Z. Meter: Poraz Zapada u Afganistanu donosi globalnu promjenu pravila igre

Rezultat svega ovoga može biti samo slijedeći: ili skretanje same Amerike u totalitarizam radi učinkovitije borbe protiv „autoritarnih režima“ i „diktatura“ u što će uvući svoje saveznike; demokratizacija spomenutih „diktatura“ po američkom obrascu; ili pak pronalazak kompromisa tj. podjela moći i utjecaja između ključnog globalnog geopolitičkog trija SAD-Kina-Rusija

Mnogi se u svijetu posljednjih tjedana pitaju što u geopolitičkom smislu donosi poraz Sjedinjenih Država i Zapada u cjelini u afganistanskom ratu? U ovoj ću analizi pokušati dati odgovor na to kompleksno pitanje.

Ali najprije treba pojasniti kako je u Afganistanu uistinu riječ o vojnom porazu usprkos činjenici da američka vojska nije poražena u doslovnom smislu te riječi. Pentagon je, naime, uspješno i organizirano evakuirao svoje vojnike i glavninu vojne tehnike (što nije slučaj kod „klasičnih“ vojnih poraza, poput, primjerice, iračke vojske tijekom američke operacije „Pustinjska oluja“, kada je od nje nakon par mjeseci ostalo samo sprženo željezo i groblja s tisućama pobijenih vojnika.

Pa iako se današnja vojna strategija nije značajnije promijenila u odnosu na onu iz vremena Rimskog Carstva, promijenilo se nešto drugo. U antičko doba vojne su pobjede Rimu donosili isključivo slavni zapovjednici jednako slavnih legija, a „vrhnje“ je na kraju ubirao car. Međutim, danas pobjede i poraze u ratnim pohodima, osim vojnog segmenta definira i onaj politički. Štoviše, on je najčešće i dominantan.

 

O tome svjedoči činjenica da Amerikanci nisu bilo „klasično“ vojno poraženi niti u Vijetnamu (istina, za njihove pojmove pretrpjeli su velike gubitke, oko 60 000 ubijenih vojnika): i dalje su bili superiorniji od svojih protivnika u svim vrstama naoružanja i mogućnostima njegove primjene. Međutim Vijetnamski rat završila je američka politika (Kongres) pod snažnim pritiskom domaće i svjetske javnosti – svjesna pat pozicije i nemogućnosti konačne vojne pobjede. Ali usprkos tome niti tada, kao niti danas, ama baš nitko ne dvoji oko toga da su Amerikanci u Vijetnamskom ratu bili poražena strana.

Kao što je neuspjela vijetnamska kampanja imala goleme posljedice po američko društvo, koje se osjećaju i do danas, isto tako, čak i više, i poraz u Afganistanu snažno će utjecati na sveukupne procese u američkom društvu, tamošnje silnice i odnose snaga. Čime će to rezultirati sada još nitko ne zna ali će definitivno imati utjecaja i na čitavi svijet.

I tu se vraćamo na ključno pitanje s početka teksta, što će američki (zapadni) poraz u Afganistanu značiti u geopolitičkom smislu.

Goleme globalne posljedice

Što će značiti po Afganistan manje je važno. Tamo se, povijesno gledano, neće puno toga promijeniti iako unutarnji procesi u toj zemlji mogu imati utjecaja (pa i značajnog) na susjedne zemlje regije pa i Europu ukoliko se ova zajedničkom politikom ne odupre mogućem izbjegličkom valu iz te zemlje koji je već pokrenut. Čini se da će Bruxelles, svjestan unutarnjih dubioza, ići upravo u smjeru otpora nekontroliranom useljavanju.

