi imati oružje morao priložiti medicinsko uvjerenje o uračunljivosti; kako to da otac ubojice nekažnjeno i neometano, godinu dana nakon ubojstava, prijeti obiteljima onih koje je pobio njegov sin i traži da se imena pobijenih ne spominju nigdje u javnosti, i tako dalje, i tako dalje.

Kurtović je, jedva susprežući suze, zahvalio njemačkom saveznom predsjedniku, gradonačelniku Hanaua, kao i cijelom nizu osoba iz političkog i javnog života, uključujući i novinare, ali – upadljivo – ni jednom riječju nije spomenuo pokrajinskog premijera Volkera Bouffiera (CDU). Nije nelogično pretpostaviti da je time na njega adresirao najveći broj prigovora što ih je iznio. Hoće li to čuti, hoće li htjeti čuti u Kršćansko-demokratskoj stranci, hoće li ta stranka iz toga izvući i određene konzekvence, to je otvoreno pitanje; pogotovo ako se zna da je Bouffier blizak kancelarki Merkel.

No, bilo kako bilo, Steinmeier kojemu je u njegovom predsjedničkom mandatu dopalo da do sada u nekoliko prigoda govori nakon desno-rasistički, odnosno antisemitski inspiriranih ubojstava, ni ovoga puta nije oklijevao. Bio je konkretan i jasan, usmjeravajući svoju osudu na pravu adresu. No, naglasio je kako je riječ o gotovo zanemarivoj manjini, što očito nije slučaj. Manjina (još) jest, ali neznatna? Teško. Svjedoče o tome i kritike i pritužbe obitelji ubijenih u Hanau, ali i izjave građana toga grada koji su ili djeca doseljenika, ili sami doseljenici, a u pravilu svi muslimani. Te se pak izjave mogu svesti na jednu riječ: bijes. Mada naglašavaju svoju ukorijenjenost u Njemačkoj, mada kažu da su njemački građani i da se tako i osjećaju, proteklih dvanaest mjeseci u kojima je niz pitanja otvorenih ubojstvima ostao neriješen, u njima su ostavili osjećaj nesigurnosti, straha, nemoćnog gnjeva, a jedan je čak i rekao: mržnje.

Desna “ideologija”, ako se to tako uopće smije i može nazvati, rasprostranjena je Njemačkom i zahvaća sve slojeve društva, od tzv. običnih građana (Steinmeier će reći: onih koje susrećemo na ulici, pored kojih kupujemo u trgovinama), preko struktura lokalne uprave kakve očito blokiraju pravu i potpunu istragu o zločinu u Hanau, pa do pripadnika policije i vojske kod kojih se sve češće nailazi na skupine što “razgovaraju” na internetu, a sadržaj takvih razgovora kao da je prepisan iz vremena Trećeg Reicha. K tome valja dodati i činjenicu da je neskriveno desno orijentirana Alternativa za Njemačku čijim se vodećim ljudima nerijetko “omaknu” demokraciji neprimjerene izjave, danas treća po snazi politička stranka u Saveznoj Republici Njemačkoj, da je zastupljena u saveznom parlamentu, Bundestagu, ali i u parlamentima svih saveznih pokrajina.

Steinmeier to, prilično razumljivo, neće i ne može tako izravno reći, ali zato može – a to i čini, baš kao i kancelarka Merkel – bezrezervno osuditi desni ekstremizam, netoleranciju na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, rasizam i antisemitizam. Dakle, najviši predstavnici države ne dvoje o tome što treba reći i na što treba upozoriti. A grad Hanau sam producira film u kojemu se iznose nimalo bezazlene primjedbe na račun vlasti, lokalnih, a možda i saveznih. I zvona svih crkava u gradu zvone toliko dugo, koliko je prije godinu dana trajao ubilački pohod pomahnitalog “branitelja Njemačke i Nijemaca” od drugih i drugačijih. Na samoj komemoraciji nije bilo ni jednog vjerskog predstavnika, zvonila su zvona protestantskih i katoličkih crkava – za žrtve, muslimane. Za njemačke građane koje je ubio njemački građanin. I to je bilo normalno. U Njemačkoj.

Možemo li zamisliti tako nešto, na primjer, u Hrvatskoj? A uzimamo taj primjer samo zato što nam je najbliži, mada na jugoistoku Evrope nikako nije i jedini. Možemo li zamisliti da Predsjednik dođe na komemoraciju žrtvama zločina što ga je počinio hrvatski građanin nad drugim hrvatskim građanima, pri čemu su žrtve “slučajno” druge nacije i vjere od one počinitelja? Dakle, da Predsjednik dođe na komemoraciju žrtvama nacionalnom i vjerskom mržnjom potaknutog ubojice (ili ubojica) i da pri tome jasno i nedvosmisleno osudi kako zločin, tako i motive ubojica. Možemo li zamisliti spontana okupljanja građana koji bi se u ime demokratske Hrvatske suprotstavili takvome zločinu, i to ne okupljanja nekoliko desetaka ljudi, nego tisuća? Odgovor je, nažalost, ne!

