Onima koji su nakon objavljivanja rezultata elektorskog glasanja u SAD s olakšanjem odahnuli, rekavši: “Eto, gotovo je!”, treba poručiti: ne, ni slučajno nije gotovo. Svašta još čeka i Ameriku i svijet, što točno – to se nitko ne usudi prognozirati. Jer, živimo u prilikama u kojima logika i zdrav razum više “ne igraju”.

Piše: Tomislav Jakić

Kada je u ponedjeljak, 14. prosinca 2020. bilo objavljeno kako je kolegij elektora koji u Sjedinjenim Državama zapravo bira Predsjednika, izglasao kao novoga predsjednika SAD demokratu Joea Bidena, brzopleti promatrači pohitali su da zaključe kako je, eto, sve gotovo. Jer, ako se do toga datuma još i moglo oklijevati s priznanjem izborne pobjede Obaminog potpredsjednika (kao što je to učinio ruski predsjednik Putin), onda nakon elektorske odluke koja je Bidenu dala upravo onoliko glasova s koliko je prije četiri godine Donald Trump ušao u Bijelu kuću, nema valjda više nikakve dvojbe o tome tko je pobijedio na predsjedničkim izborima.

To bi bilo logično, no logika je odavno protjerana s američke (a treba se bojati i sa svjetske) političke scene. Pa tako vođa republikanaca u Predstavničkom domu koji je i nakon što je, temeljem prebrojanih glasova, ali i elektorskih glasova što iz njih proizlaze, bilo jasno kakav je ishod izbora, uporno odbijao Bidena nazvati “izabranim Predsjednikom” (President-elect), najprije još jednom izbjegao odgovoriti na novinarsko pitanje je li – barem sada – za njega Joe Biden izabrani Predsjednik Sjedinjenih Država, da bi mu dan kasnije ipak čestitao. Jednako, u najmanju ruku dvojbeno i nedemokratski, ponaša se i golema većina republikanskih zastupnika, odnosno senatora. Trumpu pak ni na pamet ne pada, čak ni sada (ili sada pogotovo), priznati izborni poraz, a neki njemu vjerni republikanci na Fox televiziji, Trumpovoj “kućnoj televiziji”, već najavljuju kako sve to ništa ne znači, jer – kažu oni – jedini datum koji u ustavnome smislu ima neko značenje, to je 20. siječnja, dakle dan inauguracije, a do tada – zlokobno nagovještavaju oni – “imamo još itekako puno vremena da poništimo izbornu prijevaru”.

Dodajmo tome kratkome opisu stanja nakon glasanja elektora još i podatak da se to glasanje odvijalo u nikad doživljenoj atmosferi straha, jer su zbog prijetnji (pa i smrću) Trumpovih sljedbenika u pojedinim saveznim državama elektori morali dobiti policijsku zaštitu pred zgradama u kojima žive, pratilo ih se na glasanje, a ono se odvijalo u prostorima okruženima kordonima policije kakvi u Sjedinjenim Državama nisu do sada viđeni u sklopu nijednih izbora. I još nešto: dan uoči izjašnjavanja elektora došlo je i do prvih uličnih sukoba Trumpovih pristaša i protivnika. Rezultat: četvorica ubodena nožem (srećom, ni jedan ubijeni) i tridesetak uhapšenih. Uz prijeteću najavu izrečenu, naravno iz Trumpovog tabora, s televizijskih ekrana kako nasilne sukobe tek treba očekivati.

Biden se neposredno nakon objavljivanja rezultata glasanja elektora putem televizije obratio naciji. Ovoga puta nije se ustručavao od toga da prozove Trumpa. Shvaćajući da će mu showman kojega je prije četiri godine dovela u Bijelu kuću Hillary Clinton (jer, većina birača nju nije htjela, a jedina je alternativa bio Trump) ostati trajna ne samo prijetnja, nego i smetnja u njegovome mandatu – ako ga ne pokuša diskreditirati i time, neizravno, neutralizirati, izabrani je Predsjednik aktualnome predbacio sve što mu se s mnogo razloga u kontekstu izbora može predbaciti. I zatražio je od njega da prizna poraz. Očekivano, ponovio je kako je vrijeme sukobljavanja prošlo i da je sada nastupilo vrijeme vidanja rana i prevladavanja podjela, uz – još jednom – poruku kako će biti predsjednik “svih Amerikanaca”, i onih koji su se na izborima opredijelili protiv njega i onih koji su ga podržali.

