SAD će učiniti sve da Njemačka bude antiruska sila

Trumpova administracija je od prvog dana kritizirala proširenje Sjevernog toka, plinovodnog sustava koji je na rusko-njemačku inicijativu pokrenut 2011. godine, ali u čijem su razvoju sudjelovale i francuske i nizozemske tvrtke kako bi preko Berlina povećale protok ruskog  plina na Stari kontinent.

Njemačka je svejedno odlučila nastaviti posao u nadi da će prijetnje i dalje ostati takve, te da su one samo slikovit dio mačističkog repertoara Bijele kuće. Berlin je vjerovao i da Bijela kuaća neće ići tako daleko zbog činjenice da je podržao sve američke inicijative. Gotovo vazalskom suglasnošću, njemačka vlada je pratila svaku točku američke vanjske agende, od Venezuele do Irana, dok u novije vrijeme treba pristupiti i fronti protiv Huaweija, unatoč činjenici da godinama ima dobre odnose s Kinom.

Međutim, napori Berlina da dokaže svoju „transatlantsku solidarnost“ su se pokazali uzaludnim. Trump je potpisao naredbu kojom se omogućuje sankcioniranje tvrtki koje su sudjelovale u izgradnji Sjevernog toka 2, natjerajući Allseas na neodređenu obustavu radova, jer se švicarska kompanija uplašila velikih novčanih kazni i drugih represalija Washigntona koje će bi je lako otjerale u bankrot.

Njemačka je za Trumpov potez rekla da predstavlja ozbiljno uplitanje u njene unutarnje stvari, ali je velika vjerovatnoća da će bijes uslijediti prihvaćanjem, jer je nakon Drugog svjetskog rata zemlja prisiljena da živi u stanju “poluhegemona”, koje političku klasu sprečava da posjeduje bilo kakve vlastite ambicije.

Stanje samokastracije su pametno iskoristile Sjedinjene Države, koje od svog uspona kao zaštitne sile Europe teže vitalnom cilju kontrole nad Euroazijom. To podrazumijeva sprečavanje ponovnog rođenja njemačke hegemonije s horizontom prema Istoku, sprečavajući da se realizira Mackinderova noćna mora: osovina Berlin-Moskva .

Godine 1904. engleski geograf i profesor Sir Halford Mackinder iznio je strategiju za održavanje britanske globalne hegemonije u djelu poslanom Kraljevskom geografskom društvu iz Londona pod nazivom “The Geographical Pivot of History“. Prema Mackinderu, revolucija u željezničkom transportu bi umanjila važnost vladavine morima, koja je u prethodnim stoljećima Britanskom carstvu omogućila proširenje na sve kontinente i neosporno vodstvo u smislu bogatstva, a drugim zemljama nije bilo dozvoljeno da šire svoj utjecaj na planeti.

Ne samo da bi željeznička tehnologija omogućila skraćenje vremena teretnog transporta, ubrzavši integraciju tržišta Europe i Azije, već bi to omogućila i ljudima, a prema tome i vojskama.

Nadalje, Britansko carstvo, opijeno i omamljeno sjajem samoizolacije, podcjenilo je uspon nove i velike sile u srcu Europe, Njemačke, te širenje druge sile u “srcu Zemlje”, takozvanom „Heartlandu“, Rusije.

Njemačkoj je iz kulturnih i organizacijskih razloga  povijesno bilo bila namijenjena uloga hegemona. Nijemce karakterizira visoka marljivost, produktivna učinkovitost, ovladavanje znanostima, posebnosti industrijskog sustava, duh inventivnosti i odan vojni stav potreban za opstanak naslijeđen iz pruskog doba.

Rusija je, umjesto toga, kontrolirala najveća i najbogatija područja prirodnih resursa na planeti, ali nije imala potrebna sredstva za iskorištavanje i razvoj.

U Londonu su bili svjesni da, kada bi te dvije imperije shvatile blagodati saveza, međunarodni odnosi bi se duboko promijenili na štetu Engleske i cijela Euroazija bi pala pod njihov utjecaj.

