Brzobujajući fašizam

Dvoje mladih bijelaca je u srazu rasne mržnje i ljubavi prema svim ljudima okončalo jedan život i zauvijek odredilo drugi. Heather Heyer je poginula u Charlottesvilleu u svojoj 32 godini kao aktivistica za ljudska prava. "Moja kći je bila snažna žena strastveno uvjerena u jednakost svih. Ljudi trebaju prestati mrziti i oprostiti jedni drugima", riječi su njena oca Marka.

Heather je automobilom pregazio mladi pomahnitali James Alex Fields, zaluđen idejom bjelačke nadmoći. Opasan terorist ili nešto drugo? Ne bode li oči podatak da James nikad nije upoznao svoga oca - pogazio ga je pijani vozač nedugo po rođenju svoga sina?

U srcu SAD-a bijelci ističu svoju rasnu nadmoć, slave nacističku ideologiju i najavljuju svoj mračni pohod - uz inspiraciju i blagoslov trenutnog predsjednika države. Da je izmišljeno ne bi bilo ni smiješno ni bizarno, a nije izmišljeno. S takvim vodstvom mira nema.

Rata će biti. Svakako će ga biti, nažalost no i očekivano. Kojeg rata, koliko ratova, kojim redom, sve su važna pitanja. "Koliko daleko od nas" nije dobro pitanje. Sjeverna Koreja je mnogo bliže nego nam se čini, a mogućnost upotrebe atomske bombe, nam ju približuje drastično.

Kakve to ima veze s nama, Hrvatskom, Balkanom? Veze su uvijek razne i nerijetko neočekivane, poput izvjesnog Petera Cvjetanovica. Dočekao je svojih 15 minuta slave, no nisam siguran da baš uživa u njoj. Odsustvo povezivanja uzroka i posljedica, "ne-mišljenje" kako je na Miramidanima govorio Tonči Kuzmanič, manjak interesa da se razumije svijet, društvo, on sam - toga je "naše gore list" postao simbol, nenadano.

A mogao je bilo tko od nas, zar ne? Možda ne baš redoviti/e čitatelji/ce H-altera, iako i tu treba biti oprezan. Svijet je jako povezan, to nam je sve jasnije, a izreka: "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, može uzrokovati uragan na Floridi", bi nas doslovce sutra mogla - radijacijom prosvjetliti.

Rata bi moglo biti i u Venezueli ili Iranu, da spominjem samo zapadnim medijima najzanimljivije zemlje, od 67 država ukupno koje jesu u stanju oružanih sukoba sada, danas.

Bilo je rata oduvijek i biti će ga zauvijek, glasi mantra koju gotovo svaki "odrasli" kojeg znam izrekne, mudro, kad tad. Mudro možda zvuči, ali je beskrajno glupo. Uz preko službeno procjenjenih 17 000 komada nuklearnog oružja, odakle nam nada da će tih ratova u budućnosti biti i dalje i to mnogo? Uzdamo se u - točno što?: hladne glave, racionalne odluke, razvijeni sustav donošenja odluka, demokratski nadzor vojske, ravnotežu snaga, povezivanje uzroka i posljedica? Vidite li ikakvu vezu navedenoga s administracijom Donalda Trumpa ili režimom Kim Jong Una ili ...?

Ja ne vidim, uz sav uloženi napor.

Rat nam je svima izgledan, možda ne kao najezda neprijateljske kopnene vojske, ali upotreba raznih "sofisticiranih" oružja i njene posljedice su tu, odmah iza ćoška.

Vratimo se mladcu opijenom nadmoći svoje rase, našem potomku u zemlji brzobujajućeg fašizma, Pet(e)ru. Kad je već postao simbol pobune bijelaca, gnjevu bijele rase, nezadovoljstva prisutnosti "drugih", bijesa promjenom statusa quo. Bijelci jesu nadmoćni, vjeruje on i ne mali broj drugih bijelih. Dobro je pitanje 'Zašto oni to vjeruju?' no meni je izazovnije "Što se tim vjerovanjem postiže?".

Odgovor je jednostavan ali ne i plitak - da smo bolji od drugih. Da imamo pravo živjeti bolje od drugih, i više - da imamo mogućnosti živjeti bolje od drugih. Da nismo krivi za stanje stvari, a stanje stvari - po bijelce, postaje sve manje sjajno

Mi, bijelci, tek se moramo suočiti s posljedicama nekih stvari koje nismo očekivali da će nam doći na naplatu. Zašto bi došle? Zato jer je Drugi svjetski rat bio jako gadan, toliko gadan da se iznjedrila Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i UN jedinstvena globalna organizacija. Ne (mnogo) bolja od Svijeta koji je kroz nju organiziran, no još se drži. Jednom kada se krenulo:

"Budući je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu, budući da je nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva i da je izgradnja svijeta u kojemu će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja te biti slobodna od straha i neimaštine, proglašena najvećom težnjom svih ljudi ..."

