«

»

lip. 24 2018

Europski vazali očajnički žele preživjeti, ali se čini da EU nepovratno propada

Europski vazali su desetljećima bili vrlo hrabri kada je Washington odlučivao o svemu. Zbog konformizma su se odrekli suvereniteta, ali su zauzvrat imali velikog i starijeg brata s one strane Atlantika, koji se o svemu brinuo i strogo pazio da sve protječe u najboljem redu. Po političke elite naravno, da sve bude u najboljem redu, ali veliki dio odgovornosti snose i građani, koji su tu praksu zapravo podržavali.

Onda se dogodila “kataklizma” i na vlast u Americi je došao Donald Trump. Bezlična Europska unija je izgubila vladara koji joj je davao naredbe. Prepuštena sam po sebi, počinje se kretati stranputicama, izlaziti iz slijepih ulica, potom iznova krivom stranom, što i nije tako tužno.

U Italiji je odbijen pokušaj prevrata iz Bruxellesa zaustavljen i “populistička” koalicija je ipak formirala vlast. Naravno, trebalo vidjeti što će dugoročno uraditi, ali prve odluke, mjere i najave nisu odgođene. Na primjer, talijanski premijer Conte je podržao ideju Trumpa u ponovnom uključivanju Rusija u klub G8, što je Moskva ljubazno odbila.

“Mi ćemo radije djelovati kroz  G20, gdje nema ultimatuma i zemlje se moraju dogovoriti, što je za nas obećavajući format i za budućnost”, poručila je Moskva na više razina, od Kremlja do Ministarstva vanjskih poslova, što je bio šamar elitnom klubu najzaduženijih zemalja na svijetu.

No, čak i tom prigodom su se europske nule, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i tehnokrati Bruxellesa, snažno i jednoglasno usprotivili povratku Rusije u G7, što je bilo zabavno slušati kada se zna da je Berlin govorio suprotno prije samo dvije godine, kada je Berlin tvrdio da se ova rusofobija jednom mora zaustaviti, jer će postati dogma vanjske politike.

Tada je Italija, iako na istoj liniji kao i Berlin, namjeravala ukinuti sankcije Rusiji, europski čelnici su se više ili manje slagali s time. Sada kada je došao trump, naši bezlični i mizerni eurokrati u novoj realnosti izgledaju potpuno izgubljeni.

Istina je da u posljednjem slučaju, ako govorimo o Njemačkoj, iznenadna blagonaklonost prema Rusiji ima miris plina. Ponovno smo vidjeli kako je Vladimir Putin vješto zaigrao na kartu njemačkog egoizma, svjestan koliko Angela Merkel želi da se izgradi “Sjeverni tok 2”. One ne traži ništa drugo, samo da se rijeka eura slijeva u njemačku državnu riznicu. Obećanja Porošenku da će strogo paziti da se očuva tranzit kroz hrđave plinovode i dotrajale kompresorske stanice u Ukrajini su bajke za malu djecu. Jednom kada rusko plavo gorivo poteče kroz “Sjeverni tok 2”, milijarde dolara od tranzita se iz Kijeva sele u Berlin.

Ruski plinovod je bio ekonomski test i Europljani to dobro poznaju, unatoč naporima središta trulog carstva u Bruxellesu.

1 Sjeverni-tok

FOTO:Ilustracija, prva cijev za Sjeverni-tok 2

Dok je Njemačka već počela raditi u svojim teritorijalnim vodama, Finska je izdavala odobrenje za polaganje plinovoda u njezinoj ekskluzivnoj gospodarskoj pomorskoj zoni. Amerikanci su pucali u svim smjerovima, prijete sankcijama i  cvile zbog svog agenta u Kijevu koji zna da ne može imati i ovce i novce, odnosno i grmjeti protiv Rusije, služiti kao izgovor za sankcije i hraniti se milijardama dolara od tranzita ruskog plina preko Ukrajine

Točno, tranzit preko Ukrajine će se očuvati, ali će biti smiješnih deset milijardi kubnih metara godišnje, a to bi također moglo nestati izgradnjom produžetka Turskog toka do Grčke, čak i Bugarske, čime se Ukrajina u potpunosti izbacuje iz igre.

Aktualni američki državni tajnik Mike Pompeo, bivši čelnik CIA-e, računao je na Švedsku, ali je Stockholm je baš u to vrijeme odobrio polaganje cijevi “Sjevernog toka 2” u svom pomorskom ekskluzivnom gospodarskom pojasu.

Ostaje samo Danska. Mirna skandinavska zemlja se suočava s ogromnom dilemom i mora donijeti najvažniju odluku u vanjskoj politici još od Drugog svjetskog rata – hoće li ili neće dopustiti prolaz “Sjevernog toka 2” kroz svoje teritorijalne vode.