Mackinder je bio siguran da će, ako britanska kruna bude slijedila njegove savjete, Euroaziju i dalje pustošiti anarhija i da se neće pojaviti velika transkontinentalna sila, niti savez sposoban usprotiviti se Londonu. Geopolitičke smjernice bile su u osnovi jednostavne. Trebalo je stvoriti tampon države u Europi i Aziji iz kojih će Velika Britanija vršiti pritisak duž granica glavnih neprijateljskih sila, održavati prisutnost duž „Rimlanda“, odnosno „Obala Azije“, dok će istovremeno koristiti diplomaciju za izbjegavanje pretjeranog zbližavanja Moskve i Berlina.

Nakon Drugog svjetskog rata su Sjedinjene Države preuzele, nadogradile i produbile Mackinderovu misao. Postale su nova hegemonistička sila zapadne civilizacije i uključile su se u Hladni rat protiv Sovjetskog Saveza. Prvi čin bila je podjela Njemačke, koja je u početnim planovima trebala biti podijeljena na četiri entiteta, što je čak dogovoreno s Moskvom.

Program denacifikacije, kojeg je Washington proveo u Zapadnoj Njemačkoj, nastavio je započeti posao s teritorijalnom fragmentacijom, postavljajući temelje osudi Njemačke da bude napola nesavršeni hegemon.

Unatoč pokušajima kulturnog uništenja Njemačke i gubitka značajnog dijela teritorija, Zapadna Njemačka brzo je započela dug put koja je do ’70-ih ponovno pretvorio u prvu ekonomsku silu Starog kontinenta, potvrđujući Mackinderovu teoriju o prirodnoj sklonosti hegemonji njemačke nacije.

Poslije ujedinjenja je kancelar Gerhard Schröder pokušao okončati prokletstvo nesavršene hegemonije i kompleksa “ekonomskog giganta, a patuljastog političara”, konsolidirajući osovinu s Francuskom. Međutim, Schröder je prije svega vodio kurs zbližavanja Europske unije i Rusije. Upravo je on promovirao ideju europske energetske sigurnosti na ruskom plinu, dostupnom u željenoj količini, brzo isporučivom, jeftinom i to na temelju Sjevernog toka.

Kancelarka Angela Merkel se vrlo razlikuje od njezina prethodnika i daje naglasak na ekonomska i unutarnja pitanja EU, a njemačke ambicije za emancipaciju iz američke sfere utjecaja znatno su smanjene. Unatoč tome, put prema scenariju Mackindera, kojeg je slijedio Schröder, uvjerio je Sjedinjene Države da promijene svoju politiku prema Njemačkoj i da joj više ne daju manevarskog prostora.

Za vrijeme Obame je Njemačka prisiljena da se stavi na čelo sankcijskog režima povezanog s ukrajinskom krizom, što je dovelo do prvog zastoja u projektu  Sjeverni tok 2. Njamačka je „upozorena“ što joj se može dogoditi sa skandalom s Dieselgateom i procesom započetim protiv Monsanta, čije će kazne sada plaćati Njemačka.

Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću povećao se pritisak neokonzervativaca da se nastavi vršiti pritisak na Rusiju, ali i da se konsolodira protunjemačka agenda. Ovdje je Bijela kuća igrala vrlo lukavo. U Europu je poslan Steve Bannon, koji je sa svojim lažnim suverenizmom poticao euroskeptički val s ciljem destabilizacije kontinenta i potkopavanja planova Berlina. Kao što smo ranije objasnili, Steve Bannon uopće nije zainteresiran za slobodu europskih narda, ili da se isti oslobode liberalnog diktata. Jedini suverenizam kojeg Bannon želi je onaj za Sjedinjene Države, i nikoga više, što je, obzirom da je Amerikanac, razumljivo. Međutim, one koji su nasjeli na njegove priče u EU je teško opravdati.

Ako je s Bushom mlađim i Obamom strateški fokus Washingtona bio islamski svijet i rat protiv terorizma, Trump je pažnju preusmjerio na Aziju, posebno prema Kini, gdje je otvorena  “nova velika igra”.

Napadajući Peking i „Novi put svile“, istovremeno se napadaju Berlin i Moskva, koji su duboko povezani s kineskim gospodarstvom i zainteresirani su za Euroaziju, koja se razvila i emancipirala, usprkos kaosu kojim je upravljao Washington.

