Jedan će apostolski nasljednik sv. Petra jednom biti u Beogradu i jednog će blaženog Stepinca jedan papa jednom proglasiti svetcem, pa… Čim čim prije, tim tim bolje i za dvije sestrinske denominacije i za dva bratska naroda jedne/iste rasne obitelji. Koliko god zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić i HBK bili (ne)učinkoviti „po tom pitanju“ u Rimskoj kuriji za pape Jorge Maria Bergoglia i prethodnih, toliko patrijarh srpski može biti utjecajan i učinkovit. Točno se znâ koji su prijepori „nepremostivi“ u suprotstavljanju SPC-a i srbijanske državne politike Stepinčevom santo subito, a kojih se razloga pridržava primus inter pares Rimske kurije, pa bez dobre volje s jedne i druge strane – nema kruha. Ni za Beograd niti za Vatikan, a tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena tu, ako si nećemo lagati, ipak igra sporednu ulogu. Da nije tako, Blaženik bi već bio Svetac. Ali i bez obzira što nije i tko zna kada će biti – po vatikanskoj proceduri mora biti, kad-tad – mnogi domaći katolici već mu se mole kao svetcu 

Marijan Vogrinec

Jest da su malo pretjerali, ali bit će dovoljno malo da se gotovo može reći kako su u pravu neki tzv. desničarski radikalniji mediji kada tvrde da je novoizabrani patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić više učinio za uljuđeniji srpsko-hrvatski suživot, pravoslavno-katoličko razumijevanje no zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić za cijele svoje svećeničke karijere u kojoj ekumenistička dimenzija nije nadilazila formalnost puke birokratske sintagme prigodna, neobaveznog značenja. Slika bez tona i sadržaja, empatija bez djelatne potvrde, pa i opservacija, je li, tipa grijeha struktura – bez magnetizma ili ljepila „pastirske“ dobrote. Za razliku od svojih prethodnika u novije doba, osobito pokojnog Irineja koji ni mentalno nije bio u stanju glasno prevaliti preko usana državno ime Slavonije, Dalmacije, Banije, Korduna, Like…, pa ni maknuti se od „kolektivne krivnje“ Hrvata za ustaški genocid u Jasenovcu nad Srbima, Romima i Židovima – tzv. hrvatski istočni grijeh – donedavni je mitropolit zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije Porfirije bio inteligentni neimar na ekumenskom gradilištu. I još više, nije izbjegavao hrabro odolijevati, pa i po cijenu fizičkih prijetnji osobnoj sigurnosti, izazovima međuetničkih, ideoloških i političkih podjela u multietničkomu hrvatskom društvu.

Zbog najcrnjeg proustaškog ekstremizma – medijskog „upozorenja“, je li, neka se Zagrepčani pripaze da iz pravoslavnog hrama na Preradovićevu trgu (Cvjetnom trgu) u srcu grada ne iskoči četnik s krvavom kamom i… – smijenjen je jedan i inače šovinistički trknuti novinar. Ni među šovinizmom impregniranim sunarodnjacima, novoustoličeni patrijarh SPC-a Porfirije Perić nije poželjan zbog „premekanog“ odnosa prema Hrvatima i njihovu „genetskom, urođenom protusrpstvu“. I jedno i drugo crnilo, što se hrane najkrvavijom epizodom novije povijesti zapadnog Balkana – „mi“ i „naši“ smo, je li, anđeoska nevinašca i žrtve na pravdi Boga, a „oni“ i „njihovi“ vražji nakot i krvoločna zvjerad s kojima ne treba imati posla – ne bi bilo kadro opstati da ne trebaju kastama na vlasti u provjerenoj, ali i stalno osvježavanoj navodno cezarijanskoj strategiji tzv. divide et impera. Baš na podjelama i krizama u društvu, vladajuće kaste poslijeratno podgrijavaju ili rashlađuju strasti, poigravaju se s mržnjom, netrpeljivošću, avetima najcrnje prošlosti, zlorabe vjerske osjećaje, puštaju dio klera (ne)izravno anatemizirati manjinske Srbe, odnosno manjinske Hrvate…