Projekt još mora dobiti i sve potrebne dozvole u samoj Rusiji, iako je tamo sve već odlučeno, a dokumenti samo čekaju žigove i potpise. Finska i Švedska su svoj dio odradile, iako je riječ o ekskluzivnom gospodarskom pojasu i prema pomorskom međunarodnom pravu nisu ni mogle postupiti drugačije, iako je švedska vlada prilično rusofobna, dok je finska puno umjerenija.

Samo je Danska zabrinuta zbog svog  suvereniteta, što nije neki problem. Američki emisari, koji su se sjatili u Bruxelles, pozvali su dansku vladu da spriječi prolaz “Sjevernog toka 2” u 139 kilometara njezinih teritorijalnih voda, dok Berlin i Moskva hrabre Kopenhagen da prihvati dogovor.

Sjeverni tok 2

FOTO: Trasa Sjevernog toka 2

Situacija je vrlo zanimljiva. Može li se Kopenhagen sukobiti sa svojim glavnim partnerom, Njemačkom, te glavnom europskom vojnom silom, Rusijom, koja je upravo u blizini testirala svoje nove projektile?

Hoće li imperijalni sustav uspjeti ugušiti projekt ovog plinovoda kao u slučaju Južnog toka? Možda nekima nije jasno da se carstvo u nestajanju suočava s novom realnošću, koja se temelji na novim načelima? Vođe kalibra De Gaullea bi odmah donijele jasnu i za Francusku isplativu odluku, ali su naše bijedne vazalizirane europske nule još uvijek zarobljene u vlastitim slabostima i kukavičluku.

Najsvjetliji primjer je Bugarska, koja je 2014. odbila “Južni tok” pod pritiskom Johna McCaina i sada premijer Bojko Borisov leti u Moskvu i cvileći traži povlastice vječno prijateljske i bratske Rusije. Sofija na sve načina pokušava dobiti ogranak Turskog toka, ali Moskva još ne želi donijeti konačnu odluku. Zašto i bi? Neka se u Sofiji svađaju tko je kriv, tko je popustio ili tko se protivio diktatu američkih saveznika? U Bugarskoj se sada odvija vječni spektakl nesretnog sluge, koji ni u snu ne pomišlja pobuniti se protiv gospodara.

Zemlja koja se izgleda emancipira je Italija, iako treba biti oprezan kada je politika Rima u pitanju. Naime, Talijanski političari su se u prošlom stoljeću dva puta dokazali kao pouzdani saveznici, prvo Austro-ugarske monarhije, iako na papiru, ne na bojnom polju, potom nacističke Njemačke. U oba slučaja je Rim u ključnom trenutku promijenio saveznike, jednom 1915. godine, a drugi put 1943. Međutim, ono što za sada vidimo je da nova talijanska vlada ne skriva simpatije za Moskvu. Osim što je tražila ukidanje sankcija, po čemu se razlikuje od Washingtona, premijer Conte traži reintegraciju Rusije u G8, čemu se protivi Bruxelles.

Rim odbija ratificirati sporazum CETA

rim

FOTO:Fontana, Rim

No, izuzetno zanimljiv i hrabar potez vlade i ministra Gian-Marca Centinaia je odbijanje da se ratificira sporazum slobodne trgovine EU i Kanade, takozvana CETA. Dakle, Rim ispunjava jedno od predizbornih obećanja i 14. Lipnja je priopćeno kako parlament neće ratificirati sporazum o slobodnoj trgovini između EU i Kanade CETA. U Bruxellesu je nastao pravi kaos, što ne čudi, ako se sjetimo s koliko tajnosti i truda se postigao željeni rezultat. Institucije Europske unije kažu kako se sa sporazumom CETA ide dalje, jer je u interesu svih, bez obzira na odluke Italije.

Sporazum je privremeno stupio na snagu 21. rujna prošle godine i čeka da bude ratificiran u svim parlamentima zemalja EU, ali ga je trenutno ratificiralo samo 11 od 28 nacionalnih parlamenata: Danska, Latvija, Estonija, Litva, Malta, Španjolska, Portugal, Hrvatska, Češka, Austrija i Finska. Vidjet ćemo kako će odgovoriti Rim, ali je za ovu vladu CETA mrtva.

“Gospodinu” Sorosu je sigurno pozlilo od Talijana i njihovih uzastopnih “ne”, posebno od kada su mu napravili nepotrebni trošak slanjem broda Aquarius, kada je gotovo na ulazu u talijansku luku morao krenuti put u Španjolske. Sad još i CETA. Podsjetimo samo koliko je globalistička oligarhija tajno pregovarala ovaj sporazumi htjela da zaživi, jer je konačnici sporazum imaju za cilj zamijeniti nacionalne države s multinacionalnim kompanijama, koje bi imale moć da ponište odluke nacionalnih sudova i vlada.

Još jedna loša vijest za Sorosa & Co je da se Italija sada protivi ilegalnoj imigraciji i osvojila je prvu bitku protiv Bruxellesa. U tom smislu se 80 posto Talijana slaže s vladom, zbog čega eurokorate oblijeva hladan znoj.

Što je još gore, Italija se približava zemljama središnje i istočne Europe, Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i češkoj, kojima se na sastanku Višegradske skupine upravo pridružila Austrija.

