Totalitarna šteta

Za rezoluciju namijenjenu ‘izjednačavanju dva historijska totalitarizma’ glasali su i hrvatski EU-poslanici. Svi do jednog, što znači i SDP plus IDS, složili su se tako s bizarnom konstatacijom da je Drugi svjetski rat započeo paktom Molotov-Ribbentrop

Što su točno imali na umu hrvatski europarlamentarci svih boja i dezena kad su potkraj prošlog mjeseca složno dali svoj glas za novu rezoluciju EU-a kojom se više nego izjednačuju notorna dva historijska totalitarizma? Ozvaničeno stajalište parlamenta s brojem 2019/2819 govori svojim naslovom-deskripcijom ‘o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’, no valja nam čitati malo iza tamo naznačenih smjernica. Fašizam je i dosad bio ondje gdje mu je mjesto, dok je komunizam tek u novije doba drastično prokazan kao zločinačka pojava, a ovim je dokumentom na njegov račun izrečena i nekakva zaokružena osuda, vidjet ćemo kakva. U svakom slučaju, bauk komunizma opet kruži ovim kontinentom, ali ovaj put bez izravnog povoda, znamo li da komunista u Europi danas praktično nema u vidu iole masovnije organizirane snage.

Proučit ćemo dakle zašto Europa krsti jariće baš kao da nema pametnijeg posla, a prije toga ipak ćemo razmotriti naše domaće odnose s obzirom na vijest da su o Rezoluciji 2019/2819 glasali i hrvatski EU-poslanici. Svi do jednog tamo prisutnog, što znači i SDP plus IDS, složili su se tako s navedenom konstatacijom da je Drugi svjetski rat započeo s paktom Molotov-Ribbentrop. Već je o tome napisano ponešto – prvu kritiku te bizarne teze sročio je Damir Grubiša na portalu Autograf – no čini se da su nekako najpreciznije priopćenjem odreagirali u Radničkoj fronti. Lijevi centar okarakteriziran je tu beskičmenjačkim, te politikantskim i kokošarskim u prisvajanju monopola na antifašizam, e da bi se njegovo naknadno pojašnjenje o pristajanju na povijesne uvide iz predmetne rezolucije nazvalo i, sasvim opravdano, maloumnim. No rekosmo već da komunista nema danas mnogo, i da nisu posebno organizirani, pa će protestni skupovi RF-a u Zagrebu, Rijeci i Puli, povodom ove rezolucije, za glavni odjek imati rugalačku intonaciju pojedinih medija na njihov račun, npr. u Glasu Istre.

Fokusirajmo se stoga na hrvatske tzv. socijaldemokrate; dosta bi lako, ali i još više zamorno, bilo dokazati da – makar prema većem broju ranijih očitovanja – oni pojedinačno ni kolektivno ipak ne izjednačuju fašizam i komunizam. Kamoli da bi komunisti bili gori, kao što sad forsiraju desničari u nizu zemalja bivšeg Istočnog bloka, ponajviše zbog naslijeđene mržnje prema Rusiji i političkoj dominaciji Sovjetskog Saveza u onom kontekstu. Naš lijevi centar nije pak ništa doli kunktatorska politička tvorba koja pristaje na svakojake sumnjive pogodbe i daje legitimitet kojekakvim desničarskim gadostima radi očuvanja svoje komocije.

Hrvatski socijaldemokrati jesu svjesni – o tome svjedoče brojni raniji momenti – da presudna razlika između fašizma i komunizma počiva u njihovim teorijama, umnogome i povijesnim praksama, a toga su dosad bili svjesni uglavnom tek pasivno i diskretno. No to, nažalost, uopće ne znači da s takve pozicije nisu u mogućnosti počiniti naprosto kolosalnu štetu u vidu indirektnog ojačavanja desne platforme, bilo u međunacionalnom ili ekonomsko-političkom pogledu. Najbolji primjer za usporedbu s ovim rezolucijskim, jest upravo povijesni poraz SDP-a na slučaju čuvene saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, usvojene 2000. godine. Da sad ne ponavljamo sve njezine mane, dovoljno je napomenuti kako je u prvom redu služila za ispiranje krivnje Republike Hrvatske za dio rata u Bosni i Hercegovini, tj. agresiju na tu državu s ove strane. Nakon iniciranja takve krivotvorine – jer na vlasti je bio SDP pod vodstvom Ivice Račana – zacijelo je danas puno lakše izmjestiti još gori falsifikat o povijesnom komunizmu i fašizmu na front sveeuropskih međunarodnih odnosa i vrle Europske unije.