Međutim, na globalnoj geopolitičkoj razini poraz SAD-a u Afganistanu imat će ogromne posljedice. Jedne od najvećih bit će po NATO – taj, što se vojne snage, brojnosti i količine suvremenog naoružanja tiče neprikosnoveni vojni savez, koji upravo posljednjih godina pretendira projicirati svoju silu s europske i na globalnu razinu – u prvom redu Daleki istok, ali i u Afriku, Arktik i td. Jer gotovo su sve zemlje članice NATO saveza aktivno sudjelovale u ratu na afganistanskom tlu, da bi na kraju, „podvijena repa“, doslovno pobjegle na prvi znak američkog vojnog povlačenja što baš nije dobro po ugled i ambicije tog saveza.

Nije nikakva tajna kako su pojedine članice NATO saveza bile nezadovoljne američkom odlukom o povlačenju. Prije svega je riječ o ključnoj američkoj vojnoj saveznici, ne samo u Europi – Velikoj Britaniji, koja je čak pokušavala privoliti Njemačku i Francusku da zajednički nastave sa svojom vojnom misijom u Afganistanu i nakon američkog povlačenja. Međutim, nit Berlin niti Pariz za to nisu iskazali interes. Štoviše, poslije ove neuspjele NATO misije ponovo su oživjele, nakon dolaska Joe Bidena na čelo SAD-a umrtvljene ideje o potrebi europske strateške autonomije, kroz, između ostalog, osnivanje zajedničkih europskih vojnih snaga koje bi, navodno, u strateškom smislu bile kompatibilne odnosno nadopunjavale američke globalne interese. O tome je proteklih tjedana otvoreno u svojim brojnim javnim nastupima govorio i visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell. Teško da je to Borrellov osobni hir ili čak hir Bruxellesa: puno prije će biti da se iza toga kriju interesi Berlina i Pariza.

Tajvan će označiti konačan kraj globalne hegemonije SAD-a

Što se tiče Sjedinjenih Država sada je samo pitanje odakle će se slijedeći put povući njihovi vojnici. Vjerojatno će to biti Irak s obzirom da je Bagdad to već zatražio temeljem odluke iračkog parlamenta nakon američkog ubojstva čuvenog iranskog generala Qasema Soleimanija u bagdadskoj zračnoj luci 3. siječnja 2020. g., što je usijalo odnose u regiji.

A konačan kraj američke imperije i globalne hegemonije definitivno bi bilo američko političko povlačenje s Tajvana. Ne tako davno izrečene najave bivšeg američkog državnog tajnika Mike Pompea (iz Trumpove administracije) o potrebi da SAD konačno otvore svoju vojnu bazu na Tajvanu djeluju kao znanstvena fantastika. Tim su više nevjerojatne, jer dolaze iz usta čovjeka koji je svojedobno, prije dolaska na spomenutu dužnost, obnašao funkciju direktora CIA-e pa bi morao znati kako bi američki pokušaj realizacije te ideje bio spriječen od strane kineske vojske istog trena kada bi službeno bio obznanjen. Takav američki avanturizam označio bi i kraj tajvanskih snova o nezavisnosti.

Čak i bez spomenutog avanturizma oko Tajvana, nakon fijaska SAD-a i NATO saveza u Afganistanu sve već pokrenuto prebacivanje glavnine vojnih snaga Zapada prema Kini s ciljem sprječavanja širenja njenog regionalnog i globalnog utjecaja djeluje neuvjerljivo, a američko osiguranje sigurnosti azijskih partnera izaziva nepovjerenje pa i podsmjeh s obzirom da su „s druge strane barikade“ Kinezi, a ne Vijetnamci, Sirijci, talibani…

Amerikanci su u Afganistanu poniženi, a jedan od većih dokaza te tvrdnje je da su talibani, usprkos navodima o želji za budućom suradnjom i sa SAD-om, objavili kako će se svečana inauguracija formiranja njihove privremene vlade u Kabulu održati 11. rujna, dakle, ni manje ni više nego na dan terorističkih napada na SAD 2001. g. koji je rezultirao američkom vojnom intervencijom i svrgavanjem talibanske vlasti u Afganistanu. Slučajna simbolika ili namjerno odabran, po Amerikance emocionalno bolan način za demonstraciju svoje pobjede nad SAD-om, prosudite sami.

