Strah iza zavjere

Nakon početnog uzmaka u pandemijskom periodu raznoliki teoretičari zavjera javljaju se samopouzdaniji nego ikad. Iako su posrijedi obične društvene štetočine, njihova popularnost parazitira na realnom društvenom strahu onih koji su im skloni povjerovati.

Antiznanstveno nastrojenih pojedinaca i skupina u Hrvatskoj nije bilo neko vrijeme ni vidjeti ni čuti. Pa i šire, jasno, upravo kao što je i razlog njihova utihnuća bio globalan, dakle pandemijski. Nikoga nije trebalo posebno uvjeravati da zarazu koronavirusom neće suzbiti čaranja, vitamin C ni molitve. Ili, ajde, gotovo nikoga, uzmemo li u obzir manjinu jogunastijih svećenika, kao i maštovitijih političara koji će ljudima sugerirati da problem riješe direktnim ubrizgavanjem izbjeljivača u svoj organizam.

Znanstvenici su tako na više tjedana bili preuzeli glavnu riječ, te su pred njima koljeno više-manje krotko svijale vlasti diljem planete. Ali dotad su se toliki dežurni skeptici nasuprot znanstvenog establišmenta već malo presabrali te iznova zbili redove. Dok se većina koju smatramo razboritom bavila vaganjem roka za iznalaženje cjepiva protiv ove pošasti, sve je prodornijim bivao glas o tajnovitoj pozadini zaraze. O laboratorijskom porijeklu dotičnog virusa, naime, i krajnjim planovima zavjerenika koji stoje iza njega. Pustimo nijanse razlike između pojedinih tumača ukupne istine, jer je dovoljno reći da su tu o istom trošku stale priče o 5G mreži, čipiranju kroz vakcinu, i crnom đavlu Billu Gatesu.

Postojani obrazac

Hrvatsku je u tim krugovima reprezentirao skup demonstranata protiv svjetske znanstveničke urote u Rijeci, a pojedinačno su se najprije oglasili parlamentarni zastupnik Ivan Pernar i nogometaš Dejan Lovren, itd. U susjednoj Srbiji, primjerice, iskazali su se parlamentarka i liječnica Nada Kostić i tenisač Novak Đoković. Nećemo ovdje isticati konkretne uzorke njihovih bizarnih izjava i koncepcija društvene i biološke stvarnosti. Nas koji se svrstavamo uz oficijelnu znanost, lagano prezrivo u odnosu prema njima, jednako su zabavljali i ostavljali u nepatvorenom čudu s pitanjem otkud li dolazi sva ta glupeština. Ali svaka zabava dođe i prođe ili dojadi, a da odgovor ipak, eto, nešto baš i nismo dohvatili.

Za početak, uočimo jednu pravilnost u reakcijama bližnjih koje smo prezreli, mada još ne prozreli, dok ih se u principu sramimo onako kao što je svakom našem čestitom svatu dandanas neugodno zbog, recimo, degeneriranog ukućanina. Općepoznato je da nema te logike čijoj neporecivoj stabilnosti oni neće brzo doskočiti – štoviše, izokrenuti je u korist svoje osnovne teze – alkemijski uklapajući proturječja u novu jednadžbu.

Taj šablonski postupak je odavno znan, i podsjeća npr. na ono jezovito preokretanje velikog dijela historijskog društvenog otpora spram financijskog kapitala u mržnju prema Židovima. Ne zna se s punom sigurnošću tko je autor zaključka da je antisemitizam – socijalizam za budale. Ali to nije sad ni bitno; važnije je zapaziti da ono što se nama čini nužno konstantnim u tom računskom procesu, u njihovim umovima lako skonča kao prolazna varijabla, i obrnuto. Iz nekog razloga, a trag mu pokušajmo slijediti, njihova ekskluzivna normalnost očito nije stara ni nova, nego bezvremenska i sinkrona. Ujedno podrazumijeva antimodernost, sklonost određenim tradicionalnim kulturnim vrijednostima, kao i hijerarhijskim strukturama dugog trajanja. Nadalje sve ide pod ruku s mitologizacijom i opiranjem svjetovnim autoritetima, naročito onima koji limitiraju pustopašnost individualističkih zahtjeva i prava, od okultnih do materijalno-vlasničkih.