Duh Zbigniewa Brzezinskog

Međutim, u okviru nove igre se uloga Mackindera iscrpljuje kada na scenu stupa Zbigniew Brzezinski, isti onaj koji je preispitao teorije engleskog autora pri razradi strategije za Aziju XXI stoljeća, sažete u „Velikoj šahovskoj  ploči”. Američki strateg je posebno naglasio važnost vršenja pritiska na „Rimland“ i na tampon države koje postoje u sferama utjecaja glavnih euroazijskih rivala. Tako su Sjedinjene Države povećale svoju vojnu prisutnost u Južnom kineskom moru, Indijskom oceanu i Perzijskom zaljevu i uznemirile Njemačku, Rusiju i Kinu kojima su se naglo pogoršali odnosi sa susjednim zemljama.

Višegradska skupina i baltičke zemlje formirali su pravi sanitarni kordon koji istovremeno obavlja antirusku funkciju, jer je NATO bastion, ali i antinjemački, jer je srce populizma, dijelom iskreno patriotskog, kao u slučaju mađarske, a dijelom vazalskog u odnosu sa Sjedinjenim Državama, što je slučaj Poljske. Češka i Slovačka su ovdje prilično nedefinirane i trude se da očuvaju neutralnu poziciju u odnosima s Berlinom i Washingtonom.

Nije slučajno što da francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je nedavno pokrenuo strateško promišljanje u potrazi za zatopljenjem odnosa s Kremljom, sanja o EU autonomnoj od Washingtona, traži europsku vojsku i sve više pribjegava politici batine i mrkve sa zemljama bivšeg Varšavskog pakta, koje ekonomski ovise o strukturnim fondovima Bruxellesa, ali su svijesne da predstavljaju petu kolonu svake europske globalne strategije.

Sve dok Njemačka nastavi živjeti kao država poluhegemon, Sjedinjene Države će joj moći nametnuti pravila igre i Berlin će pasivno prihvaćatai bilo koji diktat i represalije, koji će ga kočiti da horizont Europe usmjeri prema Aziji, gdje se Mackinderovom strahu od saveza Njemačke s Rusijom dodaje strah Brzezinskog od trilateralnog saveza Njemačke i Rusije s Kinom.

Više od jednog stoljeća kasnije, teorija o „Heartlandu“ je i dalje živa, a sudbina međunarodnih odnosa je u rukama Njemačke, jer: “Tko kontrolira istočnu Europu, taj kontrolira „Heartland“, a tko kontrolira „Heartland“ zapovijeda cijelim svijetom”.

4 comments

Skip to comment form

  1. Nijemci su na kratkoj američkoj lajni.

  2. Logično,,,nema više Sjevera i Juga,na sceni su samo Zapad i Istok.Mani Kini ,to je istok.Zapan nisu samo SAD i Njemačka,dakle Sj.Amerika i Evropa,Zapad ,to su još dva kontinenta,J.Amerika i Australija,ali Zapad je i Rusija,ne samo ova Putinova Rusija,jer Rusko carstvo je utkalo evropski identitet kod ruskog naroda ,i evropsku kulturu.A ruska pravoslavna crkva civilizacijski tome je još više doprinjela.

    Čak ni ona preostala dva kontinenta nisu Istok,jer najpotentnije i najbogatije države sa tih kontinenata su Zapad,kao Japan,J.Koreja,Singapur,Tajvan i Južna Afrika.Zapad je pregolem ,prebogat i prenaoružan da bi mu divlji Istok išta mogao naškoditi.Istok je opkoljen Zapadom sa svih strana.Davno su američki geostratezi o tome sve rekli,Kissinger i Huntington čak i više od Brzezinskog.

  3. Još će dvadeset godina Ameika pokušavati zadržati vodstvo prolijevajući tuđu krv, ali priča ide svom kraju – multipolarnom svijetu. Pokazali su razbonički mentalitet, dolarizirali svijet kako bi ga lakše pljačkali i doši su do zid od ruskog i kineskog zida od NE:

  4. Vidi batko,zaboravio sam navesti najzapniju državu Zapada,također azijsku državu,Izrael.Oni sami pod kontrolom drže cijeli islamski svijet.Izrael čini najveću koncentraciju inovacija i poduzetništva danas u svijetu,uz najveća znanstveno razvojno istraživalačka djelovanja.

    Svremenom SAD će slabiti ,ali Zapad ne,samo će jačati..Zapad je tamo gdje je prosperitetno,liberalno i demokratično

Odgovori