Nije bila posrijedi slučajnost, što će se potvrditi kad SDP uzme odrađivati daljnje prljave poslove kakvi, školski pojmljeno, spadaju u domenu ekonomskih liberala i, podjednako, smjernih svjetonazorskih konzervativaca. Hrvatski socijaldemokrati – kao i njemački, britanski, francuski ili američki – s krajem 20. stoljeća su na sebe preuzeli složenu zadaću kontrarevolucionarne rekonkviste u ime nadiruće globalne financijske industrije kao nove avangarde kapitalizma. Ako zvuči prekomplicirano, možda je uputnije reći to da su lično oni budzašto rasprodali gotovo sve domaće banke, netom li su bile obilnim javnim novcem sanirane.

U paketu s tim, SDP i njegovi još liberalniji partneri uveli su drugi stup mirovinskog osiguranja, kao pouzdan bankovni alat za isisavanje radničkih doprinosa. Ovjerili su HDZ-ovo odustajanje od monetarnog suvereniteta i, na koncu, grubim intervencijama u radnom zakonodavstvu osigurali kapitalu nove, pogodnije uvjete za nastavak sve žešće prevlasti. Ništa od toga nije slijedilo ni tradicionalne socijaldemokratske smjernice koje su u boljim vremenima uravnoteživale kapitalizam, pa neće bilo održivo niti po aspektu otpora fašizmu. Jedno je naime prigodno deklamirati o antifašizmu za potrebe formalnih ili simboličkih situacija, a drugo je gradnja društva koje neće samo generirati okolnosti za nastanak i jačanje fašističkih tendencija. Domobranski refleks SDP-a s jedne strane osokoljuje proustaška strujanja u zemlji, dok s druge unaprijed kompromitira svaku socijalniju političku inicijativu. Štoviše, čini je sasvim izloženom optužbama da je komunjarska, imamo li na umu najčešću etiketu kojoj se danas u svijetu podvrgavaju i nekadašnji socijaldemokratski programi.

Ipak, sve bi to bilo manje opasno da baš globalni kapitalizam, u vezi s ovom rezolucijom, ne računa s dvije posve izvjesne svrhe za koje mu nikoji živi komunizam nije ni morao dati povod. Prvo, najveću je ekonomsku i međunarodno-političku krizu našeg doba, otprije 11 godina, proizveo dakako totalno sam, a s njom i rast etnodesnice diljem planete, jer je posrijedi reakcija na daljnju otvorenu neizvjesnost, ali barem je nakratko skrenuta pažnja s merituma problema. Drugo, vraćanje naglaska na komuniste ima dijelom utemeljenje u apriornom te itekako opravdanom strahu kapitala od uzvrata potlačenih koji će znati prepoznati uzrok svjetske nepravde, umjesto da ga pripisuju drugima potlačenim, samo različite nacionalnosti. Te dvije svrhe pronalaze svoje izopačeno rješenje u popuštanju fašistima, no pitanje je što će ekonomski liberali i umjereniji konzervativci činiti idući put kad im monstrum izmakne kontroli, a nema komunjara da ga biju.

Zato se dotična rezolucija, naoko ničim izazvana, bavi pojedinim impulsima današnje Rusije u odnosu na susjedne zemlje, i baš ekskluzivno obračunava s njezinim aktualnim vodstvom. A sve to dok mu pripisuje i karakter staljinizma i odgovornost za nj, te napadno prešućuje neusporedive sovjetske zasluge u pobjedi nad fašizmom i nacizmom 1945. godine. Na korak dalje, implicira se da bi u suvremenoj Europi trebalo sankcionirati pozitivne iskaze o komunizmu, s pozivom na autoritet povijesnih činjenica. Ta manira, u stilu Vice Vukojevića nad pepelom Jasenovca, najbolje ocrtava krajnji obzor revizionista koji drmaju Europskom unijom.

