Mario Stefanov: Koronavirus i globalni udar antiglobalizacije

Male i ekonomski slabije države sa ruta svjetske trgovine, koja je od početka pandemije koronavirusa u naglom opadanju, ili one vezane za gospodarske grane koje su nespojive sa zdrastvenom krizom, prije svega turizam, prepuštene su na milost i nemilost novim deglobalizacijskim vjetrovima baš u trenucima kada su se u izvjesnoj mjeri uspjele prilagoditi globalizacijskim procesima.

U vrtlozima pandemije koronavirusa, političkim potezima najmoćnijih država svijeta urušava se globalni međunarodni poredak uspostavljen na temeljima doktrine neoliberalne globalizacije. Na djelu je globalni udar antiglobalizacije.

Zatvaraju se granice, prekidaju opskrbni pravci gospodarstava država zbog potreba borbe protiv pandemije pri čemu svatko pokušava iskoristiti priliku za povrat proizvodnih radnih mjesta iz Kine i drugih dalekih destinacija natrag sebi. Najeksplicitnije je to izrekao američki ministar trgovine Wilbur Ross na samom početku zdrastvene krize, kada je 30. siječnja ove godine za „Fox Business“ hladno ustvrdio kako će epidemija zloćudne bolesti „pomoći bržem povratku radnih mjesta u Sjevernu Ameriku i u SAD, a vjerojatno i u Meksiko“ i tako pomoći ostvarenju obećanja o povratu radnih mjesta u SAD koje je predsjednik Donald Trump izrekao u svojoj predizbornoj kampanji i više puta ponavljao tijekom svoga mandata. Kao i SAD, sve države se zatvaraju u sebe i pokušavaju profitirati u novoj zdrastvenoj krizi i, sada je već gotovo sigurno, teškom ekonomskom potresu koji će kao posljedica svega što se zbiva uslijediti.

Već sada događa se nezamislivo, članice Europske unije jedna drugoj zatvaraju granice i ruše Schengenski sustav uz manje-više očit nedostatak konkretne ekonomske solidarnosti sa zdrastvenim i ekonomskim izazovima, osim na riječima, kako je to već uobičajeno u Europskoj uniji. Njemačka, koja ima ambicije biti vodeća država Europske unije, u pandemijskoj krizi zabranjuje izvoz medicinske opreme, pa i zaštitinih maski, i praktički odbija pružiti bilo kakvu konkretnu pomoć teško pogođenoj Italiji.

Njemačka kancelarka Angela Merkel, ta europska princeza tame, ponovo, kao na počecima tzv. migracijske krize daje dvosmislene i zbunjujuće izjave.

Dok je onda govorila o tobožnjem kraju multikulturalnosti u Njemačkoj, a zapravo najavljivala integraciju imigranata u njemački socijalni sustav i potom otvoreno pozvala migrante u Njemačku i u Europu, sada govori o mogućnosti da će se zaraza proširiti na dvije trećine njemačkog stanovništa. Dovoljno razloga za dodatnu zabrinutost jer ona, kako iskustvo kazuje, uvijek zna nešto više od onoga što pliva po površini, a njene izjave na kraju imaju karakter samoispunjavajućih proročanstava. Što se krije iza ove zastrašujuće najave ostaje za vidjeti, ali zacijelo ništa dobro za obične europske građane, jednako kao što su im se o glave obile njene glasovite izjave o „gubitnicima globalizacije“ i potrebi prihvata migranata s bliskoistočnih i afričkih prostora. U svakom slučaju iza brda pandemije koronavirusa, kao povoda za nastup kancelarke Merkel, nešto se opako valja.

Već sada se može naslutiti kako je riječ o novom velikom geoekonomskom preslagivanju kroz transformaciju neoliberalnog poretka, koji, sada, u cilju vlastitog održanja zatvara globalizacijske tijekove na koje se ranije oslanjao i otvara novu epohu neoliberalnog gospodarskog, financijskog i socijalnog sustava. Pandemija je samo povod ili uvod u obrnuti proces od dosadašnje globalizacije i riječ je o svojevrsnoj mutaciji neoliberalnog ekonomskog i socijalnog sustava.

Ne samo da se Europska unija fragmentira unutar sebe prema odrednicama nastale zdrastvene krize, nego i najveći saveznik i prijatelj SAD zatvara granice za građane Europske unije iz Schengenske zone, izuzimajući primjenu mjere, nimalo slučajno, na buduću američku trgovinsku i gospodarsku uzdanicu u Europi – novo „globalno“ Ujedinjeno Kraljevstvo. Ono je već svojim izlaskom, za one koji su znali prepoznati političke i ekonomske ciljeve Londona, najavilo kraj dosadašnje epohe međunarodnih odnosa i naznačilo otvaranje novog razdoblja globalne borbe za carstva i svjetska bogatstva.

