Inertna duhom, većina mnoge stvari prihvaća kao prirodne, bogom dane, što onda manjina koristi za ostvarenje vlastitih parcijalnih interesa. Čovječanstvo, poput ribica u akvariju uvjerenih da se nalaze u prirodnoj sredini van koje ništa slično ili različito ni ne postoji, kao paradigmu okvira u kojem razvija svoje djelatnosti, drži se kao pijan plota vladajućeg svjetonazora. Danas, ono je uvjereno kako su kapitalizam i višestranačje prirodni fluidi unutar kojih moraju bitisati, a tek rijetki dovode to mišljenje u pitanje. Najnevjerojatnije je, da većina uvijek svoje mentalne ograde dovode u vezu sa osjećajem vlastite slobode, iako su u osnovi robovi predrasuda i gospodara koji se upinju ih održati.
Jasno da nema dva ljudska bića koja o svemu identično razmišljaju. Podjednako izgleda jasno da u tom slučaju ne može baš svatko od nas diktirati razvoj cjeline, društva raznomislećih pojedinaca. Bio bi to potpuni kaos. Zašto se onda pomišlja da to mogu skupine udruženih, slično mislećih osoba – političke stranke – posebno ako između njih postoje nepremostive razlike? Nepremostive? Zar zaista, i u kojem smislu? Socijalističko "jednoumlje" – kako se voli nazivati – razbijano je upravo pozivanjem na slobodu udruživanja skupina koje imaju različite ideje društvenog razvoja. Jugoslavenski Savez komunista je diktirao pravce razvoja, mada situacija nije bila tako jednoznačna kakvom je se trude (posebno u privredi; 1, 2, 3) prikazati apologeti privatnog vlasništva, da tako eufemistički nazovemo kontrarevolucionare. Svakako da je unutar njega bilo razmimoilaženja i različitih mišljenja, iz kolopleta kojih se izrodio konsenzus ili većinski stav(ovi) koji su svi morali slijediti (uglavnom na ideološkom planu), slagali se ili ne s njim(a). Jeli u višestranačju iole drukčije? Nije! Izborne pobjednike i njihovu politiku mora slijediti cijelo društvo, ma i 49.9% birača glasalo protiv njih. Opozicija u parlamentu, ma samo za jedan glas manjinska u odnosu na vladajuću većinu, prinuđena je povinovati se izglasanim zakonima. U skladu sa logikom koju smo izložili - da bi nastao kaos kada bi svi inzistirali na provođenju upravo svoje politike – to je posve normalno. U slučaju više kao i u slučaju jednostranačja. Zamislimo sad društvo bez i jedne stranke – nestranačko društvo – u kojem se odluke donose većinskim izjašnjavanjem svih njegovih punoljetnih članova (sve manje nezamislivo uslijed razvoja informatike). Opet bi se, zbog izbjegavanja kaosa i mogućnosti iole smislenog društvenog razvoja, njegov pravac morao trasirati odlukom većine, ma ona iznosila samo jedan glas više od protivnika takvog puta! Daklem, logika je sasvim jasna: nije stvar u višestranačju ili jednostranačju koje se apriorno, bez ikakve potvrde, povezuju sa principom ljudske slobode, već upravo obrnuto. Slobodnim ljudima nisu stranke uopće potrebne (bilo jedna, kao ni više njih) već naprosto prihvaćeni principi donošenja odluka (većinski, dvotrećinski ili kako ga već usvoje), uz slobodu javnog argumentiranja, komentiranja i protivljenja bez ikakvih posljedica po "opozicionare", ali i njihovom primjenjivanju doklem su na snazi! Dakako, uz propisane posljedice ukoliko se one sabotiraju.
