Jutarnja kava, ta divna povlastica nas pola milijuna što evidentiranih, što neevidentiranih, rijetko kad mi zapne u grlu kao današnja. Dijelom jer sam u polubudnom stanju, pa me se dosta toga ne dotiče, a već uigrano i rutinski izbjegavam sve mogućnosti stresa, barem prije prve doze od 0,2.
Rolajući jutros po fejsu ta rutina mi je opasno narušena. Krajičkom oka uočavam dijelove naslova „Tomo Opačak“...“kandidira“..“predsjednik“. Ajd reko, NK Amater valjda.
Rolam dalje, kad eto ga opet. Kofein stigao do moždanih stanica pa uspjevam pročitati cijelu rečenicu. Jednom. Drugi put. Kakav Amater! Republika. Lijepa. Naša.
Izmjenjuju se reakcije brzinom zatresanja brazilske mreže u okršaju s Nijemcima. Kao kronični jutromrzac ne pamtim kad sam se smijala prije podneva, i ovom prilikom zahvaljujem gdinu Opačku na jutrošnjoj navali smijeha. Nakon toga slijedi onaj stari, narodni uzvik svakog Hrvata u trenucima blagog šoka: „Ljudi moji jeli to moguće?!“ Ajd reko, šta je, tu je, da pročitam do kraja.
Poduzetnik, kažu. Dobro poznat brođanima, kažu. Vala je. Izgradio karijeru u nekoliko uspješnih tvrtki. E tu sam uzela pauzu za wc..moguće da je od kave i bosanskog duvana..?
Tu se negdje sjetim i svoje diplome Pravnog fakulteta, ispita iz Ustavnog prava, istina davno je bilo ali sjećam se ko danas da se na puno mjesta spominje Predsjednik Republike. Nigdje Tomo Opačak.
Pa samo ja poznajem (a niti nemam veliki krug poznanika) barem 50 ljudi, pismenih, inteligentnih, riječitih...što bi se reklo normalnih. Dobro, možda 25. Ali za svakog od njih garantiram da će složiti 5 prosto proširenih smislenih rečenica bez zamuckivanja, zbrojiti bodove u beli sa 20 zvanja do dame i nabrojati 5 naslova pročitanih knjiga (bez osnovnoškolske lektire).
Ali, to nije uvjet za kandidaturu. Uvjet je 10 000 potpisa. Ne znam dal se broje i oni utisnuti kažiprstom. Jer, ako se broje, najebali smo.
Akademska Hrvatsko, obrazovana Hrvatsko, pismena Hrvatsko..normalna Hrvatsko, gdje si?
Kakva je ovo parodija, kakav to cirkus gostuje u našem gradu već dva desetljeća?
U glavi već brzinom svjetlosti bljeskaju filmovi, zamišljam udžbenike povijesti s likom hrvatskog predsjednika, svečanosti u Banskim dvorima, državnički prijemi u svjetskim metropolama..kunem se, prvi put u životu shvatila sam značenje riječi susramlje.
A onda, s druge strane, na granici razuma i ludila pomisao „zašto ne“ mi se probija iz podsvjesti. To je onaj dio kada ne vidite rješenje nekog problema pa mu pristupite iz sasvim druge perspektive. A druga perspektiva bi bila – oni su zajebali nas, ajmo sada mi njih. I poslati im Tomu Opačka za predsjednika.
Sad već uživam zamišljajući uštogljenog i snobovskog premijera u društvu novog predsjednika. Ili Vesnu Pusić. Od kojih, usput budi rečeno, Tomo Opačak nije ništa gori. Od Karamraka čak i bolji.
Bio bi to spektakularan, majstorski potez hrvatskog naroda, zajeb do kraja. Jer, ruku na srce, nama gore ne može biti.
Ovako bismo barem uz veliku porciju kokica i hrt1 imali svakovečernju „e jesmo vas zajebali“ zabavu.
Rolajući jutros po fejsu ta rutina mi je opasno narušena. Krajičkom oka uočavam dijelove naslova „Tomo Opačak“...“kandidira“..“predsjednik“. Ajd reko, NK Amater valjda.
Rolam dalje, kad eto ga opet. Kofein stigao do moždanih stanica pa uspjevam pročitati cijelu rečenicu. Jednom. Drugi put. Kakav Amater! Republika. Lijepa. Naša.
Izmjenjuju se reakcije brzinom zatresanja brazilske mreže u okršaju s Nijemcima. Kao kronični jutromrzac ne pamtim kad sam se smijala prije podneva, i ovom prilikom zahvaljujem gdinu Opačku na jutrošnjoj navali smijeha. Nakon toga slijedi onaj stari, narodni uzvik svakog Hrvata u trenucima blagog šoka: „Ljudi moji jeli to moguće?!“ Ajd reko, šta je, tu je, da pročitam do kraja.
Poduzetnik, kažu. Dobro poznat brođanima, kažu. Vala je. Izgradio karijeru u nekoliko uspješnih tvrtki. E tu sam uzela pauzu za wc..moguće da je od kave i bosanskog duvana..?
Tu se negdje sjetim i svoje diplome Pravnog fakulteta, ispita iz Ustavnog prava, istina davno je bilo ali sjećam se ko danas da se na puno mjesta spominje Predsjednik Republike. Nigdje Tomo Opačak.
Pa samo ja poznajem (a niti nemam veliki krug poznanika) barem 50 ljudi, pismenih, inteligentnih, riječitih...što bi se reklo normalnih. Dobro, možda 25. Ali za svakog od njih garantiram da će složiti 5 prosto proširenih smislenih rečenica bez zamuckivanja, zbrojiti bodove u beli sa 20 zvanja do dame i nabrojati 5 naslova pročitanih knjiga (bez osnovnoškolske lektire).
Ali, to nije uvjet za kandidaturu. Uvjet je 10 000 potpisa. Ne znam dal se broje i oni utisnuti kažiprstom. Jer, ako se broje, najebali smo.
Akademska Hrvatsko, obrazovana Hrvatsko, pismena Hrvatsko..normalna Hrvatsko, gdje si?
Kakva je ovo parodija, kakav to cirkus gostuje u našem gradu već dva desetljeća?
U glavi već brzinom svjetlosti bljeskaju filmovi, zamišljam udžbenike povijesti s likom hrvatskog predsjednika, svečanosti u Banskim dvorima, državnički prijemi u svjetskim metropolama..kunem se, prvi put u životu shvatila sam značenje riječi susramlje.
A onda, s druge strane, na granici razuma i ludila pomisao „zašto ne“ mi se probija iz podsvjesti. To je onaj dio kada ne vidite rješenje nekog problema pa mu pristupite iz sasvim druge perspektive. A druga perspektiva bi bila – oni su zajebali nas, ajmo sada mi njih. I poslati im Tomu Opačka za predsjednika.
Sad već uživam zamišljajući uštogljenog i snobovskog premijera u društvu novog predsjednika. Ili Vesnu Pusić. Od kojih, usput budi rečeno, Tomo Opačak nije ništa gori. Od Karamraka čak i bolji.
Bio bi to spektakularan, majstorski potez hrvatskog naroda, zajeb do kraja. Jer, ruku na srce, nama gore ne može biti.
Ovako bismo barem uz veliku porciju kokica i hrt1 imali svakovečernju „e jesmo vas zajebali“ zabavu.