Nažalost, sve ukazuje upravo na takav razvoj  zbivanja u svijetu u kojemu se ponovo pokušavaju stvarati carstva u konkurentskoj globalnoj borbi za resusre i tržišta i u kojoj je cijela međunarodna zajednica postala veliko poprište utakmice na nereguliranom geoekonomskom i geopolitičkom tržištu, skrojenom po mjerilima neoliberalne ideologije. Dosadašnja igra globalizacije više ne odgovara  promjenjenim uvijetima nadmetanja  i modificiranim ciljevima ključnih svjetskih sila.

Male i ekonomski slabije države sa ruta svjetske trgovine, koja je od početka pandemije koronavirusa u naglom opadanju, ili one vezane za gospodarske grane koje su nespojive sa zdrastvenom krizom, prije svega turizam, prepuštene su na milost i nemilost novim deglobalizacijskim vjetrovima baš u trenucima kada su se u izvjesnoj mjeri uspjele prilagoditi globalizacijskim procesima.

Fragmentacija i zatvaranje u sebe ne odvija se samo na gospodarskom i financijskom planu u kontekstu pandemije koronavirusa, nego je potpuno izostao i međunarodni zajednički odgovor na zdravstvenu krizu. Svjetska zdravstvena organizacija, i sama nedovoljno financirana zahvaljujući prije svega rezanju američkih uplata, kao pomoć nudi za razmjere krize potpuno neprimjerene i smiješne iznose pomoći i ostalo joj je samo javno proklamirati  početak pandemije.

Neoliberalna globalizacija najavila je svijetu svoj kraj i početak nove transformacije neoliberalne agende i svjetskog poretka kojeg on kreira. Čini se kao da se cijeli sustav urušio zbog jedne infektivne bolesti, no pravo je pitanje, je li ona samo posljedica ili uzrok,  ili pak samo povod. Najvjerojatnije su zbivanja oko zdrastvene krize najava onoga što se dugo pripremalo  iza kulisa.

Kako bilo, ostaje činjenica da je neoliberalna ideologija pokazala svoje pravo lice u najtežim trenucima za zapadnu civilizaciju. Nakon što je uništila javnozdravstvene sustave većine europskih država inzistiranjem na privatizaciji svega i svačega, pa i zdravstva onemogučivši tako učinkovito djelovanje državnih zdravstvenih sustava u trenucima krize, što se posebno iskazalo u Italiji, na kraju je, slijedeći ekonomske interese, usmjerila državne politike prema zatvaranju u vlastite interesne okvire u jeku smrtonosne zdravstvene krize. Solidarnost i zajedničko djelovanje, pa čak i unutar Europske unije, na kraju se pokazalo da jednostavno nije u skladu s vladajućom neoliberalnom agendom. Tako su, primjerice, na zakazani sastanak ministara unutarnjih poslova država članica Europske unije u Bruxellesu 13. ožujka, na kojem se trebalo raspravljati o mjerama o borbi protiv pandemije koronavirusa, pristigla samo četiri ministra od njih 27.

I stoga je debelo u pravu talijanski filozof Diego Fusaro s Instituta za strateške i političke studije (Istituto Alti Studi Strategici e Politici- IASSP) u Milanu kada kaže: “Rečeno nam je da granice moraju biti ukinute. Rečeno nam je da je privatizirano bolje od javnoga. Da je država zlo. Da bolnice moraju biti zatvorene iz ekonomskih razloga. (…) Jedan je virus bio dovoljan da pokaže svu prijevaru neoliberalizma.“ Namjerno prešućivani razlog snažne eskalacije epidemije u Italiji je upravo loše stanje javnog zdrastvenog sustava, gotovo katastrofalno kadrovsko i materijalno stanje u javnim bolnicama i devastirani sustav javnog zdravstva zbog dugogodišnjeg udara privatizacije zdrastvenih usluga i mjera štednje. On jednostavno nije bio u mogućnosti odgovarajuće parirati onome što se događalo. U prilog tome govori i izvještaj zaklade „GIMBE“ iz prosinca prošle godine, prema kojemu je Italija smanjila potrošnju bolnica javnog sektora za 37 milijardi eura u posljednjih deset godina i uklonila 70 tisuća bolničkih kreveta. Početkom krize bolnicama je nedostajalo opreme i osoblja pa je talijanska vlada naložila hitno zapošljavanje 20 tisuća novih zdrastvenih djelatnika. Ta ogromna brojka sugerira da su, zapravo, bolnice javnog sektora radile na hladnome pogonu s minimalnim brojem raspoloživih djelatnika.