Kretenizam se uvijek „junači“ na slabijima, nemoćnijima i malobrojnijima, uvijek za to nalazi nekakvu izliku, ma koliko blesavu i neodrživu budući da uvjerljive i nema. Novoustoličeni patrijarh SPC-a Porfirije Perić se na samom izvoru i bez posrednika uvjerio u tzv. stanje zdravlja katoličko-pravoslavnih i hrvatsko-srpskih odnosa u Bijednoj Našoj te u svakoj prigodi nastojao spustiti povišenu na radnu temperaturu, priteći hladnim oblogom na vrućicu što je, recimo, kardinal Bozanić – vrag će znati zašto, tek se može pretpostavljati – propuštao učiniti, zajedno s Hrvatskom biskupskom konferencijom (HBK), čak u odnosu na vrlo ekstremističke izjave sisačkog biskupa Vlade Košića, politikantski toksične ispade nekih drugih „pastira“, etc. Napadno iskakanje iz cintora u svjetovno dvorište, gdje vladaju znanstvena, svjetovna pravila – ne vjerske bajke o Adamu, Evi i zmiji, dogma o Zemlji kao ravnoj ploči, dominikanske hude lomače za „heretike“ i „vještice“ – dijelom je tolerirane interesne simbioze tzv. Crkve u Hrvata i države. Protivno, je li, čl. 41., st. 1. Ustava RH o striktno sekularnoj državi, odnosno vjerskim slobodama, ali odvojenim od države.

Bozanić i Porfirije na Baniji

Bivši mitropolit zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije Porfirije Perić nije u tom smislu učinio nijednu pogrešku – je li, ako smiju oni, smijemo i mi!? – iako jest bio svjestan činjenice kako formulacija „vjerske zajednice“ ima jednaku ustavnu težinu i za katolike i za pravoslavne. Naravno i za ostale registrirane u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Klonio se one o ljutoj travi na ljutu ranu, svakog javnog/napadnog patronatstva službenog Beograda (za razliku od tzv. Crkve u Hrvata, SPC je nacionalna crkva s povijesnom odgovornošću za državu, kakvu vatikanski „pastiri“ nemaju). Patrijarh Porfirije je svjestan da se mir i povjerenje ne uspostavljaju od danas do sutra i da mudar „pastir“ ni slučajno neće blebnuti – i košićevski tvrdokorno ostati živ – kako se protiv potresa „ne možemo boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“, odnosno da mu je prijatelj, osuđeni (25 godina haaške robije!) ratni i zločinac protiv čovječnosti Dario Kordić, sic transit, „Božji čovjek“. Kad su novinari pitali kardinala Josipa Bozanića za nedavna posjeta Baniji zajedno s tada još mitropolitom Perićem o tomu kako komentira Košićevu skandaloznu izjavu u homiliji na misi u povodu 443. obljetnice obrane kaštela Gvozdensko od Osmanlija, ali i za druge njegove svećenički nedolične ispade, kardinal se pravio grbavim. Da bi reč rekle protiv Košića! Odobrava takvo „pastirstvo“!?

Porfirije Perić pak, u Bozanićevoj nazočnosti, postupio je znatno mudrije u odgovoru na novinarsko pitanje, ipak dirnuvši u suštinu: „Nisam u toj situaciji da mogu ulaziti u nadležnosti i analize ne samo izjava nego i srca koje stoji iza izjava. No, zajedno d nadbiskupom Bozanićem dijelim osjećaj ekumenizma. Duboko vjerujem da će se u svakome pojaviti autentično ljudsko dostojanstvo koje je suštinski i najvažniji cilj. Ne treba puno gledati lijevo ili desno jer tako možemo izgubiti cilj i fokus“. Sisački pak biskup Košić već godinama ne gubi ni cilj niti fokus, sažet u rečenoj homiliji: „Danas nema više pred Gvozdanskim i Hrvatskom ni Turaka, ni komunista ni Srba. Ako nekih i ima, pritajili su se. Pa ipak naš je opstanak i na Banovini i u domovini Hrvatskoj na neprestanoj meti neprijatelja te se i te kako za njega i danas trebamo boriti“. Protiv kojeg to neprijatelja Košić poziva katoličke vjernike i „domoljube“ na oružje? Na koje oružje? Protiv istih onih – a to su valjda svi koji mu ne daju za pravo, koji ga kritiziraju čim iskoči iz cintora, osim kardinala Toše Bozanića, HBK i šake istomišljenika – zbog kojih je na ponoćki s 2014. na 2015. godinu u sramotnoj 555-dnevnoj šatri na Savskoj 66 studentski kapelan don Damir Stojić sijevao očima: „Domovinski rat nije gotov!“ Ma nemoj! Nije gotov!? Još ima Turaka, komunista i Srba kojima treba doći glave!? Jer su se pritajili.

