Kako se boriti protiv zemlje, jedine na svijetu, koja sama poseže za metodama državnog terorizma? Pitate se koja je to zemlja? Prvi pokušaji definicije pojma terorizam i terorističkih djela sežu u Ženevsku konvenciju iz 1937. godine, kasnije usvojenu od strane Ujedinjenih naroda 1972.

Ženevska konvencija iz 1937. godine prvi je put definirala pojam terorističkih djela na sljedeći način.  To su “kriminalna djela protiv države u svrhu teroriziranja pojedinaca i skupina ili na razini zajednice”, kasnije spomenuto u dokumentu UN-a iz 1972.

Uz pravne mehanizme, UN je izdao brojne deklaracije, rezolucije i izvješća o zabrani i suzbijanju terorizma. Prema međunarodnim dokumentima obično postoje tri uvjeta da se neko ponašanje smatra terorizmom:

– Postoje mogućnosti ubojstva ili barem teških tjelesnih ozljeda. U europskom pravu se čak i operacije koje uzrokuju financijski gubitak, bez riskiranja života, smatraju terorističkim operacijama.

– Počinila ih je osoba ili organizacija s dizajnom s koordinacijom i određenom svrhom.

– Svrha je stvaranja terora među pojedincima, grupama i ljudima određene zemlje.

Međutim, posljednjih godina je tema terorizma navela javno mnijenje do zaključka da neke vlade stvaranju terorističke skupine za vođenje posredničkih ratova u vlastitom interesu ili uvjeravaju i podržavaju već postojeće terorističke skupine da svoje vlastite interese podrede ili koordiniraju s interesima tih vlada.

„Crvenog“ i „crnog“ terora odavno nema u obliku u kojem može predstavljati značajnu prijetnju. Barem ne u Europi, osim Ukrajine, a ako su neofašističke paravojne formacije negdje i preživjele, to može biti u Latinskoj Americi, uglavnom u Kolumbiji, dok su u ostalim zemljama odavno rasformirani eskadroni smrti ili su se inkorporirali u redovne oružane snage.

Ali zato imamo islamističke terorističke organizacije koje su stvorile SAD, surađujući i dijeleći interese sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom u prvom redu, dok su na Zapadu iste podržavali ili još uvijek podržavaju različite zemlje NATO pakta, ali su njihovi interesi uvijek sekundarni, dok su na prvom mjestu oni Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i spomenutih muslimanskih zemalja, koje kroz skupine kao što su Al-Qaida, ISIL, Ansar Al-Sharia, Boko Haram, Al-Shabab, Islamska stranka istočnog Turkestana i mnoge druge slijede agendu koju nije potrebno pojašnjavati. Barem ne našim čitateljima.

Ali kada ni te skupine ne uspijevaju ispuniti dogovorenu zadaću, kao što je slučaj u Siriji ili Iraku, bolje rečeno na širem Bliskom istoku, tada glavni stratezi državnog terora gube strpljenje i sami pribjegavaju kriminalnim djelima, kao što je likvidacija prvog borca protiv terorizma na Bliskom istoku, iranskog generala Qassema Sulejmanija, ili najnovija najava Turske da će izvršiti agresiju na Siriju ako se sirijske vladine trupe ne povuku na svom suverenom  teritoriju, kojeg su po ustavu zemlje dužne štititi od inozemnih agresora i terorističkih organizacija kao gore spomenute, od kojih većina ima svoje naoružane militante na sirijskom teritoriju.

To znači da smo došli do prijelomnog trenutka u modernoj povijesti u kojem državni terorizam više nije modus operandi samo Izraela ili Saudijske Arabije i Bahreina, prvi protiv Palestinaca, a drugi protiv šiitske manjine u slučaju Rijada ili većine u slučaj u Bahreina. Napad 3. siječnja na zračnu luku u Bagdadu je označio početak nove ere otvorenog državnog terorizma, samo kako bi se pokušao očuvati status svjetskog hegemona koji je odavno izblijedio.

SAD i navedeni akteri gaze i međunarodno pravo, jer su prema međunarodnim konvencijama o borbi protiv terorizma države dužne poduzeti učinkovite mjere u tom pogledu.  Na primjer, u skladu s Rezolucijom 1373 Vijeća sigurnosti UN-a, sredstva i druga financijska imovina ili ekonomski resursi osoba koje su počinile teroristički čin ili namjeravaju to učiniti, bez odgađanja trebaju odmah biti blokirana.