Da vidimo stoga, zašto se toliko inzistira na višestranačju, pritom koristeći sasvim sekundarne razloge, a ponajmanje onaj najbitniji koji i dijeli pripadnike dviju suprotstavljenih društveno ekonomskih paradigmi: kapitalizma i socijalizma. To je ekonomija, još određenije – pitanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i raspodjela dobiti. Privatno ili društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju su osnovni principi oko kojih se vode političke prepirke i ratovi širom svijeta. Uz prećutno prihvaćenu konstataciju, da je sustav koji postoji – onaj kapitalistički – u praksi sasvim neupitan, te se samo teorijski može dovoditi u pitanje kako bi se ipak, kako tako, učvrstio privid slobode. Zbiljski su, primjerice, tijekom najveće pljačke u historiji ovih prostora, radni kolektivi lišeni kapitala koju su od 1950. godine - kada su ga dobili od države - „povećali dvanaest puta iz svojih sredstava“. Svakog tko se hvališe postojećom demokracijom i njenim principom nenasilnog, daklem glasalačkog odlučivanja, treba upitati tko ih je ikada konzultirao u smislu eksplicitnog prihvaćanja bilo kojeg društveno političkog sustava? Mene nije nitko. Toliko o demokratskoj legitimaciji sistema koji nitko nije eksplicitno prihvatio na demokratski način. No, sasvim svejedno želi li se socijalizam uvesti revolucijom ili izbornom pobjedom, podjednako se vladajuće kapitalističke elite protive njegovu instaliranju, o čemu ne govori samo razgradnja revolucijom uspostavljenih "realsocijalističkih" društava, jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ili pak Allendeovog – izborenog regularnim izborima u okviru višestranačja dičećeg demokracijom i slobodom. Da ne spominjemo poslijeratni talijanski primjer, kad se kapitalistička desnica zgusnula, objedinivši svoje snage bez obzira na međusobne razlike, samo kako ne bi dozvolila izbornu pobjedu komunista. Birajući imeđu ova dva sustava (kapitalizma i socijalizma) društvo se mora jednom "zauvijek" (dok se ne ukažu elementi za promjene) odlučiti za jedan; u protivnom unutar vladajućeg kapitalističkog višestranačja – čak i kad bi dozvolilo instalaciju socijalističkih načela u jednom ili više izbornih ciklusa – dolazi do nerješivih paradoksa. Vidljivo već iz sasvim jednostavnih hipotetskih primjera. Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem, što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije, poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedećeg izbornog ciklusa opet dolazite na vlast, koju potom opet gubite i tako „Jovo nanovo“, ad infinitum. Znači li to da bi se društvo trebalo razvijati izvodeći periodičke fluktuacije tipa: socijalizam - kapitalizam - socijalizam -... praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke, a ne i nepomirljivi društveno ekonomski sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko - kapitalističkim yo-yojem? Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojili ste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prije vjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga (koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)? Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda, možda,...) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada na povijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italije od strane udružene desnice, Allendeov Čile,...). Već ovo je sasvim dovoljno da se uvidi nemogućnost koegzistencije dva nespojiva sustava unutar buržoaskog višestranačnog okvira, jer bi to uzrokovalo ogromne, nerazrješive probleme (u okviru višestranačja) društvenog razvoja. I slučaj Kine te Hong Konga (dva sistema unutar iste države) nametnut od Britanaca, samo je privremeni, prijelazni oblik ka jednom od njih – za sada se čini, sudeći po koracima koje Kina poduzima, prema jednopartijskom državnom kapitalizmu, pod vodstvom samo formalno imenovane "komunističke" partije (KPK). Opisane paradokse u okviru kapitalističkog višestranačja (a ima ih tuša i tma) još se ni jedan od vrlih teoretičara i/ili lidera socijalističkih ideja/stranaka nije udostojio razriješiti, smatram iz dva razloga. Jer ne znaju, s obzirom da je to je nemoguće; a drugo – strah ih je to javno priznati, s obzirom da kao razrješenje preostaju jedino revolucionarna akcija ili prihvaćanje postojećeg stanja. Pozivanje na primjere Švedske ili par drugih visokorazvijenih, humaniziranijih zemalja, je sasvim passe za ljude koji socijalističku perspektivu doživljavaju u svjetskim, globalnim okvirima.