Američke pozicije u regiji povlačenjem iz Afganistana definitivno su oslabile i Washington će sada morati dobro razmisliti kuda i kako dalje. Ne toliko zbog pada utjecaja, koji će se djelomično i dalje održavati (Amerikance ne voli nitko ali svi vole njihove dolare), već, još više, zbog gubitka povjerenja da SAD mogu ili žele bilo što riješiti u smislu poboljšanja sigurnosti i stabilnosti Srednje i Južne i Jugo-istočne Azije i njenog prosperiteta. Ovu ulogu sve više dobiva Kina i to je nepovratan proces.

Za one skeptike, koji i dalje smatraju kako je američko povlačenje iz Afganistana dio osmišljenih dugoročnih strategija Washingtona prema kojima će on i dalje upravljati procesima u Afganistanu i njemu susjednim zemljama, ali sada na „daljinski upravljač“ – bez svojih žrtava i puno jeftinije, treba reći da su u zabludi. I tu opet treba povući paralelu s Vijetnamom koja implicira nemogućnost američkog učinkovitog aktivnog vojnog djelovanja na tlu Afganistana nakon povlačenja. Naime, Vijetnam je bio okružen i potpomognut ključnim američkim neprijateljima – Kinom i SSSR-om, jednako kao što je sada Afganistan okružen Kinom, Rusijom (preko svojih srednjoazijskih partnera Tadžikistana i Uzbekistana), kao i Iranom – sve redom zemljama koje je Washington u svojim strateškim doktrinama proglasio ključnim neprijateljima. Naravno, tu je i Pakistan, koji se otvoreno svrstao na kinesku stranu, opet glupošću američke politike koja u regiji godinama nije željela voditi računa o interesima svojih partnera (a Pakistan je bio najveći još od doba sovjetske intervencije u Afganistanu), već isključivo o svojim – kojima bi se svi drugi morali prilagođavati i pokoravati. U uvjetima tako neprijateljskog okruženja i vlastite izoliranosti na terenu, ratovi se ne mogu dobiti.

O zabludi spomenutih skeptika još više svjedoči činjenica da Pentagon nije želio povući glavninu svojih snaga iz Afganistana u SAD, već je tražio mogućnost za njihovo premještanje u njemu susjedne zemlje. U tu je svrhu zatražio pomoć i od Rusije tijekom summita Biden-Putin u lipnju u Ženevi, u smislu da Moskva osigura privolu neke od srednjoazijskih država pod njenim „kišobranom“ – bilo Tadžikistana bilo Uzbekistana – za američko otvaranje vojne baze s koje bi, prema potrebi, američka vojska mogla djelovati u Afganistanu. Putin je to odbio, a isto su učinili i čelnici spomenutih država navodeći kako bi ih to moglo uvući u neposredan sukob s talibanima.

Sjedinjene Države, naravno, mogu vojno djelovati na afganistanskom tlu i preko svojih udaljenijih bliskoistočnih baza ali to nije isto: zračnim snagama time se smanjuje učinkovitost zbog smanjenja brzine reakcije u realnom vremenu, a osim toga moraju prelaziti zračne prostore drugih zemalja za to moraju dati prethodnu suglasnost.

Problem s povjerenjem prema SAD-u sve više imaju i američki parteri

Nije posebna tajna kako je Indija jedna od najzabrinutijih država nakon vojne pobjede talibana i povlačenja američkih snaga iz Afganistana. Naime, pakistanska obavještajna zajednica Inter Services Intelligence – ISI (Pakistan je, podsjetimo, najveći indijski regionalni suparnik i država s kojom Indija ima neriješena teritorijalna pitanja zbog čega su dvije zemlje u proteklih cca pola stoljeća vodile više ratnih sukoba manjeg ili većeg intenziteta) je idejni i operativni utemeljitelj talibanskog pokreta, prvotno formiranog isključivo za borbu upravo protiv indijskih snaga u susjednom Kašmiru.