Zanimljivo je, međutim, bilo pratiti komentare uglednih što sociologa, što političara (nerijetko i članova nekih bivših administracija). Svi se slažu u tome da Bidenove pomirljive poruke i pozivi na jedinstvo nacije, osobito u vrijeme pandemije, ne dopiru do njegovih protivnika. Oni su do te mjere zaslijepljeni, da ne kažemo: zadrti, da i dalje bez ikakvog razmišljanja vjeruju Trumpu i njegovoj ekipi (mada se i ona počela osipati odlaskom ministra pravosuđu Barra, o smjenama što ih Trump provodi u državnome aparatu mičući sve koje ne smatra apsolutno lojalnima, da i ne govorimo). Ovdašnjem promatraču i nehotice se nameće usporedba s biračima “zna se” koje stranke. I oni papagajski ponavljaju kako nam je sve bolje, mada realnost govori suprotno, i oni svakoga tko se usudi nešto kritizirati, ili tražiti promjene proglašavaju “komunistom”, baš kao što to radi Trumpov tabor, oživljavajući sablasti iz vremena McChartyevog “lova na vještice” i predstavljajući “socijalizam” kao najveću opasnost za Sjedinjene Države.

Demokracija u Sjedinjenim Državama nije, odlukom elektora, pobijedila kao što su, i u Americi, mnogi skloni zaključiti. Demokracija se, pod jakom policijskom zaštitom, uspjela – za sada – održati. Zemlja ostaje duboko podijeljena i to na tabore ne političkih neistomišljenika, nego – doslovno – neprijatelja. Ulični sukobi realnost su s kojom valja računati i ako sve ostane samo na tome, bit će dobro. I mada se čuju sve češće glasovi uglednih stručnjaka koji imperativno traže da se ukine sustav elektorskog biranja (što znači da birači po saveznim državama biraju tzv. elektore, a ovi tek biraju Predsjednika), sva je prilika da Amerika za tako nešto neće imati snage. Osim što je ozbiljno destabilizirana, (a jest!), zemlja će ostati zaokupljena pandemijom koja nemilice odnosi ljudske živote, ali i izazovima na međunarodnoj sceni od kojih za mnoge može zahvaliti Trumpu, ali za neke i Obaminoj administraciji u kojoj je Biden bio potpredsjednik (odnosi s Rusijom, Ukrajina).

Što znači da onima koji su nakon objavljivanja rezultata elektorskog glasanja u SAD s olakšanjem odahnuli, rekavši: “Eto, gotovo je!”, treba poručiti: ne, ni slučajno nije gotovo. Svašta još čeka i Ameriku i svijet, što točno – to se nitko ne usudi prognozirati. Jer, živimo u prilikama u kojima logika i zdrav razum više “ne igraju”.

P.S. Neka ovome autoru u kontekstu fraza “gotovo je” i “logika i zdrav razum više ne igraju” bude dopušteno još nekoliko marginalnih primjedbi. Bilo je žalosno gledati iskusnog, svjetskog diplomatu Sergeja Lavrova, koji je – kao zarobljenik politike što je vodi Moskva, a za koju je dobrim dijelom odgovoran agresivni pritisak Zapada – morao u “istočnom Sarajevu” odslušati (i odšutjeti) sve što je izvjesni Milorad Dodik imao reći o odnosima Republike Srpske i Ruske federacije (kao da je RS međunarodno priznati subjekt, a Lavrov dobro zna da nije), pa još uz rečenicu kako je šef ruske diplomacije “danas u posjetu Republici Srpskoj, a sutra će biti u Bosni i Hercegovini” – logici i zdravome razumu usprkos. Bilo je ne manje žalosno slušati Lavrova kako se zaklinje u nepromjenjivost Daytona, a da bi u idućoj rečenici tražio ukidanje institucije Visokog predstavnika (utemeljene aneksom, dakle dijelom Daytona). A najžalosnije ga je bilo vidjeti u Sarajevu gdje su članovi Predsjedništva BiH iz redova Bošnjačkog, odnosno Hrvatskog naroda (što ne znači i predstavnici tih naroda) zbog svega opisanoga odbili susret s ministrom moćne Rusije koji je to kompenzirao (a zar je baš morao?) razgovorom sa šefom Hrvatske demokratske zajednice BiH. Pa ako je, zbog najava nove američke politike prema jugoistoku Evrope, što uključuje i inicijativu za promjenu Daytonskog ugovora, netko bio sklon zaključiti: “Eto, gotovo je!”, i njemu treba reći: ne, ni slučajno nije gotovo!

tacno