Marx je jasno uvidio suštinu oko koje se vodi klasna borba, a to je naprosto – bez ulaženja u ovdje nebitne detalje – ekonomija, tj. proizvodni odnosi. Svi napori za uspostavom višestranačja prvenstveno su skoncentrirani oko pitanja privatizacije sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa, mada se u prvi plan kao prašina u oči puka bacaju uzvišeni ciljevi: sloboda, zdravstvo, školstvo, kultura, sport,... - iako je izvjesno i vidljivo (i iz regionalnih primjera): nakon privatizacije "ekonomije" slijedi i privatizacija svih pobrojanih resursa. Čak i slobode, jer sloboda jedinke tada ovisi o širini margine koju elite dozvoljavaju. Kad je čovjek izmislio novac (kao trgovinski ekvivalent robne vrijednosti), ma koliko time unapredio trgovinu i djelovao poticajno na razvoj, ni ne znajući pustio je vraga s lanca. Prodao je dušu đavolu, sve uokolo mašući svetim knjigama kako bi to navodno demantirao, a vjerojatno većina toga nije ni svijesna. Dosta davno je već Oswald Spengler „... smatra(o) demokraciju (buržoasku, formalnu – o.a.) korumpiranom, jer se tamo sve vrti oko novca“. Služenje profitu umjesto etičkim idealima humanizma (čovjeku), potvrđuje i jedan od najekstremnijih primjera: uvođenje "tržišta rada"! Kapital se nije dalje odmakao od prethistorijske borbe za opstanak, socijaldarvinistički argumentirajući njeno prenošenje s prirode na ljudsko društvo. Nekad, zvijeri i prirodne nepogode, danas – profit i radno mjesto. Čovjek nije ni svijestan kako je postao suvremeni ekvivalent roba. Jer, nije na tržištu nikakav "rad" već čovjek sam, radnik prekršten u djelatnika kako bi se i formalno iz njegove svijesti izbrisao svaki radnički i ljudski ponos, a naziv kapitalist povlači se pred terminom „poduzetnik“, da bi se magla u glavama učinila gušćom. Na antičkom (pa i kasnijem, kapitalističkom) tržištu roblja, kupci su birali uverižene žene i muškarce prema vlastitim potrebama: seks, kućna pomoćnica, dadilja, učitelj, fizički radnik,..., pipajući im sise, bedra, mišiće – procjenjujući ih po ljepoti, fizičkoj snazi ili učenosti – dok danas "civilizirani" izbor imamo na "tržištu rada", ne brinući pritom (sem alibija bijedne socijale) za one koji ne zadovoljavaju zahtjeve privatnog kapitala. Poznata je budalaština da i rob može biti slobodan, slobodniji od svog vlasnika (u duhu, dakako!), a valjda se i današnje radničko roblje tješi na isti način u odnosu na raspolagatelje njihovim sudbinama. Gotovo je simptomatičan odgovor jednog "roba", da njega samoupravljanje uopće ne zanima – on želi samo odraditi svojih osam sati, primiti plaću, a potom slijediti svoje interese. Samo, ne pretendirajući zagovarati obavezu pojedinca da sudjeluje u samoupravnom procesu, jeli svijestan da on ne utječe ni na duljinu radnog vremena, ni na prekovremene sate, niti visinu svoje plaće, niti raspodjelu viška, niti ulaganja u razvoj, niti duljinu godišnjeg odmora, niti pauze za doručak, niti isplate božićnice, niti... - ama baš na ništa. A vjerojatno ga treba baciti među gomilu nezaposlenih koji se poput divljači bore za radno mjesto, kako bi ozbiljnije razmislio o svojem položaju, i počeo slijediti još jedini "interes" koji mu je preostao – koricu kruha, ma i za milostinju od plaće!
Jedna stvar bi trebala postati jasnom: demokracija (formalna) kao ni višestranački sustavi nemaju nikakve veze sa istinskom ljudskom slobodom. Jedini uvjet njene realizacije je mogućnost stvarnog upravljanja vlastitom sadašnjošću i budućnošću (životom), a preduvjet za to je osiguranje egzistencije: ne prema diktatu elitne manjine, nego po vlastitom izboru a u skladu s mogućnostima društva. Ne tako davno je jedan hrvatski tajkun naveliko medijski objavljivao kako će darovati svoju tvornicu radnicima, da bi potom navodni dobrotvor završio na sudu zbog izvlačenja novca iz tvrtke; vlasnik šibenskog TLM-a prepušta propalu fabriku radnicima što mu ni na pamet nije padalo dok nije nagomilao dugove, a Facebook-ov gazda se "odriče" 99% dionica osnivajući vlastitu zakladu (koju će jednako tako vlastitom voljom moći i ugasiti!),... U svakom slučaju, izolirani pojedinačni slučajevi nisu nikakvo obećavajuće, realno rješenje neravnomjerne raspodjele svjetskog bogatstva, razvoja, demokracije i slobode, već se stvari razvijaju u smjeru davnog autorovog zaključka:
"Prirodna bogatstva vlasništvo su svih generacija. Rezultati njihove eksploatacije kao i sva duhovna i materijalna nadgradnja povezana s tim procesom (unapređenja, inovacije, tehnička, tehnološka i naučna otkrića,...) pripadaju po prirodnom ("božjem") pravu svakom stanovniku planete - kako onom iz najrazvijenijih tako i najzaostalijih područja - a ne samo onom tko argumentom prvenstva ili snage isključivo pretendira na njih; jer je to onda otimačina. Svatko tko tvrdi da su svjetski močnici (čak i malo bogatiji obrtnici) spremni da se miroljubivo odreknu ma i 1% svog bogatsva u ime i na korist društva (tu ne računam najčešće nepravedno oporezivanje) veći je Münchhausen od Münchhausena. Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa "mic po mic" promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti - znajući njihovu ograničenost te zakone očuvanja energije i porasta entorpije - da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: "Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, i to sve smijete pravedno raspodijeliti. A sve će biti ništa."