SAD Indiju tretiraju kao svog strateškog partnera, jednog od ključnih u suprotstavljanju interesima Kine u Indijsko-Tihooceanskoj regiji. Indija je, podsjetimo, od ne tako davno i članica tzv. koalicije QUAD (SAD, Japan, Australija, Indija), koju mnogi nazivaju i azijskim NATO-om i koja ima otvoreni protukineski gard – usmjeren na suprotstavljanje Kini u Indijsko-Tihooceanskoj regiji.

Međutim, američkim povlačenjem iz Afganistana nastaju tektonski poremećaji i po indijske nacionalne interese i ona mora reagirati tražeći alternativu strategijama Washingtona i njegovim strategijama u kojima uključuje Indiju.

Ona zemlja, koja ima dovoljno diplomatske snage i operativnih mogućnosti za smirivanje narasle indijske nervoze je – Rusija. Moskva je sposobna za koordinaciju kontakata između oštro suprotstavljenih regionalnih silnica jer ima vrlo dobre odnose i s Indijom i s Iranom, s Kinom je formirala privilegirano strateško partnerstvo, a posljednjih 10-ak godina gradi prijateljske odnose čak i s Pakistanom, koji je, podsjetimo, krajem 80.-ih godina, kao tadašnji ključni američki regionalni saveznik „torpedirao“ sovjetsku vojnu intervenciju u Afganistanu, skupa s čitavim islamskim svijetom (u tome je tada sudjelovala i Kina, pomažući afganistanske snage otpora što se danas rijetko spominje). Tako je Rusija u međuvremenu postala i vojni partner Pakistana s kojim čak održava i bilateralne vojne vježbe na ruskom i na pakistanskom tlu.

Osim toga, i još važnije, Moskva je prije nekoliko godina pokrenula intenzivne pregovore s afganistanskim talibanima, u koje je ubrzo uključila i Kinu i Pakistan, a kasnije i SAD, kao i tadašnju proameričku vladu u Kabulu u tzv. moskovski format 5. Njega je još prije američkog povlačenja reducirala u format trojice (Rusija, Kina, SAD) i povremeno ga proširuje u format 3+2, gdje su dvije druge zemlje Pakistan i Turska. Moskva se time pozicionira u ključnog političkog igrača regije, sposobnog pokretati inicijative i utjecati na donošenje ključnih odluka što je donedavno bila privilegija isključivo Washingtona. O tome svjedoči i slijedeće:

Rusko-indijski kontakti na političkoj, sigurnosnoj i vojnoj razini

Dana 8. rujna tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev, utjecajna i moćna osoba unutar tamošnjeg političkog establishmenta i jedan od najbližih suradnika Vladimira Putina, posjetio je New Delhi i s najvišim dužnosnicima te zemlje, premijerom Narendrom Modijem i njegovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Ajitom Dovalom razgovarao o unapređenju bilateralnih odnosa, vojnoj i sigurnosnoj suradnji, zajedničkoj borbi protiv terorizma i trgovine drogom, i – naravno, aktualnim zbivanjima u Afganistanu. S Patruševom su u Indiju doputovali i predstavnici raznih ruskih ministarstava i državnih institucija.

Koliko su New Delhiju postali važni odnosi s Moskvom svjedoči i vijest da je Patruševa osobno primio premijer Modi usprkos činjenici da su funkcije šefova sigurnosti neke zemlje i premijera druge zemlje potpuno različite razine zbog čega se i vrlo rijetko događaju, osim u tzv. banana državama (što Indija nikako nije).

Dakle, u tijeku su tektonske promjene odnosa i snaga na samo u zoni Afganistana i njegovih susjeda, ili prostoru Azije, već i globalno.