Znâ to zagrebački nadbiskup, pa ni abera o nižerangiranu „pastiru“ – tek „ne znam“, „nisam čitao“, „nisam vidio original“, „ne želim biti sudac“… – ali ni o Košićevom prokazivanju Svevišnjega kao Zloga koji namjerno kinji, provocira, pa i unesrećuje smrtnike, vjerovali u njega, Kraljevstvo nebesko i vječni život (sic transit, vječni!) ili ne vjerovali. Kazao je i da je „Bog dopustio ovo zlo (potres, op. a.) kako bismo se zbližili“. E pa sad, ako Svemogući/Milostivi/Čovjekoljubivi, etc. „nedokučivim planom“ treba ubiti petrinjsku djevojčicu, petero ljudi u Majskim Poljanama i orguljaša katoličke crkve u Žažini, razoriti ljudima domove, raseliti ih, prepustiti nesposobnoj državnoj vlasti na milost i nemilost „kako bismo se zbližili“, nazdravlje onda takvoj „dobroti“ i „zbližavanju“. Ima toga još, što ni nema veze s košićevskim tumačenjem „stadu“, je li, nedokučivih putova Božjih i Božjeg plana – gdje glatko kiksa na logici svaki „pastir“ koji nema petlje pošteno reći „ne znam“, jer ne zna niti može znati – nego odnosa Crkve i države, međunacionalnih/međuvjerskih neriješenih pitanja, etc.

Bilo je teško biti mitropolit Porfirije Perić u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, gdje takvi u „pastirskim“ haljinama kao Vlado Košić ili don Damir Stojić, pa onaj splitski nesretnik u habitu što mu je „milija ustaška kapa od partizanske“ pozivaju na borbu „za Dom“, za „hrvatski Dom“. Naravno, drugima „oružje“ guraju u ruke i kontaminiraju mozak! Teško je bilo biti mitropolit Porfirije Perić u gradu/zemlji gdje će ga neki kreteni nazivati četnikom, mjesecima prostački vrijeđati u medijima, objavljivati video-zapise kako navodno u Chicagu pjeva četničke pjesme, fizički ga provocirati, slati golobrade batinaše da premlaćuju učenike pravoslavne gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“ na Svetom duhu u Zagrebu, pa maloljetne šoviniste iz Kistanja na polaznike Bogoslovije manastira Krka u šibenskom zaleđu, etc. Protusrpske šovinističke ekscese nije ni za izbrojiti na sakralnim objektima širom zemlje, u Šibeniku, grafit-prostote na pravoslavnoj katedrali, Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg na Preradovićevom (Cvjetnom) trgu u Zagrebu, na zgradi SKD „Prosvjeta“ i inim kulturnim i političkim institucijama srpske manjine.

A novoustoličeni je patrijarh SPC-a Porfirije Perić stojički podnosio zlo i inteligentno mu parirao, nije ulazio ni prihvaćao sukobe, gradio je mic po mic povjerenje s vlastima u Zagrebu i državi, ekumenizam između dviju denominacija iste kršćanske vjere, nastojao na poboljšanju odnosa RH i Srbije, manjinskih Srba i većinskih Hrvata u zajedničkoj domovini, ostao prijatelj Bijedne Naše i njezinih žitelja i nakon odlaska na mjesto srpskog patrijarha u Beograd. Jedva mjesec dana po ustoličenju, bio je najavio doći u Zagreb i održati prigodno slovo na pogrebu naprasno preminulog prijatelja, gradonačelnika Milana Bandića, ali ga je mjera samoizolacije spriječila u toj nakani.