Radničko dioničarstvo, kojim se često vitla kao revolucionarnim oblikom rješenja problema kojim navodno radnici rješavaju proturječnosti kapitalizma – u okviru svog poduzeća, nastavljajući djelovati u općim kapitalističkim društvenim uvjetima! - još više ističe rečena protuslovlja. Često se ističe primjer baskijske korporacije "Mondragon" koja gaji radničko dioničarstvo (od običnoga razlikuje se po tome što svaki radnik mora biti vlasnika dionica!), korporacije koja ustvari djeluje kao kolektivni kapitalist u skladu s običajima tog ekonomsko političkog sistema. Taj oblik radničkog upravljanja samo zamagljuje potrebu za stvarnim (u globalnim okvirima) upravljanjem radnika u proizvodnom procesu i raspodjeli dobiti, bez ikakvog uvjetovanja njegovog zaposlenja kupnjom dionica.
"Poanta ekonomske demokracije jest da samo oni koji su ostavili dio svog rada u proizvodnom procesu imaju pravo na ukupni proizvod, i nema nikakvih potraživanja izvana, osim ako nije riječ o najmu sredstava za proizvodnju ili kakvim drugim troškovima."
kaže Mislav Žitko, "autor stručnih radova i predavanja na temu kritike društva znanja i kritike političke ekonomije tranzicijskih društava". A o ekonomskoj demokraciji je smiješno govoriti ukoliko ne zahvaća cijelo društvo, a ne samo njegove segmente (pojedina poduzeća). No, na pitanje: "Pokazuje li primjer Mondragona kako i unutar postojećeg pravnog sistema, koji u ekonomskim odnosima favorizira „klasični" kapital, ipak može postojati ekonomska demokracija?", odgovara:
"Što se tiče ekonomske perspektive, to je se teorijski potpuno zamislivo i potpuno izvedivo... Poteškoće nastaju na razini ekonomskih i političkih interesa, i to se, naravno, ne može zanemariti u analizi, niti u konceptualizaciji stvari. Vrlo je jednostavno zamisliti situaciju gdje postoji radni kolektiv koji donosi odluke demokratskim putem. To je već viđeno u povijesti, sad opstoji u nekim iznimkama, i to u izvedbenom smislu nije sporno. Sporna je trenutna sociopolitička situacija.",
čime ustvari demantira sugerirajuće zaključke postavljenog pitanja. Ekonomska demokracija nije moguća na razini jedne ili nekoliko firmi – to naprosto nije nikakva demokracija, a ponajmanje ona u jednostavnom smislu "vladavine naroda". Društvo u kojem neki dijelovi funkcioniraju po nadničarskom, drugi po dioničarskom, treći po samoupravnom a dijelovi po robovlasničkom principu, nije i ne može biti demokratsko (potpuni pojam demokracije obuhvaća, sem ekonomske – onu kojoj se kapital najžešće odupire – i socijalnu te političku). Pitanje je samo koliko do toga drže radnici koji su spram drugih (ne solidarizirajući se sa njima) ostvarili isključivo vlastite interese.
Dok svjetsku politiku, u korist ekonomskih elita čije interese zastupaju, vode moćnici, od naroda čuvani tisućama i tisućama policajaca – a to će biti sve dok se svijest o vlastitom stvarnom praktičnom doprinosu svakog pojedinca (sasvim različitom od formalnog ubacivanja papirića u glasačku kutiju) ne proširi na veći broj ovčica kojima "pastiri" po svojoj volji upravljaju u svoju korist – dotle će svijet ići smjerom prema provaliji. Uz puno neostvarenih rezolucija po medijima, para u džepovima "robovlasnika" i praznina u radničkim "želucima". Ponekad se kruljenje crijeva glasno razliježe društvima – to je onda signal za revolucionarne promjene.