To se također odnosi na entitete koji su u njihovom vlasništvu ili njima upravljaju kroz pojedince i institucije koji djeluju u ime ili pod vodstvom tih osoba. Stavak 2. c) rezolucije također kaže: “Vlade nemaju pravo osigurati sigurnu osnovu za ulaganje, planiranje, podršku ili počinjenje terorističkih akcija.”

Dalje navodi u stavku f) kako “vlade moraju pružati pomoć u kaznenim istragama ili kaznenog postupcima koji se odnose na ulaganje ili podršku terorističkim aktima, uključujući pomoć u prikupljanju dokaza potrebnih za suđenje”.

Stavak 3. iste rezolucije naglašava da članice Ujedinjenih naroda ne smiju dozvoliti da se zloupotrebljava status izbjeglica ili političkih disidenata. Ovdje imamo bezbroj dokaza o tome kako su europske zemlje takav status dale Libijskoj borbenoj islamskoj skupini povezanoj s Al-Qaidom, potom čečenskim teroristima, kineskim teroristima i separatistima iz Xinjianga i Tibeta, od kojih su prvi uglavnom utočište našli u Turskoj. Potom imamo razne iranske terorističke skupine kao što je organizacija Al-Ahwazi, koji su proveli tenoristički napad na vojnu paradu u gradu Awhazu u rujnu 2018. i ubili 30 ljudi, te skupina Mujahedin-e Khalq, kojoj je vrh u Parizu, a militanti u Albaniji, koji su odgovorni za tisuće likvidacija u brojnim napadima diljem Irana. Svi oni uživaju gostoprimstvo europskih zemalja, Turske i Katara, dok Saudijska Arabija financira terorističke aktivnosti, ali militante ovih skupina ne želi na svom teritoriju.

„Unatoč preuzimanju odgovornosti od strane raznih skupina za terorističke napade protiv neke zemlje, još uvijek vidimo te ljude podržane od vlada koje tvrde da se bore protiv terorizma i slobodno nastavljaju provoditi svoje aktivnosti. Nepojmljivo je da neke skupine koje službeno provode terorističke operacije podržavaju neke vlade i čak odbijaju suradnju kako bi ih se izvelo pred lice pravde.

Ali Sjedinjene Države optužuju skupine koje su u njihovim domovinama formirane za borbu protiv Islamske države, koje su legalne snage Iraka i Sirije, na primjer, da su paravojne skupine, zagovornice terorizma i zbog njihove borbe protiv terorizma ih stavljaju na popis terorističkih skupina. Ovdje u prvom redu govorimo o Quds snagama, alii nedavno formiranoj Hashd Al-Shaabi armiji u Iraku ili NDF snagama u Siriji, koje su osnovali iranski savjetnici po uzoru na iranske Basij milicije.

Osoba u cijelom svijetu poznata kao heroj borbe protiv ISIL-a, koja je protjerala ISIL iz regije, koja je legalno prisutna na zahtjev Sirije i Iraka na teritoriju tih zemalja da se bori protiv terorizma, proglašena je za terorista i na kraju je mučki ubijena.

Teroristička skupina Mujahedin-e Khalq, koja je to bila i na popisu State Departmenta, sve dok na zahtjev Hillary Clinton nije skinuta s „crne liste“, ubila je većinu žrtava terora u Iranu. Ova skupina, koja je do 2009. bila na popisu europskih terorističkih organizacija, a na američkom popisu terorističkih organizacija do 2012., likvidirala je mnoge stručnjake u korist američkih interesa i protiv Irana. Međutim, skupina ima sektaški pristup, dugu listu terorističkih djela i financijske korupcije.

Ubila je više od 12 000 Iranaca, uključujući iranske dužnosnike, surađivala je sa Sadamom u invaziji na vlastitu zemlju i suzbijanju iračkih Kurda.

Vojne aktivnosti zapadnih vlada, posebno Sjedinjenih Država u raznim državama, pokazuju da je borba protiv terorizma izgovor i opravdanje za napad na razne zemlje i miješanje u unutarnje poslove zemalja bogatih u smislu mineralnih resursa. To licemjerno ponašanje, koje se koristi terorom, čak i izravno, ako zakažu posredničke skupine na terenu,  može se opisati kao “moderna kolonizacija XXI stoljeća“.

No, kao što je u jednom od svojih intervjua upozorio sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, nemoguće je stvoriti, naoružati, financirati i davati naredbe terorističkim organizacijama i nadati se da one jednog dana neće doći do Europe, Amerike, da ne govorimo Turske ili susjednih zemalja.

logično