Jugoistok Evrope, regija, prostor bivše Jugoslavije, nazovite to kako hoćete, otupio je na zločine (osim onih protiv vlastite nacije), privikao se na puzajuću fašizaciju javnog prostora, prihvatio je zazor od drugih i drugačijih, da ne kažemo otvorenu netrpeljvost prema njima, progutao je mamac slobode govora kao alibi za širenje mržnje i za njezino perpetuiranje pri obilježavanju ovih ili onih događaja iz devedesetih godina prošloga stoljeća, Da, bio je rat. Da, u ratu su počinjeni grozni zločini. Ali, a na tome “ali” počiva sva licemjerna laž interpretacije novije povijesti (svakako ne samo u Hrvatskoj!), zločine nikada i nigdje nije činila samo jedna, ona druga, strana. To se, međutim, olako zaboravlja. Sasvim svjesno, naravno. Pa se osuđene ratne zločince dočekuje i slavi kao nacionalne heroje, pa takvi sjede u parlamentima, pa se one zaista rijetke koji se usude na to upozoriti etiketira kao nacionalne izdajice.

Njemačka, sa samoga vrha države, ima snage osuditi vlastite građane koji su spremni ubijati, zavedeni rasizmom, antisemitizmom, ili naprosto mržnjom prema svakome tko nije poput njih (ubojica u Hanau, podsjećamo, orijentirao se prema izgledu svojih žrtava). Crkve u Njemačkoj zvone u počast ubijenima, mada su oni druge vjere. I da ponovimo: to je u Njemačkoj normalno.

U Hrvatskoj nije, niti bi bilo. Drugog hrvatskog Predsjednika (prvoga istinski demokratski orijentiranog Predsjednika, otkako je ova zemlje samostalna) i danas desničari prozivaju zbog isprike Židovskom narodu izrečene u Knessetu u Jeruzalemu, zbog toga što je u Jasenovcu jasno rekao tko su bile žrtve, a tko počinitelji, zato što je nastojao reafirmirati antifašizam kao protutežu fašizaciju društva. Pa je sasvim normalno da se, barem koliko znamo, nitko i nije sjetio da se upravo dan prije komemoracije u Hanau navršilo punih dvadeset godina otkako je taj Predsjednik nastupio dužnost. To je normalnost današnje Hrvatske. Zaboravljati Predsjednika koji je državu izveo iz međunarodne izolacije, koji je Hrvatsku otvorio svijetu, ali i svijet doveo u Hrvatsku, koji je udario čvrste osnove njezinom ulasku u ujedinjenu Evropu, ali koji nije zatvarao oči pred činjenicom da je u ratu bilo zločinaca i na vlastitoj strani; i koji nije pristajao na reviziju povijesti.

U današnjoj se Hrvatskoj pozdravlja ustaškim pozdravom, doduše samo u određenim prilikama, u današnjoj se Hrvatskoj kao neprijatelja države i kao onoga koji vrijeđa njezine Branitelje proziva svakoga tko bi pozvao na to da se manjinama (a riječ je u osnovi samo o jednoj, da se ne zavaravamo) daju ona prava što ih imaju po zakonu. U današnjoj Hrvatskoj mržnja prema neistomišljenicima (političkima, mada smo, kao, u sekularnoj državi) nerijetko se širi i sa crkvenih oltara. U današnjoj Hrvatskoj upadljivo će se stišati nervoza izazvana pucnjima atentatora-samoubojice na sjedište Vlade i prestat će se govoriti o opasnosti radikalizacije društva, kako se ne bi moralo odgovoriti na pitanje u kakvoj je sredini stasao atentator i odakle mu oružje. U današnjoj Hrvatskoj Predsjednik (mada je u dva navrata povukao energične i odlučne poteze u pravome smjeru, da bi ih doveo u pitanje nekim brzopletim izjavama) neće doći na komemoraciju ubijenim članovima obitelji Zec – da posegnemo za najpoznatijim primjerom. U današnjoj Hrvatskoj predsjednik će Vlade zamagljivati pravo stanje stvari osnivanjem Povjerenstva za odnos prema prošlosti i upućivanjem onih koji ga se usude kritizirati da moraju razlikovati činjenice od dojmova. Mi smo iznijeli činjenice. Dojmove prepuštamo čitateljima.

I ostavljamo ih s “nagradnim pitanjem”: hoće li i kada će zvona zagrebačkih crkava zvoniti u spomen na ubijene članove obitelji Zec, građane Zagreba i Hrvatske, Srbe po nacionalnosti? Hoće li ikada?

tacno

1 comment

  1. – I ostavljamo ih s “nagradnim pitanjem”: hoće li i kada će zvona zagrebačkih crkava zvoniti u spomen na ubijene članove obitelji Zec, građane Zagreba i Hrvatske, Srbe po nacionalnosti? Hoće li ikada?

    Hoće! Ka na kurcu nokat naraste!

Odgovori