Jasno da nema dva ljudska bića koja o svemu identično razmišljaju. Podjednako izgleda jasno da u tom slučaju ne može baš svatko od nas diktirati razvoj cjeline, društva raznomislećih pojedinaca. Bio bi to potpuni kaos. Zašto se onda pomišlja da to mogu skupine udruženih, slično mislećih osoba – političke stranke – posebno ako između njih postoje nepremostive razlike? Nepremostive? Zar zaista, i u kojem smislu? Socijalističko "jednoumlje" – kako se voli nazivati – razbijano je upravo pozivanjem na slobodu udruživanja skupina koje imaju različite ideje društvenog razvoja. Jugoslavenski Savez komunista je diktirao pravce razvoja, mada situacija nije bila tako jednoznačna kakvom je se trude (posebno u privredi; 1, 2, 3) prikazati apologeti privatnog vlasništva, da tako eufemistički nazovemo kontrarevolucionare. Svakako da je unutar njega bilo razmimoilaženja i različitih mišljenja, iz kolopleta kojih se izrodio konsenzus ili većinski stav(ovi) koji su svi morali slijediti (uglavnom na ideološkom planu), slagali se ili ne s njim(a). Jeli u višestranačju iole drukčije? Nije! Izborne pobjednike i njihovu politiku mora slijediti cijelo društvo, ma i 49.9% birača glasalo protiv njih. Opozicija u parlamentu, ma samo za jedan glas manjinska u odnosu na vladajuću većinu, prinuđena je povinovati se izglasanim zakonima. U skladu sa logikom koju smo izložili - da bi nastao kaos kada bi svi inzistirali na provođenju upravo svoje politike – to je posve normalno. U slučaju više kao i u slučaju jednostranačja. Zamislimo sad društvo bez i jedne stranke – nestranačko društvo – u kojem se odluke donose većinskim izjašnjavanjem svih njegovih punoljetnih članova (sve manje nezamislivo uslijed razvoja informatike). Opet bi se, zbog izbjegavanja kaosa i mogućnosti iole smislenog društvenog razvoja, njegov pravac morao trasirati odlukom većine, ma ona iznosila samo jedan glas više od protivnika takvog puta! Daklem, logika je sasvim jasna: nije stvar u višestranačju ili jednostranačju koje se apriorno, bez ikakve potvrde, povezuju sa principom ljudske slobode, već upravo obrnuto. Slobodnim ljudima nisu stranke uopće potrebne (bilo jedna, kao ni više njih) već naprosto prihvaćeni principi donošenja odluka (većinski, dvotrećinski ili kako ga već usvoje), uz slobodu javnog argumentiranja, komentiranja i protivljenja bez ikakvih posljedica po "opozicionare", ali i njihovom primjenjivanju doklem su na snazi! Dakako, uz propisane posljedice ukoliko se one sabotiraju.
Da vidimo stoga, zašto se toliko inzistira na višestranačju, pritom koristeći sasvim sekundarne razloge, a ponajmanje onaj najbitniji koji i dijeli pripadnike dviju suprotstavljenih društveno ekonomskih paradigmi: kapitalizma i socijalizma. To je ekonomija, još određenije – pitanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i raspodjela dobiti. Privatno ili društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju su osnovni principi oko kojih se vode političke prepirke i ratovi širom svijeta. Uz prećutno prihvaćenu konstataciju, da je sustav koji postoji – onaj kapitalistički – u praksi sasvim neupitan, te se samo teorijski može dovoditi u pitanje kako bi se ipak, kako tako, učvrstio privid slobode. Zbiljski su, primjerice, tijekom najveće pljačke u historiji ovih prostora, radni kolektivi lišeni kapitala koju su od 1950. godine - kada su ga dobili od države - „povećali dvanaest puta iz svojih sredstava“. Svakog tko se hvališe postojećom demokracijom i njenim principom nenasilnog, daklem glasalačkog odlučivanja, treba upitati tko ih je ikada konzultirao u smislu