Porfirijevih šest vrlo izazovnih godina stolovanja u Zagrebu ohrabrujući je kapital na osnovi kojeg vrijedi nadati se kako je taj pravoslavni svećenik – slučajno ili ne, Božjom providnošću što vjeruju vjerujući ili tek vladajućom voljom državno-crkvene simbioze vlasti u Srbiji, svejedno – najbolji izbor s obzirom na prošlost odnosa Srbije/SPC-a i Vatikana (koji u ključnom diktira ponašanje i tzv. Crkve u Hrvata) te neposrednu budućnost tih odnosa koje će sada uređivati patrijarh Porfirije Perić i papa Jorge Maria Betgoglio. Intelektualno, politički i ekumenski izrazito otvoren, naprednih pogleda, stajališta i vizija papa Franjo. Cijenjen više no ijedan prethodni i među tih cca 1,2 milijarde katolika i inovjercima, agnosticima i ateistima. O toj dvojici jamačno najrazumnijih dosad prvaka dviju sestrinskih crkava ovisit će i to hoće li papa Franjo napokon biti prvi papa koji će apostolski kročiti na srbijansko tlo i hoće li SPC napokon dignuti rampu kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca. Ili, ako baš ne doslovno i praktično jedno i drugo, odnosno jedno ili drugo, hoće li ta patrijarh Porfirije i papa Franjo ekumenskim zauzećem i političkom mudrošću vizionarski učiniti pomak naprijed u tom smislu. I jedan i drugi – bez da ijedna strana smatra prvi potez slabošću, kukavičlukom ili izdajom bilo kakvih interesa – radi, je li, približavanja cilju koji se (u neko doba) više ne može izbjeći.

Žestoko protiv Stepinca

Jedan će apostolski nasljednik sv. Petra jednom biti u Beogradu i jednog će blaženog Stepinca jedan papa jednom proglasiti svetcem, pa… Čim čim prije, tim tim bolje i za dvije sestrinske denominacije i za dva bratska naroda jedne/iste rasne obitelji. Koliko god zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić i HBK bili (ne)učinkoviti „po tom pitanju“ u Rimskoj kuriji za pape Jorge Maria Bergoglia i prethodnih, toliko patrijarh srpski može biti utjecajan i učinkovit. Točno se znâ koji su prijepori „nepremostivi“ u suprotstavljanju SPC-a i srbijanske državne politike Stepinčevom santo subito, a kojih se razloga pridržava primus inter pares Rimske kurije, pa bez dobre volje s jedne i druge strane – nema kruha. Ni za Beograd niti za Vatikan, a tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena tu, ako si nećemo lagati, ipak igra sporednu ulogu. Da nije tako, Blaženik bi već bio Svetac. Ali i bez obzira što nije i tko zna kada će biti – po vatikanskoj proceduri mora biti, kad-tad – mnogi domaći katolici već mu se mole kao svetcu.

„U svojim prvim javnim istupima prvi čovjek SPC-a Porfitije žestoko se obrušio na pokojnog kardinala Stepinca nastavljajući politiku SPC-a i kompromitaciju hrvatskog kardinala, no s druge strane, ta njegova borbenost pokazuje koliko je kardinal Josip Bozanić u cijelom svojem mandatu inertan i neborben“, zapisala je Ivana Violić u tzv. usporednoj analizi „Porfirije je učinio više u mjesec dana nego Bozanić u cijeloj karijeri! Od kardinala pamtimo tek dvije riječi iz 1997. godine!“ na portalu Dnevno.hr. „Na vrhu Katoličke crkve sjedi gotovo tri desetljeća, međutim, Bozanićevi istupi poput ovog Porfirijeva nikada nisu zabilježeni, tek je jednom u dvije riječi progovorio o nedefiniranom grijehu struktura, ostavljajući i tu tezu nedorečenom još od 1997. godine, kada ju je izgovorio i kada je glasno odjeknula kao prva kritika Tuđmanove vlasti od crkvenog vrha. Govorilo se zato u medijima o aferi Dajla, kao i da je HBK-u blokiran pristup nekim računima u tzv. Vatikanskoj banci.