Dakle, jednom kada smo krenuli u tom pravcu - objavili smo smrtnu presudu ratu. Znam da zvuči banalno, naivno, infantilno i da nije točno, no nije ni netočno. Svijet jest, zgrožen užasima Drugog svjetskog rata, uvidio da će Treći - biti i zadnji. I počeli smo graditi Svijet u kojem će rat biti nepoželjan. Graditi traljavo, s figom u džepu, sa stalnim manjim i većim ratovima, naoružavanjima, pripremama, militarizacijama - ali ipak, pomalo, sa (često zatomljenom) svijesti da je "Rat najveći zločin protiv čovječnosti".

Bijelci se moraju suočiti s činjenicom da jesu postali bogati i privilegirani, na račun drugih rasa. Ne svi bijelci naravno, no "breme bijelog čovjeka" nam izlazi od ispod tepiha. Genocidi autohtonog stanovništva se čine kao "naša" specijalnost. Skoro da napišem genocid "sjevernoameričkih indijanaca", termin koji nipodaštava kulturu koja je postojala i prije (za sebe pogubnog) dolaska bijelog čovjeka. O da, znam da rasizma i te kakvog ima i među drugim rasama, no pišem kao bijelac u izrazito bijeloj Hrvatskoj, pa ću sada o "svojima".

Procjena je da je minimalno 2 milijuna ljudi ubijeno nakon "otkrivanja Amerike" 1492. godine, svi znamo za tu godinu zar ne? Sjajno otkriće. Domaće je stanovništvo ("indijanci") ubijano jer se odbilo porobiti, što je otvorilo vrata trgovini crnim robljem, iz Afrike u novu "obećanu zemlju".

Nije se lako suočiti sa svom silinom toga zla prema drugim ljudskim bićima. Tako da je lakše ignorirati ga, poricati, sebe uzdignuti, druge još jednom na koljena baciti. Kako sebi priznati da nisi ništa bolji od jednog siromašnog crnca?

Tako nekako sjajni Gene Hackman u kultnom Mississipi u plamenu objašnjava rasizam svoga oca (lika kojeg glumi). Kako prihvatiti da su moji i naši mnogima "drugima" uništili živote? Tako objašnjava gnjevni gledatelj iz Kragujevca svoju reakciju na prvo prikazivanje, ranih 2000ih, dokumentarca o genocidu u Srebrenici na nekoj TV u Srbiji, B92 konkretno. Kako živjeti s tim ako to prihvatiš? Zar nije lakše, prirodnije, ispravnije negirati prošlost, istinu, tuđu bol?

Da, rasizam ima svoje korijene, uzroke, svoja gnojiva, kao i nacionalizam. Droga je to, tako mila, opijajuća, adrenalinska, sve je bolje s njom, ja ponajviše. Drogama nikad dosta, uvijek traže još i više, još više, dok se ne predoziramo. Nema s drogama "malo" i "umjereno", ovisnost je to, destruktivna no tko mari dok nam pruža ono najvažnije - bijeg od stvarnosti, od sebe, od života.

Zato rasistima treba pomagati, s mržnje ih skidati, na odgovornost ih navikavati, ljubav im davati. "Ja im opraštam, kao Isus, oni ne znaju što rade", šokantno snažno izgovara otac ubijene Heather. A možda i nije šokantno, prije će biti da ima smisla i da je tata mlade žene posvećene obespravljenima isto tako ispravan čovjek, jak i dok ga bol gubitka djeteta razdire.

I bjelačkim rasistima u SAD-u, kao i ustaškim zagovornicima kod nas treba pomagati. Nedostatak empatije prema drugim ljudskim bićima je teška i opasna bolest. Zna biti i zarazna. Pomaganje se ne svodi na raširene ruke, o ne, to će se sigurno krivo shvatiti. Prihvaćanje osobe a osuda njenog djelovanja, to je prava terapija protiv raka isključivosti, vlastite nadmoći, mržnje prema drugačijima.

Pomaganje je prije svega stalna borba, suprotstavljanje, isticanje zla kojem svjedočimo, kreiranje alternativa, dijalog, povezivanje uzroka i posljedica, prihvaćanje vlastite odgovornosti, stalno učenje, djelovanje, vlastito istinito življenje.

Nije lako - znam, reći ćemo u traženju izgovora da je to samo za jake. Koji su to jaki? Što ima jače od moći voljeti, pogotovo drugačije od sebe, željeti ih razumjeti?

Zapravo i jeste lako, samo kad se jednom počne. A tada i rat poklekne.

h-alter