eksplicitnog prihvaćanja bilo kojeg društveno političkog sustava? Mene nije nitko. Toliko o demokratskoj legitimaciji sistema koji nitko nije eksplicitno prihvatio na demokratski način. No, sasvim svejedno želi li se socijalizam uvesti revolucijom ili izbornom pobjedom, podjednako se vladajuće kapitalističke elite protive njegovu instaliranju, o čemu ne govori samo razgradnja revolucijom uspostavljenih "realsocijalističkih" društava, jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, ili pak Allendeovog – izborenog regularnim izborima u okviru višestranačja dičećeg demokracijom i slobodom. Da ne spominjemo poslijeratni talijanski primjer, kad se kapitalistička desnica zgusnula, objedinivši svoje snage bez obzira na međusobne razlike, samo kako ne bi dozvolila izbornu pobjedu komunista. Birajući imeđu ova dva sustava (kapitalizma i socijalizma) društvo se mora jednom "zauvijek" (dok se ne ukažu elementi za promjene) odlučiti za jedan; u protivnom unutar vladajućeg kapitalističkog višestranačja – čak i kad bi dozvolilo instalaciju socijalističkih načela u jednom ili više izbornih ciklusa – dolazi do nerješivih paradoksa. Vidljivo već iz sasvim jednostavnih hipotetskih primjera. Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem, što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas sa vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije, poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedećeg izbornog ciklusa opet dolazite na vlast, koju potom opet gubite i tako „Jovo nanovo“, ad infinitum. Znači li to da bi se društvo trebalo razvijati izvodeći periodičke fluktuacije tipa: socijalizam - kapitalizam - socijalizam -... praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke, a ne i nepomirljivi društveno ekonomski sistemi. Kako bi se vi nosili sa ovim socijalističko - kapitalističkim yo-yojem? Ostanimo u domeni pretpostavki. Osvojili ste vlast. Kako je kanite sačuvati (makar za trajanja samo jednog mandata) od, prije vjerojatnih no eventualnih, intervencija stranih i domaćih nedemokratskih snaga (koje su, ironije li, do vašeg dolaska na vlast bile demokratski deklarirane i legitimirane)? Idealizam tipa: demokratski smo došli na vlast pa ćemo (prirodno, sigurno, valjda, možda,...) biti priznati i tolerirani od ostalih (kvazi)demokratskih snaga, pada na povijesnim primjerima (Španjolska 1936., poslijeratna opstrukcija KP Italije od strane udružene desnice, Allendeov Čile,...). Već ovo je sasvim dovoljno da se uvidi nemogućnost koegzistencije dva nespojiva sustava unutar buržoaskog višestranačnog okvira, jer bi to uzrokovalo ogromne, nerazrješive probleme (u okviru višestranačja) društvenog razvoja. I slučaj Kine te Hong Konga (dva sistema unutar iste države) nametnut od Britanaca, samo je privremeni, prijelazni oblik ka jednom od njih – za sada se čini, sudeći po koracima koje Kina poduzima, prema jednopartijskom državnom kapitalizmu, pod vodstvom samo formalno imenovane "komunističke" partije (KPK). Opisane paradokse u okviru kapitalističkog višestranačja (a ima ih tuša i tma) još se ni jedan od vrlih teoretičara i/ili lidera socijalističkih ideja/stranaka nije udostojio razriješiti, smatram iz dva razloga. Jer ne znaju, s obzirom da je to je nemoguće; a drugo – strah ih je to javno priznati, s obzirom da kao razrješenje preostaju jedino revolucionarna akcija ili prihvaćanje postojećeg stanja. Pozivanje na primjere Švedske ili par drugih visokorazvijenih, humaniziranijih zemalja, je sasvim passe za ljude koji socijalističku perspektivu doživljavaju u svjetskim, globalnim okvirima.