U povijesnim je pitanjima, s postmodernom i nakon nje, očito dosta isplativo činiti sve i svašta, jer se postojeći odnosi moći danas bolje održavaju relativizacijom istine negoli apsolutnim izvjesnostima. Prema legendarnoj rečenici jednog talijanskog pisca iz prethodnog razdoblja, treba promijeniti sve da bi sve ostalo isto: sva vanjska obličja unutar kojih ostaje navlas ista politička suština. Pa neka se liberali zovu socijaldemokratima, i ustaše neka postanu antifašisti, te komunisti da budu isto što i fašisti, dok će kapitalizam humano ukinuti svaku mogućnost za budući socijalizam, i deklamacija će postati deklaracija, koliko i rezolucija nova revolucija, a Pavelić da nam bude drug Tito.

portalnovosti

8 comments

Skip to comment form

  1. Esdepenjare kakve je stvorio Ivica Račan, odlučni gospodin Možda, izdali su sve što se moglo izdati (Srbe i ostale manjine, studente, žene, radnike, rad, socijalnu jednakost…) a na kraju su izdali i sami sebe. Gola govna,

  2. I tako eto, EU-parlament je izglasao rezoluciju namijenjenu „izjednačavanju dva historijska totalitarizma“. Međutim, uslijedile su nemilosrdne kritike te „bizarne teze“, i to ni manje ni više nego od Damira Grubiše i Radničke fronte. Wow jebote! Panika u Briselu. Još samo fale Dalija Orešković i Rada Borić.

    Osobno se slažem da ta dva totalitarizma treba načelno izjednačiti. Međutim, uvijek treba naglasiti da su komunisti ubili skoro 100 milijuna ljudi (što je – prema Crnoj knjizi komunizma iz 1997. – otprilike četiri puta više od broja žrtava fašizma i nacizma). Tako da ostaje nejasno zbog čega se ovaj potonji totalitarizam uporno naziva „najvećim zlom u povijesti“? Za mene je veće zlo ono koje je ubilo više ljudi, a to je nedvojbeno komunizam, tj. realni socijalizam.

    Drugi svjetski rat je počeo sporazumom Hitler-Staljin. Nekoliko dana kasnije sinkronizirano su napali Poljsku. Rado se prešućuje da je Staljin nakon toga nastavio agresiju na baltičke zemlje, Finsku i Rumunjsku. Išao bi on i dalje, ali onda ga je prijatelj Hitler napao. Međutim, Staljin je nakon 1945. ipak uspio stacionirati svoju vojsku u zemlje istočnog bloka i time ih praktično okupirati i unazaditi za narednih 45 godina.

    Ok, komunista naizgled više nema. Međutim, oni su se transformirali i danas se nazivaju antifašistima, multilateralistima, globalistima, borcima za ljudska prava, pa i liberalima. Dakle, to je ista ona ekipa koja je izglasala uvodno spomenutu rezoluciju. Zvuči apsurdno, ali ima logike. Na taj način su se perfidno distancirali od propalog komunizma, ali sad u novom ruhu potomci komunista nastavljaju istu agendu.

    Razlog je, naravno, novac. Sva ta „napredna“ parazitska neradnička klatež živi isključivo od „antifašizma“ i zato su neprestano u paničnoj potrazi za fašistima. U zadnje vrijeme je već više inteligentnih ljudi primijetilo da potražnja za fašistima u Europi znatno nadmašuje ponudu. Zbog toga se svatko tko na bilo koji način oponira tzv. politički korektnom globalističko-antifašističkom svjetonazoru i „borbi za ljudska prava“ promptno proglašava fašistom.

