Tijekom jučerašnjeg dana u Hrvatskoj je održan drugi krug predsjedničkih izbora, pobjedu je - s iznimno malom prednošću - odnijela Kolinda Grabar-Kitarović, predstavnica konzervativnog desnog centra, HDZ-a.Prema zadnjim informacijama, nakon što je obrađeno 99% glasačkih mjesta, Kitarović odnosi 50,44%, dok je dojučerašnji predsjednik, Ivo Josipović, dobio 49,56% glasova.

Dakle, razlika je minimalna, a izlaznost je bila čak iznenađujuće visoka. Štoviše, a znati će se nakon objave službenih rezultata, moglo bi se ispostaviti kako je izlaznost na jučerašnjim izborima čak bila i rekordna.

Što sve ovo zapravo znači? Kao prvo, Kolindina pobjeda uz prednost od svega 1% glasova zapravo pokazuje da sinoć nitko nije pobjedio - ovaj rezultat dokaz je o strogoj podijeljenosti hrvatskog biračkog tijela, a jučer su glasali primarno na temelju ideološke motivacije.

Razlike između ova dva kandidata primjećujemo tek kada stvari stavimo strogo na lokalnu razinu i kada im se maksimalno približimo, kako njima, tako i cjelokupnoj "okolini" koja gravitira oko njih. Kada bismo te detalje zanemarili uočili bismo kako se radi o dvije vrlo slične politike.

Naime, unatoč činjenici da je Kolinda Grabar-Kitarović donedavno bila visoka dužnosnica u NATO paktu, predsjednik Ivo Josipović također je bio veliki zagovornik dotičnog saveza. Tijekom 5 godina mandata nije jednom riječju kritizirao poteze istog, a mnoge EU članice ipak jesu, od Italije, Mađarske, Češke itd.

Za vrijeme mandata Ive Josipovića je, prema pisanju američkog lista The New York Times, oružje iz Hrvatske, preko Jordana, prebacivano za sirijski front gdje je dolazilo u ruke islamističkih ekstremista. Nadalje, izvještaj američkog Kongresa krajem prošle godine otkriva kako je Hrvatska također bila tranzit za ilegalna CIA-ina prebacivanja zarobljenika.

Dakako, Hrvatska sada postaje možda i prva zemlja na svijetu koja će biti pod nekom vrstom direktne kontrole NATO pakta, ali ta kontrola se eventualno samo steže, neće postati nikakva novost. No, upravo to "stezanje" ne dolazi kao nešto iznenadno - glasači u Hrvatskoj su jako dobro znali tko je Kolinda Grabar-Kitarović i koju politiku, koju sferu interesa, ona predstavlja. Zato su joj očito i dali glas, preko 1,1 milijun glasova. Oni kojima je ova činjenica pomalo neugodna mogu se jutros tješiti time da će sada, ipak, još i bolje znati na čemu su.

Teško se danas ne zapitati što bi bilo da je sinoćnji rezultat bio obrnut, da je nekim slučajem Josipović pobijedio s jedva 1% glasova prednosti? Je li bi HDZ prihvatio takav tijesni poraz? Ili još direktnije - da li bi takav poraz prihvatile osobe koje su sinoć blokirale jednu od centralnih zagrebačkih ulica, Savsku ulicu?

Moglo bi se zaključiti da je "radi mira u zemlji" bolje da je pobijedila Kitarović, no njen sinoćnji govor - i "obećanje" još veće integracije s NATO paktom - uopće ne nagovještavaju mir.

Što se lokalne političke scene tiče, za očekivati je da će HDZ nastojati kapitalizirati na ovoj pobjedi te je proširiti i na onu važniju, parlamentarnu. Sada imaju ponovno kontrolu nad funkcijom predsjednika, po prvi put nakon dugo godina, i za očekivati je da će nova predsjednica Kitarović - bez obzira na njene priče o "hrvatskom jedinstvu" - gledati što brže i što efikasnije zamijeniti vlast SDP-a s vlašću HDZ-a. Po hrvatskom Ustavu njene ovlasti nisu baš velike, ali može vršiti pritisak na aktualnu koalicijsku vlast tvrdeći da ista nije u stanju "izvući zemlju iz krize".Dakako da vlast na čelu sa SDP-om nije u stanju izvući zemlju iz krize, u stanju je eventualno zakopati je u još dublju krizu, ali zemlju iz krize posve sigurno neće izvući niti HDZ.

Naime, razlika između ove dvije stranke nalazi se samo u vanjštini, dok se u suštini radi o dvije vrlo slične politike. Obje stranke u sebi zapravo imaju elemente lijevog i desnog centra. Štoviše, obje stranke pune su vlastitih kontradikcija. Primjerice, HDZ-ova socijalna politika ponekad je i konkretnija od one SDP-ove, ali na kraju se ipak obje stranke poprilično dobro "izravnaju" i u konačnici su vjerni zagovaratelji tržišnog kapitalizma uz pokušaje čuvanja socijalnog mira (u prijevodu: mira za sebe i svoju operativu).