Ironično je da Europsku uniju sahranjuju oni koji su joj trebali udahnuti novi život. Prije dvije godine se raspravljalo kako obnoviti Europsku uniju, Europi na više kolosijeka s više brzina i slične gluposti, a danas svjedočimo sve većem raskolu unutar EU. Zemalja istočne Europe predvode Novu Europu, koja nije mrska neokonzervativcima.

Soros i EU ulizice

FOTO:Ilustracija, Soros i EU

Na drugoj strani, Washington daje znake kako ga uopće ne zanima stara Zapadna Europa, što znači da se vazalsku sustav koji je postojao od kraja Drugog svjetskog rata, sve do nedavno, slobodno može urušiti.

Pad Berlinskog zida i eurointegracije istočnih zemalja je bio samo trik da NATO izbije na granice Rusije. Za neke zemlje još bolje, jer će nove članice, oslobođenje sovjetske čizme, vjerojatno biti sklonije američkom režimu i to će odraziti na odnos snaga unutar EU.

Međutim,  europske institucije su u još uvijek u vazalskom odnosu sa Sjedinjenim Državama. Ali kula od karata se urušava i prva izmaknuta karta će biti ona antiruskih sankcija. Čak i ako ih pozdravljaju Poljska i baltičke zemlje, podrška Mađarske, Slovačke, čak i Češke, sve je manja. To će biti prvi pravi prijelom u “Novoj Europi”.

Tu je i problem imigranata, koji je alarmirao cijelu EU. Ovdje imamo zanimljivu situaciju da Poljska, tako odana Sjedinjenim Državama, odbija poslušati zapovijedi proameričkih institucija u Bruxellesu. To je pakao  kojeg Brzezinski nije predvidio, posebno ne pobunu Mađarske, Slovačke i Češke.

Berlin

FOTO: Berlin

Rim oko ovog pitanja sada želi stvoriti osovinu s Austrijom i njemačkim ministrom unutarnjih poslova, koji se otvoreno protivi kancelarki Merkel i njenoj vladajućoj koaliciji na rubu propasti. Angela Merkel možda živi svoje posljednje dane na čelu Njemačke, na veliku žalost njezinih gospodara koji su ostali bez jeftine migrantske radne snage.

Paradigma posljednjih dvadeset pet godina je bila “USA – NATO – ruski neprijatelj – EU – globalizacija i liberalizam”, ali ona je eksplodirala pred našim očima. Proameričke zemlje postaju antieuropske, primjerice Poljska, globalisti postaju antiamerikanci i žele ukinuti sankcije protiv Rusije, da ne spominjemo države poput Italije i Mađarske od kojih svaka ide svojim putem. Sve što vidimo je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo.

Imperijalni sustav je potkopan u temeljima, a europska vazalska elita se osjeća poput napuštene siročadi. Naviknuta da živi pod komandom gospodara s one strane Atlantika, oni se osjećaju izgubljeno. Uz sve te nesreće, moraju gledati pobjedu Nigela Faragea i Brexit, te uspon Wildeersa u Nizozemskoj, Marine Le Pen u Francuskoj, vladavinu Orbana u Mađarskoj, Salvinija, čak i Poljaka Kaczynskog. Zar je moguće da su svi na platnom spisku Putina? Gluposti.

 

logično

 

 

3 comments

  1. Detroit

    I jedni i drugi se zalažu za demokraciju i ljudska prava. Nema politika veze s ekonomijom i imperijalizmom (smijeh).

  2. Riddick

    Amerika će izvući deblji kraj. Azija (Kina, Indija, Vijetnam, Filipini…) ima unutarnje tržište od 2,7 milijardi potrošača. EU ide prema tome da postane muzej, Rusi će krizu zakrpati prodajom sirovina.

  3. EU je najbogatije tržište na svijetu,s više od pola milijarde uglavnom bogatih građana.na kojem svi žele biti.

    Zbroji li se vojni proračun svih članica EU i tome doda vrhunska tehnologija,EU ima drugu vojsku svijeta,miljama ispred Kine.

    EU čini trečinu svjetske proizvodnje,svi hoće u EU ulagati,čak dvije trećine svjetskog uloga kapitala ulazi u bogatu a sigurnu Evropu,jer kapital je plahi zec,i ima valutu koja jedina konkurira dolaru.

    Njeno jedinstveno tržište stvorilo je multinacionalne kompanije koje guraju s vrha Amere.

    I dakako ima nešto i zbog čega zaostaje,biva sve više socijalnom ,te stoga usporava.Dok Ameri ulažu u vojsku više nego cijeli svijet zajedno,Evropa ima socijalne programe i donatorstvo izdašnije nego cijeli svijet zajedno.

    Pa se ti sada misli,što i kako dalje,jer sa valova se mora neke i otresti.To je ono što smeta radišnim i štedljivim Njemcima ali i svim Germanima, te drka desnicu danas po Evropi

Odgovori