(…) Riječ je o računima koji su u tom vatikanskom Institutu za religijske poslove otvoreni u ime kardinala Josipa Bozanića pod šifriranim brojkama, a na kojima se nalazi više desetaka milijuna eura. Točan razlog blokade ove goleme svote novca koju je Bozanić deponirao u Vatikanu do danas nam iz kruga bliskog poglavaru Katoličke crkve nisu otkrili, ali smo unatoč tomu saznali kako je Bozanić novac sa zbirnog računa HBK, na koji država uplaćuje godišnje obveze koje proizlaze iz Vatikanskog ugovora, u gotovini barem deset puta nosio u Vatikan deponirajući ga na šifrirane račune. Ta operacija prenošenja novca trajala je od 2003. godine, kada je Bozanić postao kardinal. Novcem se kardinal Bozanić, po svemu sudeći, bavio znatno više nego pitanjima vezanima uz katolike i njihovu opstojnost, pa i pitanjima vezanim uz njihovu diskriminaciju u hrvatskom društvu. Od vjernika puno su mu važniji bili njegovi tajnici: promijenio ih je čak 18.“

Dio Bozanićevih oponenata u Crkvi, u medijima i najširoj javnosti pak bio je uzeo na zub zagrebačkog nadbiskupi i zbog smjene vlč. Ivana Miklenića s mjesta glavnog i odgovornog urednika tjednika Glasa Koncila (Bozanićeva tzv. privatnoga glasila) kad je u svomu stalnom uvodnom komentaru počeo oštrije kritizirati premijera Andreja Plenkovića i njegovu „uspješnu vladu, najuspješniju od svih prethodnih zajedno“ (sic transit). Na Miklenićevo je mjesto instalirao „podobnijeg“ Branimira Stanića. Nije tajna da je kardinal bio u osobito dobrim odnosima ne samo s Andrejem Plenkovićem i njegovim ministrima, za koje se na važnijim euharistijama uvijek nalazilo mjesta u prvom redu pred oltarom, već – također interesno – i s Milanom Bandićem. Međusobni su posjeti bili relativno česti i uvijek srdačni, popraćeni medijskom pompom, s prednošću tv-kamerama. Ne treba sumnjati u to da se zajednička korist dijelila proporcionalno, pa… U čestitci Porfiriju Periću na tomu što ga je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 18. veljače 2021. izabrao za 46. patrijarha SPC-a, kardinal Josip Bozanić „kao kršćanin i subrat u biskupstvu, očima vjere u Vašem izboru vidim prst Božje providnosti i znak Duha Svetoga“.

Neki radikalniji krugovi u tzv. Crkvi u Hrvata i njihovi mediji zamjeraju mu što nije odgovorio patrijarhu Porfiriju Periću na oštrini kojom se obrušio na bl. Alojzija Stepinca kad su ga novinari pitali o problemu kanonizacije toga glavnog „pastira“ u razdoblju tzv. NDH, kojega istaknutiji srbijanski političari nazivaju i „ustaškim vikarom“. A, što jest – jest, papa Pio XII. je početkom 1942. godine imenovao kardinala Alojzija Stepinca vojnim vikarom Pavelićeve naoružane falange koja je činila jezive ratne i zločine protiv čovječnosti, provodila genocid nad Srbima, Romima i Židovima. A Stepinac nije odbio tu „počast“ jednoga pape koji je ostao zapamćen u povijesti po neljudskoj šutnji o Holokaustu (cca šest milijuna Židova je istrijebljeno u nacističkim tvornicama smrti), strahotnim zločinima nad slavenskim narodima (cca 30 milijuna Rusa je ubijeno, od cca 60 milijuna ukupnih žrtava u Drugom svjetskom ratu), etc. Ima tu mnogo zašto i zato o kojima ni povijest još nije rekla zadnju riječ, pa nije neobično ni to što se patrijarh Porfirije Perić izjasnio o Stepincu kako se izjasnio niti to što se kardinal Bozanić suzdržao reagirati kako neki drža da je trebao.