Što se tiče vanjske politike, tu možda postoje neke razlike, ne između HDZ-a i SDP-a, već između Kolinde Grabar-Kitarović i Ive Josipovića. Zna se gdje leži lojalnost Kolinde Grabar-Kitarović, zna se da su njenom pobjedom nedvojbeno presretni interesi američke politike i američkog kapitala. Josipović je pak ostavljao dojam više "prevrtljivog" aktera, osobe koja bi - u slučaju zanimljive ponude - razmotrila ponekad i druge strane priče.

SAD takvo što u današnjoj Europi ne dozvoljava. Strategija je jasna - imati što više zemalja koje bi bile posve lojalne američkoj sferi interesa i kojima nikada ne bi palo na pamet koketirati, a kamoli otvorenije i prisnije, surađivati i poslovati s Rusijom.

Iz te perspektive Kolinda Grabar-Kitarović je idealan, najidealniji mogući, kandidat. Dakako, ne bi narodi svih EU zemalja tako lako pristali da im dojučerašnji vrh NATO saveza danas preuzme funkciju predsjednika države. Narod u Hrvatskoj očito bi, ali to je već poznata priča.
SAD mogu biti zadovoljni, za novu hrvatsku predsjednicu mogu biti još i znatno sigurniji da neće "skrenuti s puta", mada je i njen prethodnik bio iznimno lojalan saveznik Washingtona (na slici: američki potpredsjednik Joe Biden i Kolinda Grabar-Kitarović)Kretanje u nekakve "veće integracije s NATO paktom" u ovom trenutku je poprilično loše po Hrvatsku, po njenu stabilnost i nacionalnu sigurnost. No, budimo realni, neutralnost jučer uopće ni nije bila na stolu, da je to zaista bila "karta", onda bi na nju igrao poraženi Ivo Josipović, ali nije.

U suštini to znači da birači zapravo ni nisu imali neki vrlo različit izbor, ali ovakve deficite današnje demokracije birači mogu osuditi vrlo jednostavno - ostankom kod kuće. To se ipak jučer nije desilo, izlaznost je po svemu sudeći bila rekordna, što bi značilo da velik broj stanovnika ove zemlje zaista smatra da ovo dvoje ponuđenih kandidata može nešto učiniti bolje od drugoga.

Dakako, postoje svjetonazorske razlike - opći stavovi SDP-a ipak će uvijek biti progresivniji od onih HDZ-a. Nažalost, ti neki opći, svjetonazorski, stavovi SDP-a jedino su što taj SDP još uvijek pozitivno može ponuditi, a to u vrijeme ovakve duboke krize jednostavno nije dovoljno.

U konačnici se stvari svode na ovo: SDP ili HDZ, Kolinda ili Ivo, suštinski se jako malo toga mijenja, zemlja u oba slučaja nastavlja istim putem, krivim putem.

Kitarović je u svom jučerašnjem pobjedničkom govoru u više navrata naglasila kako je njena pobjeda dokaz da Hrvati žele "promjenu". Potpuno krivo - niti Hrvati žele promjenu niti će ona tu promjenu donijeti. Hrvatska se danas probudila s jednim te istim problemima, strahovima i bezizlaznim situacijama, od svega ima samo malo drugačiju retoriku, s još većom dozom populizma.

Ovo je promjena bez promjene - Hrvatska nastavlja danas tamo gdje je stala jučer, nastaviti će se zaduživati, nastaviti će pokazivati koliko joj kronično nedostaje autonomije u unutarnjoj i vanjskoj politici, nastaviti će ponavljati unaprijed pripremljene izjave koje će stizati iz Bruxellesa i Washingtona i nastaviti će s jačanjem unutarnjih tenzija koje proizlaze iz naivnosti upravo njenog naroda koji je spreman angažirati se u procesu davanja legitimiteta jednom ili drugom krilu gotovo identične politike, da bi isto moglo nastaviti brinuti o svojim sebičnim, često isključivo materijalnim, interesima.

Za one koji preferiraju demokraciju koja donosi stvarne promjene, temeljne i dalekosežne, s posljedicama za cijelu Europu, neka zaborave na jučerašnji dan i strpe se još dva tjedna jer 25. siječnja održavaju se parlamentarni izbori u Grčkoj, a to će biti nešto vrijedno posebne pažnje jer potencijalna - a ovog puta itekako očekivana - pobjeda ljevičarske SYRIZA-e, biti će nagovještaj velikih i temeljitih promjena u europskoj politici. U usporedbi, drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj je "prelijevanje iz šupljeg u prazno", trivijalan čin i narodno veselje u tmurnim danima nove godine.

Ne znači da tako mora biti i ostati, vrijeme je da i u Hrvatskoj bukne novi politički val, da zastupnička mjesta u parlamentu postanu predmet borbe nekih novih političkih opcija i pravaca. To je razlog više zašto predstojeće izbore u Grčkoj treba pozdraviti, jer pobjeda "radikala" biti će slom psihološke barijere, dokaz da je takvo nešto ipak moguće i da - nadajmo se - takvo nešto vodi u konkretan boljitak za cijelu zemlju.