Nisam mogao vjerovati vlastitim očima kada sam preko ramena Petera Tota-Đerđa, sbperiskopovog kolumniste, s kojim sam razgovarao o nekim drugim temama, a ne o Rafineriji i čistom zraku, na čemu je ovaj znalac maltene doktorirao, ugledao male, za djecu- rekle, špenzlete, štrikere, reklje, jankele, bundžure, ćurakle, kako se sve ne nazivaju ovi tradicionalni odjevni predmeti. Na gradskoj tržnici na kojoj se prodaje i pletenina, nisam ih godinama imao priliku vidjeti. Lipe šare baš su privlačile pažnju. Narodnu nošnju koja se, kako su etnolozi istražili, proširila iz naše Posavine po cijeloj Šokadiji, nose još samo članovi KUD-ova. Jankel je zapravo nastao od vojnokrajiške uniforme koja se nosila uz granicu, u mjestima Vojne Krajine. Tko želi znati više o nazivu, povijesnim crticama, neka svrati na predivni portal sokacgranicar, i neka uživa.

Rijetko se brodski zagovornici tradicije i konzervativizma u politici zaogrnu rekljom. Možda i zato što je ovaj odjevni predmet iz folklorne slavonske tradicije ne može lako nabaviti, jer propada tradicijski obrt proizvodnje odjeće od valjane vune. Dok sam trgovao odjećom na spomenutoj brodskoj pijaci, po odjeću od valjane vune odlazili su pojedini ovdašnji trgovci u Đakovo koje je imalo na desetke pleterskih radnji, u kojima su veselo štektali strojevi za pletenje. Nestalo. Ostadoše rijetki koji proizvode reklje, čakšire, fusekle i druge narodne ambleme. Kod njih se sada kupuje uz prethodno naručivanje po mjeri. Ili se ode na neki sajam.

Baš ću svratit u subotu kod Arambašića provjeriti je li neki mali gradski Šokac kupio frosluk ili jankel. Da se pokaže u školi kad se bude pričalo o svojima nekada.

 

sbperiskop