Novinarka Ivana Violić, koja mu to ne može oprostiti, zaključit će kako je iz Bozanićeva dva desetljeća djelovanja razvidno da „za katolike nije učinio previše, šutke je podnosio sve napade, udarce, pa i uvrede nalik na ove na račun Stepinca, dajući naslutiti da on na čelu Crkve nije radi naroda, već radi sebe“. Prema Hininom izvješću, „Porfirije dolazi na čelo SPC-a kao jedan od najuglednijih suvremenih srpskih duhovnika i intelektualaca. Govori grčki, engleski i njemački, služi se ruskim jezikom, a među suradnicima i u javnosti vrijedi za osobu umjerenih stajališta koja njeguje osobna prijateljstva sa svećenicima i predstavnicima svih vjerskih zajednica. Izbor novog patrijarha SPC-a nije samo važno vjersko pitanje, nego ono za Srbiju ima i veliko političko značenje budući da se srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić do sada umnogome oslanjao na potporu SPC-a, posebno kad je riječ o osjetljivim pitanjima kao što su odnosi s Kosovom ili Crnom Gorom“.

„Prema prilikama u Srbiji…“

Dakako, ubuduće u zbirku važnih pitanja svakako valja ubrojiti i odnose s RH, gdje kardinal Bozanić može biti solidan čimbenik napretka. Naravno, ni približno važniji od Porfitijevih obaveza prema tradicijama/politici SPC-a, odnosno simbiozi te crkve s državom Srbijom, ali… Ne bude li kardinal – a jamačno hoće – ostao nemušti sporać u svom jalovomu mandatu kojim uspavljuje ne samo vjerničko „stado“ već i širu javnost. „Ukine li blokadu s kanonizacije Stepinca, Porfirije će utrti put za iskrenije odnose s katolicima“, tvrdi bivši vjesnikovac, dopisnik iz Pariza, veleposlanik RH u Francuskoj i glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić u kolumni u Večernjem listu. Pretenciozno. Neće je ukinuti, jer je svjestan što bi to značilo u ovim okolnostima ne samo gotovo zaleđenih političkih odnosa RH i Srbije, već i odnosa Srbije i Vatikana koji nisu zaleđeni, ali ni dovoljno topli za posjet pape Franje Beogradu. No, mudrom politikom kod kuće i vani, patrijarh Porfirije Perić itekako može pridonijeti da Stepinčeva kanonizacija bude barem vidljiva, makar još iza horizonta. A i to je jako puno.

Tek, Mirko Galić je u pravu kad očekuje patrijarhovo djelovanje „prema prilikama u Srbiji, a ne prema željama iz Hrvatske“ budući da su želje iz  tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene zadnja rupa na svirali i samomu papi Franji. Možda su i njemu na radaru aktivizma vidljivije prilike u Srbiji i mogući negativan međunarodni eho vatikanske kanonizacije jednoga vojnog vikara oružanih postrojbi međunarodno nepriznatoga, kvislinškog, marionetskoga tzv. NDH. Pa, neka se u neko drugo vrijeme time bavi neki drugi papa? Tko će znati što se mota po glavi Jorge Maria Bergoglia koji je bolje od ikoga obaviješten – iz prve ruke, na licu mjesta, iz osobna iskustva – kakav se sve nacifašistički, ratnozločinački šljam, uključivo najkrvavije ustaše i samog tzv. poglavnika tzv. NDH Antu Pavelića sjatio u Argentini nakon sloma nacifašističkog terora u Europi, 1945. godine. U koji je bijeg ratnih zločinaca od ruke pravde bio izravno umiješan Vatikan i papa Pio XII., pa Hrvatski zavod sv. Jeronima, neki svećenici… Aveti, je li, krvave prošlosti još izazivaju jezu, a Stepinčeva uloga još nije ni blizu jasnoći koja bi bez razložne sumnje omogućila njegovo santo subito.

Zato je dobro da ekumenistički prvaci tzv. Crkve u Hrvata i SPC-a, ali i niže svećenstvo porade u svakoj prilici – takorekuć svakodnevno – upravo na razjašnjavanju nesporazuma, rušenju prepreka, zbližavanju katolika i pravoslavnih (dakako, i s pripadnicima inih vjerskih sljedbi, agnosticima i ateistima također), jer je to jedino ispravan put na kojem će se postupno rješavati i najkrupniji prijepori. I na hrvatskoj i na srpskoj strani, je li, ima itekako samosvjesnih, vrijednih i zauzetih „pastira“ kojima su predanost vjeri (Bogu) i Čovjeku važniji od svake politike, međuetničkih podjela, razdora i sijanja mržnje. Kojima je i najkrvavija povijest učiteljica života, a ne razlog za netrpeljivost i krvnu osvetu.