Sada upravo do izražaja dolazi jedna, širokoj javnosti ne toliko poznata ili zvučna međunarodna politička platforma – Šangajska organizacija (ŠO) – s jasnom protuameričkom pozicijom i ciljem sprječavanja američkog utjecaja na prostoru Azije. Njeni su ključni članovi Kina i Rusija (inicijator osnivanja bila je Kina), a od prije četiri godine tu su i još dva velika regionalna igrača – Indija i Pakistan. Dakle, na okupu su čak 4 nuklearne sile. Iako su mnogi bili skeptični ulaskom Indije i Pakistana u istu zbog njihovih višedesetljetnih tenzija i suparništava, stvar je upravo posve suprotna: članstvo u ŠO je vrlo važno za sprječavanje njihovih konflikata koji bi mogli izići iz okvira upravljanja situacijom i prerasti u novu opasnu krizu. I to nikako nije malo.

Osim toga, Šangajska organizacija uskoro bi mogla dobiti i svog 9. člana. Radi se ni manje ni više nego o Iranu! Prema prošlotjednim navodima medija Sputnik Tadžikistan, početak postupka punopravnog priključenja Irana u ŠO trebao bi biti službeno objavljen na predstojećem summitu u tadžikistanskoj prijestolnici Dušanbeu 16. i 17. rujna.

Punopravne članice ŠO, osnovane 15. lipnja 2001. g. u Šangaju, trenutačno su Kina, Rusija, Indija, Pakistan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan. Zemlje-promatrači su Afganistan, Bjelorusija, Iran i Mongolija, a zemlje-partneri Armenija, Azerbajdžan, Kambodža, Nepal, Turska i Šri Lanka. Ove činjenice govore o njezinom potencijalu i perspektivi.

Što je činiti SAD-u?

Isplati li se Washingtonu daljnje „soliranje“ po pitanju Srednje i Jugo-istočne Azije (naravno, i globalno) i uvjerenost i u budući neodoljivi „miris“ dolara za osiguranje svoje globalne hegemonije, kao i zaoštravanje odnosa s Rusijom, Kinom, Iranom, ili će pokušati krenuti prema dijeljenju utjecaja s drugim ključnim igračima i tako sigurno produžiti svoj „vijek trajanja“ – pitanje je prije svega za američki establishment koji i kroji vanjsku politiku zemlje. Nju sigurno ne kroji Biden, bez obzira na njegovo golemo iskustvo s obzirom kako se vanjskom politikom bavio čitav svoj profesionalni život.

Jer predsjednici u SAD-u, i općenito na Zapadu, ipak su samo potrošna roba i nemaju presudni utjecaj na ključna vanjskopolitička pitanja. To im itekako smanjuje mogućnost donošenja brzih pa i delikatnih odluka koje su u politici ponekad potrebne, poglavito u ova turbulentna vremena. Ta činjenica prednost daje tzv. despotijama ili diktaturama – kako Washington zove sebi suprotstavljene zemlje – predvođene Kinom i Rusijom.

Rezultat svega ovoga može biti samo slijedeći: ili skretanje same Amerike u totalitarizam radi učinkovitije borbe protiv „autoritarnih režima“ i „diktatura“ u što će uvući svoje saveznike; demokratizacija spomenutih „diktatura“ po američkom obrascu; ili pak pronalazak kompromisa tj. podjela moći i utjecaja između ključnog globalnog geopolitičkog trija.

Odluka o ovome (ako isključimo drugu opciju kao vrlo nerealnu) prije svega je na Washingtonu. Osobno mi se čini kako se on kreće prema onoj prvoj – i za što bih volio da sam u krivu. Jer poraz u Afganistanu američke bi procese prema centralizaciji moći mogao ubrzati – što je vrlo loše po SAD, ali i opasno po čitavi svijet.

geopolitika

2 comments

  1. Svjedočimo kraju unipolarnog svijeta u kome je Amerika izdala sve principe solidarnosti, mira i zajedničke budućnosti.

  2. Svi se trebamo pribojavati gdje će svjetski policajac prebaciti svoje imperijalne snage. Jučer je to bio Afganistan, a koja će zemlja sutra platiti njihovu žeđ za krvlju i zlatom?

Odgovori