Marx je jasno uvidio suštinu oko koje se vodi klasna borba, a to je naprosto – bez ulaženja u ovdje nebitne detalje – ekonomija, tj. proizvodni odnosi. Svi napori za uspostavom višestranačja prvenstveno su skoncentrirani oko pitanja privatizacije sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa, mada se u prvi plan kao prašina u oči puka bacaju uzvišeni ciljevi: sloboda, zdravstvo, školstvo, kultura, sport,... - iako je izvjesno i vidljivo (i iz regionalnih primjera): nakon privatizacije "ekonomije" slijedi i privatizacija svih pobrojanih resursa. Čak i slobode, jer sloboda jedinke tada ovisi o širini margine koju elite dozvoljavaju. Kad je čovjek izmislio novac (kao trgovinski ekvivalent robne vrijednosti), ma koliko time unapredio trgovinu i djelovao poticajno na razvoj, ni ne znajući pustio je vraga s lanca. Prodao je dušu đavolu, sve uokolo mašući svetim knjigama kako bi to navodno demantirao, a vjerojatno većina toga nije ni svijesna. Dosta davno je već Oswald Spengler „... smatra(o) demokraciju (buržoasku, formalnu – o.a.) korumpiranom, jer se tamo sve vrti oko novca“. Služenje profitu umjesto etičkim idealima humanizma (čovjeku), potvrđuje i jedan od najekstremnijih primjera: uvođenje "tržišta rada"! Kapital se nije dalje odmakao od prethistorijske borbe za opstanak, socijaldarvinistički argumentirajući njeno prenošenje s prirode na ljudsko društvo. Nekad, zvijeri i prirodne nepogode, danas – profit i radno mjesto. Čovjek nije ni svijestan kako je postao suvremeni ekvivalent roba. Jer, nije na tržištu nikakav "rad" već čovjek sam, radnik prekršten u djelatnika kako bi se i formalno iz njegove svijesti izbrisao svaki radnički i ljudski ponos, a naziv kapitalist povlači se pred terminom „poduzetnik“, da bi se magla u glavama učinila gušćom. Na antičkom (pa i kasnijem, kapitalističkom) tržištu roblja, kupci su birali uverižene žene i muškarce prema vlastitim potrebama: seks, kućna pomoćnica, dadilja, učitelj, fizički radnik,..., pipajući im sise, bedra, mišiće – procjenjujući ih po ljepoti, fizičkoj snazi ili učenosti – dok danas "civilizirani" izbor imamo na "tržištu rada", ne brinući pritom (sem alibija bijedne socijale) za one koji ne zadovoljavaju zahtjeve privatnog kapitala. Poznata je budalaština da i rob može biti slobodan, slobodniji od svog vlasnika (u duhu, dakako!), a valjda se i današnje radničko roblje tješi na isti način u odnosu na raspolagatelje njihovim sudbinama. Gotovo je simptomatičan odgovor jednog "roba", da njega samoupravljanje uopće ne zanima – on želi samo odraditi svojih osam sati, primiti plaću, a potom slijediti svoje interese. Samo, ne pretendirajući zagovarati obavezu pojedinca da sudjeluje u samoupravnom procesu, jeli svijestan da on ne utječe ni na duljinu radnog vremena, ni na prekovremene sate, niti visinu svoje plaće, niti raspodjelu viška, niti ulaganja u razvoj, niti duljinu godišnjeg odmora, niti pauze za doručak, niti isplate božićnice, niti... - ama baš na ništa. A vjerojatno ga treba baciti među gomilu nezaposlenih koji se poput divljači bore za radno mjesto, kako bi ozbiljnije razmislio o svojem položaju, i počeo slijediti još jedini "interes" koji mu je preostao – koricu kruha, ma i za milostinju od plaće!
Jedna stvar bi trebala postati jasnom: demokracija (formalna) kao ni višestranački sustavi nemaju nikakve veze sa istinskom ljudskom slobodom. Jedini uvjet njene realizacije je mogućnost stvarnog upravljanja vlastitom sadašnjošću i budućnošću (životom), a preduvjet za to je osiguranje egzistencije: ne prema diktatu elitne manjine, nego po vlastitom izboru a u skladu s mogućnostima društva. Ne tako davno je jedan hrvatski tajkun naveliko medijski objavljivao kako će darovati svoju tvornicu radnicima, da bi potom navodni dobrotvor završio na sudu zbog izvlačenja novca iz tvrtke; vlasnik šibenskog TLM-a prepušta propalu fabriku radnicima što mu ni na pamet nije padalo dok nije nagomilao dugove, a Facebook-ov gazda se "odriče" 99% dionica osnivajući vlastitu zakladu (koju će jednako tako vlastitom voljom moći i ugasiti!),... U svakom slučaju, izolirani pojedinačni slučajevi nisu nikakvo obećavajuće, realno rješenje neravnomjerne raspodjele svjetskog bogatstva, razvoja, demokracije i slobode, već se stvari razvijaju u smjeru davnog autorovog zaključka:
"Prirodna bogatstva vlasništvo su svih generacija. Rezultati njihove eksploatacije kao i sva duhovna i materijalna nadgradnja povezana s tim procesom (unapređenja, inovacije, tehnička, tehnološka i naučna otkrića,...) pripadaju po prirodnom ("božjem") pravu svakom stanovniku planete - kako onom iz najrazvijenijih tako i najzaostalijih područja - a ne samo onom tko argumentom prvenstva ili snage isključivo pretendira na njih; jer je to onda otimačina. Svatko tko tvrdi da su svjetski močnici (čak i malo bogatiji obrtnici) spremni da se miroljubivo odreknu ma i 1% svog bogatsva u ime i na korist društva (tu ne računam najčešće nepravedno oporezivanje) veći je Münchhausen od Münchhausena. Nastavi li se sadašnji trend razvoja društvenih odnosa "mic po mic" promjenama, uz postojeći tempo protivljenja eksploataciji te trendove iscrpljivanja resursa i porasta svjetskog stanovništva, možemo uspostavu socijalizma očekivati u času iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa (najracionalnije je prihvatiti - znajući njihovu ograničenost te zakone očuvanja energije i porasta entorpije - da će do toga doći, doduše ne nužno, na čemu najviše ustraju dvije vrste vjernika: u svemoć Gospodnju odnosno znanosti). Tada će dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno izjaviti: "Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, i to sve smijete pravedno raspodijeliti. A sve će biti ništa."