Slično je stanje i u njemačkom zdravstvu. Prema analizi poluslužbenog „Deutsche Wellea“ od 11. ožujka „njemačko zdravstvo u inozemstvu uživa veliki ugled. U stvarnosti, već godinama se štedi, govori se i o zatvaranju mnoštva bolnica. A sad je tu i koronavirus. Možda je to čak šansa da se nešto promijeni.“ Ravnatelj klinike u Siegenu dr. Joachim Labenz upozorava: “liječničko osoblje nema vremena za pacijente, zdrastvene ustanove nemaju novca, ali sve je više birokracije i raznih savjetnika. Medicinsko osoblje je već na granici izdržljivosti – gotovo 60 posto liječnika se osjećaju preopterećenima jer često, neki i stalno rade iznad svojih fizičkih granica, jer prije svega od bolnica se očekuje ne samo da liječe ljude, nego da posluju uz dobit.“

„Deutsche Welle“ dalje navodi kako je unatoč takvom stanju sve do sada „odgovor ekonomskih stručnjaka bio čvrst i jasan – u Njemačkoj ima previše bolnica. Od postojećih 2 tisuće trebalo bi zatvoriti najmanje trećinu, a osoblje i specijalnost koncentrirati u onim bolnicama koje imaju ekonomsko opravdanje. Tako može razmišljati ekonomist, ali ne i zdravstveni radnik. Ne može se baš sve koncentrirati u metropole, a provinciju prepustiti samoj sebi. Sada je pak došao i koronavirus – i čitav bolnički sustav već puca po šavovima. Stoga polako svima postaje jasno – čak i s ovoliko bolnica u borbi protiv ove epidemije moglo  bi biti ozbiljnih problema. A što da je trećina bolnica već bila zatvorena kako je ekonomija tražila“.

Neoliberalna zmija u njedrima moderne zapadne civilizacije svojom politikom neobuzdanog gospodarskog i socijalnog liberalizma postupno je uništila socijalnu strukturu europskih društava, devastirala obitelji i dokinula bilo kakav moral osim zakonitosti tržišta, a većinu stanovništa pretvorila u prekarijat bez budućnosti. U svom pohodu kroz više proteklih desetljeća, od trenutka kad je zagovarajući tržišno gospodarstvo bivša britanska premijerka Margaret Thatcher zagovarajući slobodno tržište i individualizam negirala i samo postojanje društvene zajednice uzviknuvši “Community, what is that?“ – devastirala je i sustave javnoga zdravstva europskih država i zapadnoga svijeta koji se sada ne mogu boriti protiv nove bolesti. Bogati se zatvaraju u svoje dvore, privatne klinike rade za novac i nevoljko po zahtjevu države za opće dobro, jer na njihovim pragovima počinje tržište zdrastvenih usluga i u konačnici zdrastveno stanje europskih građana. Usporedno, očito je kako na tim ideološkim temeljima ne može opstati ni Europska unija. Nedostatak zajedničkog djelovanja i solidarnosti u trenucima velike zdrastvene krize to jasno pokazuje. Francuska politička analitičarka Coralie Delaume ovih dana za „Le Figaro“, promatrajući djelovanje krize s koronavirusom na europskim prostorima, kazuje: “Ne vjerujem u dug život nadnacionalnog čudovišta kojeg smo stvorili i njegovu jedinstvenu ekonomiju i valutu. Vidim samo jedan vjerojatni scenarij – vanjski šok koji će dovesti do kolapsa. Koronavirus je bio taj vanjski šok koji nitko nije očekivao…… Europska unija i cijeli globalizirani sustav na rubu su ponora…… Epidemija koronavirusa može postati ona vrsta nesreće koja će otkriti neuspjeh sustava, kao što je to bio slučaj s Černobilom u SSSR-u. Ona može potkopati ideje neoliberalizma i europskog zajedništva i pokazati da je Europska unija ništa drugo do samo manifestacija neoliberalne ideologije na kontinentalnoj razini. Dakako, trebamo biti oprezni u zaključcima, no jasno je da se približavamo kraju Europske unije i onoga što ona utjelovljuje – neoliberalne globalizacije.“

No čini se da Delaume zanemaruje nevjerojatnu žilavost neoliberalnog sustava i da najvjerojatnije nije riječ o njegovom kraju nego novom preustroju koji čini odmak od do sada korištene globalizacije i okreće se u suprotnom smjeru kako bi se održao. U nastalom kaosu transformacije sustava kroz deglobalizaciju nanovo će se, kao u svakom velikom geoekonomskom i geopolitičkom obratu,  miješati karte i dijeliti bogatstvo. Kriza s koronavirusom, kako god završila, na trenutak nam je pokazala zastrašujući fragment moguće budućnosti pri urušavanju globaliziranog međunarodnog sustava i otvaranja novog ciklusa neoliberalne ekonomije.

geopolitika

1 comment

  1. Kao i poslije rušenja njujorških Blizanaca, ništa više neće biti isto. Amerika je tada demontirala svijet, udaljila ga svojim nasiljem od zajedničkih ciljeva, tako če pandemija možda sve vratiti na pozicije UN-a, na pozicije planetarnih interesa. Bolest kao zdravlje.

Odgovori