Primjer visoke ekumenističke svijesti i predanosti čovječnosti, ljubavi među „braćom i sestrama“ u vjeri, etničkoj i rodnoj pripadnosti, etc. neki je dan iskazan međureligijskom molitvom u Jasenovcu, u kripti Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, uz ploču s potresnim stihom iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića, na mjestu ustaškoga konc-logora u tzv. NDH, najstrašnijega gubilišta u jugoistočnoj Europi na kojemu je mučki ubijeno (službeno popisanih) blizu 83.000 Srba, Roma, Židova, „nepoćudnih“ Hrvata i inih. Jamačno i znatno više, jer su neki masovni transporti civila svih dobi i rodne pripadnosti netom po dolasku u konc-logor – likvidirani. Nigdje nisu evidentirani. Leševi su bačeni u Savu ili skriveni u masovnim grobištima po okolici konc-logora. Na Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji, u petak 26. ožujka, požeški je dijecezanski biskup Antun Škvorčević organizirao takav molitveni skup upravo u Spomen području Jasenovac, što ima veliko ekomenističko, političko i društveno značenje.

Ubojitost na nedužnima

Informativna katolička agencija (Ika) će izvijestiti da je ta međureligijska molitva u Đakovačko-osječkoj metropoliji „događaj of odobito velike važnosti jer su se prvi put u povijesti na tom mjestu sastali predstavnici Katoličke Crkve (spostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua i požeški dijecezanski biskup Antun Škvorčević), SPC-a (episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk), Koordinacije Židovskih općina u RH (rabin Luciano Moše Prelević) te Islamske zajednice (zamjenik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u RH Mevludin ef. Arslani). U pozdravnom govoru biskup Škvorčević rekao je da su se pripadnici različitih religija okupili u Jasenovcu da bi podsjetili na vrijeme 20. stoljeća kada je ljudska misao bila ogrezla u ponorima zla, a sustavi ga vladanja odjelotvorili u nasilje protiv drugoga, kada je mjera čovještva postala nacionalna ili ideološka sebičnost, pretvorena u isključivost prema drugačijem, a mržnja očitovala svoju ubojitost na nedužnima“.

Požeški dijecezanski biskup Antun Škvorčević – kao i „pastirski“ mu kolege Mato Uzinić, pa Ivan Devčić i još neki kojima su vjera i ljubav za bližnjega raison d’être predanosti „pastirstvu“, a ne politika i šovinizam – godinama je znan kao ekumenistički djelatan svećenik, čovjekoljubiv i široke pomirljive duše koji je više puta molio na mjestu bivše ustaške klaonice na području Jasenovca. Škvorčević, Uzinić, Devčić… spadaju u malobrojnu skupinu katoličkih prelata koji Crkvu čine vjerodostojnom u svom izvornom poslanju. Za razliku od iritantno mlitavoga i polit-ideološki neprozirnog, a diskursom dozlaboga dosadnog i gotovo nerazumljivog kardinala Bozanića te mračno agresivnog Košića i bivšeg studentskoga kapelana (Bozanić ga smijenio) don Stojića te buljuka što aktivnih, što umirovljenih zadrtih „pastira“ međunacionalne netrpeljivosti, mentalne i polit-ideološke agresije kojima HBK godinama kukavički gleda kroz prste i ne sankcionira nepristojne, čak otvoreno proustaške ispade u javnom prostoru. Nije tajna da imaju subraću po zlu i na strani SPC-a, pa je tim važnije što novoustoličeni patrijarh srpski Porfirije Perić, je li, znâ znanje u oba jata jastrebova tako da inteligentan um, predan boljitku hrvatsko-srpskih odnosa, katoličko-pravoslavnih te RH i Srbije – ako je pameti i na drugoj strani, zericu svijesti i savjesti djelatnije od Bozanićeve – može pridonijeti bržem otvaranju nove stranice suživota i razumijevanja na tom brdovitom Balkanu. Istina, od nade se ne živi, ali…

tacno