Radničko dioničarstvo, kojim se često vitla kao revolucionarnim oblikom rješenja problema kojim navodno radnici rješavaju proturječnosti kapitalizma – u okviru svog poduzeća, nastavljajući djelovati u općim kapitalističkim društvenim uvjetima! - još više ističe rečena protuslovlja. Često se ističe primjer baskijske korporacije "Mondragon" koja gaji radničko dioničarstvo (od običnoga razlikuje se po tome što svaki radnik mora biti vlasnika dionica!), korporacije koja ustvari djeluje kao kolektivni kapitalist u skladu s običajima tog ekonomsko političkog sistema. Taj oblik radničkog upravljanja samo zamagljuje potrebu za stvarnim (u globalnim okvirima) upravljanjem radnika u proizvodnom procesu i raspodjeli dobiti, bez ikakvog uvjetovanja njegovog zaposlenja kupnjom dionica.
"Poanta ekonomske demokracije jest da samo oni koji su ostavili dio svog rada u proizvodnom procesu imaju pravo na ukupni proizvod, i nema nikakvih potraživanja izvana, osim ako nije riječ o najmu sredstava za proizvodnju ili kakvim drugim troškovima."
kaže Mislav Žitko, "autor stručnih radova i predavanja na temu kritike društva znanja i kritike političke ekonomije tranzicijskih društava". A o ekonomskoj demokraciji je smiješno govoriti ukoliko ne zahvaća cijelo društvo, a ne samo njegove segmente (pojedina poduzeća). No, na pitanje: "Pokazuje li primjer Mondragona kako i unutar postojećeg pravnog sistema, koji u ekonomskim odnosima favorizira „klasični" kapital, ipak može postojati ekonomska demokracija?", odgovara:
"Što se tiče ekonomske perspektive, to je se teorijski potpuno zamislivo i potpuno izvedivo... Poteškoće nastaju na razini ekonomskih i političkih interesa, i to se, naravno, ne može zanemariti u analizi, niti u konceptualizaciji stvari. Vrlo je jednostavno zamisliti situaciju gdje postoji radni kolektiv koji donosi odluke demokratskim putem. To je već viđeno u povijesti, sad opstoji u nekim iznimkama, i to u izvedbenom smislu nije sporno. Sporna je trenutna sociopolitička situacija.",
čime ustvari demantira sugerirajuće zaključke postavljenog pitanja. Ekonomska demokracija nije moguća na razini jedne ili nekoliko firmi – to naprosto nije nikakva demokracija, a ponajmanje ona u jednostavnom smislu "vladavine naroda". Društvo u kojem neki dijelovi funkcioniraju po nadničarskom, drugi po dioničarskom, treći po samoupravnom a dijelovi po robovlasničkom principu, nije i ne može biti demokratsko (potpuni pojam demokracije obuhvaća, sem ekonomske – onu kojoj se kapital najžešće odupire – i socijalnu te političku). Pitanje je samo koliko do toga drže radnici koji su spram drugih (ne solidarizirajući se sa njima) ostvarili isključivo vlastite interese.
Dok svjetsku politiku, u korist ekonomskih elita čije interese zastupaju, vode moćnici, od naroda čuvani tisućama i tisućama policajaca – a to će biti sve dok se svijest o vlastitom stvarnom praktičnom doprinosu svakog pojedinca (sasvim različitom od formalnog ubacivanja papirića u glasačku kutiju) ne proširi na veći broj ovčica kojima "pastiri" po svojoj volji upravljaju u svoju korist – dotle će svijet ići smjerom prema provaliji. Uz puno neostvarenih rezolucija po medijima, para u džepovima "robovlasnika" i praznina u radničkim "želucima". Ponekad se kruljenje crijeva glasno razliježe društvima – to je onda signal za revolucionarne promjene.