Umnoženi rizici

Što je pritom naoko paradoksalno, doba najintenzivnijeg tehnološkog progresa ljudskog roda nije umanjilo ta strujanja, nego ih pojačalo. Ubrzavanje povijesti umjesto njezina proklamiranog kraja nalilo im je gorivo za dodatni proboj. Umnoženi egzistencijalni rizici i neizvjesnosti, prouzročeni desetljećima strateškog pomaka globalne ekonomije iz područja realnog u financijske spekulacije, određuju tropizme svih društvenih grupacija preciznije negoli Mjesec volju lunatika, a negdje se mora potražiti sklonište od tolike prijetnje.

Živimo doba fake newsa, hi-tech opskurantizma, manipuliranih društvenih mreža. Doba renesanse crkvenog zakona, kao odanog suradnika nenarodnih režima i liberalnih kvazidemokracija, koji rado svaku krizu naziva božjom probom zbog ugroženih moralnih vrednota, no dok on sam enormno utječe, ne isključivo u Hrvatskoj, na državni obrazovni program, i ništa manje na javnu radioteleviziju. U tom okviru živimo pluralizam daljnjih konstrukta u imploziji, nalik specijalnom izdanju Užasa postmoderne. Ali nisu prvo bile osebujne alternativne teorije u znaku čipova, ljudi-guštera i chemtrailsa. One su tek slijedile inicijalnu socijalnu i političku kontekstualizaciju i motivaciju kao njezin vjerni efekt.

Jer, obrnemo li vizuru: zašto da izvlaštene mase generalno vjeruju u zvaničnu istinu, pa i znanstvenu, ako je bjelodano da materijalni odnosi ni u znanstvenoj proizvodnji nisu pravedni, i da postoji tek uski krug onih koji joj kroje kapu, odnosno budžet? Povrh svega, treba znati da antivakseri i ravnozemljaši ne dolaze pretežno iz nižih društvenih slojeva. Srednju klasu sve više određuju nesigurni oblici rada i samozapošljavanje, a činjenica njezine u prosjeku nešto potpunije obrazovanosti sama ne može anulirati sve izrazitije nezavidnu političku i socijalnu poziciju. Ludost nad kojom se zgražamo nije u prvom redu bogomdana ni rođenjem stečena, nego produkt stanovite društvene prinude.

Socijalna uporišta

Zato i modus intelligendi tog produkta tek moramo proučiti, znajući da imamo posla sa stanjem uma čije porijeklo valja tražiti u kolektivnom. Ako to poričemo, vjerujemo u svetost pojedinačne zasebnosti i determiniranosti kao i oni kojima se tako slatko izrugujemo. U njezinoj sakraliziranoj podlozi leži sistemski forsirano mistificiranje individualne duhovnosti i fetišizacija parcijalnih te isključivih društvenih identiteta. A svijet građen na identitarističkom kulturalizmu prije ili kasnije mora doći i u sukob sa znanošću.

Američka nacionalna udruženja psihologa i stručnjaka za edukaciju, zaokupljena raskošnim primjerima svojih negatora svjetske baštine prosvjetiteljstva, stoga su odvojenim istraživanjima proteklih godina došla do istog nalaza o korijenima te društvene pojave. U njezinoj bazi nalaze se kulturalni strahovi i osjećaj ugroženosti društvenog identiteta. Objektivna istina o predmetu spora – cjepivu ili klimatskim poremećajima – tu je od zadnjerazredne važnosti. Dapače, pokazalo se da zagovornici neznanstvenih objašnjenja ove ili one teme, kad ih se suoči s egzaktnim dokazima njihova pogrešnog razmišljanja, a time i njihov kulturni temelj podvrgne indirektnoj kritici, još čvršće ustraju na svojim tvrdnjama. Sasvim logično, ako ćemo pravo, jer je upućenost na to socijalno uporište krajnje pitanje njihova pojedinačnog opstanka i mjesta u društvu.

Ali ovdje se ipak moramo pomaknuti malo dalje od psihologa i edukologa. Odnosi u proizvodnji i distribuciji vrijednosti presudno stoje na početku metamorfoze iz tzv. normalnog čovjeka ili grupe u ono nešto individualno ili skupno što vjeruje da je koronavirus tek paravan za uspostavu svjetske dominacije izvjesnih urotnika. Govorimo o ljudima nad kojima je dominacija iz neočekivanog im smjera već realizirana, no bolje je znati da bez njihova izvlačenja van te stupice niti ostali ne mogu biti ni slobodni ni pametni.

bilten

Odgovori