    Posebno je „kritična“ situacija u Hrvatskoj. Ovdašnje progresivne snage sve teže pronalaze ustaše, pa stoga osjećaju potrebu za stalnim kmečanjem. Pri tome ih nimalo ne smeta da je Hrvatska po svim statistikama na samom europskom dnu po „desničarskim“ ekscesima. Ovdje je dovoljno otići na Bleiburg ili zahtijevati znanstvenu reviziju povijesti Jasenovca – i hopla evo nam ustaše!

    Masovne četničke derneke pred nosom u BiH i Srbiji oni ne primjećuju, ali zato budno prate „podivljalu uznapredovalu ustašizaciju Hrvatske“, iako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ekstremno desne stranke u parlamentu. Za razliku od npr. Srbije, koja ima Vučića, Nikolića, Dačića, Šešelja i još mnoge znane i neznane deklarirane četnike i velikosrbe sa stažom iz devedesetih.

    Ovdje još jednostavno moram malo citirati nekoliko sjajnih rečenica iz nedavnog govora predsjednika Trumpa u UN:

    Mudri vladari uvijek stavljaju dobro svoje nacije na prvo mjesto.
    Ako želite slobodu, ponosite se svojom zemljom. Ako želite demokraciju, čuvajte svoj suverenitet. Ako želite mir volite svoju naciju.
    Svijet ne pripada globalistima, on pripada patriotima, a svaka zemlja ima svoju baštinu koja ju čini jedinstvenom.

    1. Drago mi je da si se javio. Uvijek volim posjete desničara, jer stvarno znaju razjariti i razgaliti svojim uskotračnim gledanjima na povijest, Europu, totalitarizam, komunizam i fašizam i na njihove domaće inačice. Mene osobno razgališ prakticizmom usmjeravanja ideoloških voda na svoj desni mlin. Spadaš u fanatike, zanesenjake koji se slijepo i gorljivo predaju nekoj stvari, ideji ili vjeri, s potpunom netrpeljivošću spram svega drugoga, čime se posve negira i uništava humanitet. U odnosu na druge nacionalnosti, fanatik je ekstremni nacionalist odnosno šovinist.

      Sad iza sebe imaš Europu koju inače često s pravom prezireš, jer je mlaka i prespora u uništavanju demokracije kao “liberalističke laži”. Komunizam je krahirao na procesu odumiranja države. Naime, staljinistička koncepcija zalagala se, poput fašističke, za prijelaznu fazu jačanja države. U tom raskoraku, staljinizam je ljevici učinio gotovo neuništivu štetu.

      S kolikim prezirom govoriš o antifašizmu. Razumljivo, jer je antifašizam totalna negacija NDH i ustaštva, ne kao oblika nacionalnog jačanja, nego nacionalističkog iživljavanja. Jer, na putu revitalizaciji zločinačkog režima jedino stoje antifašisti. Socijaldemokrati su dramatično pasivni u tom smislu. Oni ne štite ni radništvo, ni rad, ni manjine, oni sekundiraju porobljavanju i iskorištavanju odnosno jačanju buržujskih društvenih odnosa. Antifašisti su za tebe klatež, a relativizatori ustaških zločina su domoljubi. neće proći. Uzaludan ti je trud. Zločini ne zastarijevaju.

      Ovo što radi EU jezapravo NATO kontra Rusiji kojoj se, dopusti mi da se ne libim reći, može napušiti kurčine.

      1. Milošević,Šešelj,Nikolić,Vučić i cela im vlada ,batko,posljednji su evropski fašisti,a Franjo Tuđman,posljednji je evropski antifašista .

        1. Ako je Tuđman, zvani hrvatski Francisco Franco, antifašist, ti si pametan, a ja sam japanski car. Nikogoviću!

    2. Desničarski mozak, eeeh … rupa je to bez dna :))

  3. Pojava Trumpa znatno je podigla i osnažila evropski politički habitus zatrt i uplašen zbog nacističkog zločina ne samo Njemačke nego i dobrog dijela drugih zemalja do te mjere da o komunističkim zločinima ,peterostruko većim ,usud i nisu imali.

    S Trumpom Evropa ,osobito ova zaplašena,se ponovno počela i naoružavati.Tektonske promjene su vidljive.

    1. Pri kraju svog komentara Smith praktički citira Trumpa.

Odgovori