MOTIV

Za bilo kakvu priču treba imati motivaciju. Motivacija može biti lova, želja da se postane poznat, Nobelova nagrada za književnost, Kiklop ( ne čitam Nives). Motiva ima koliko hoćeš samo treba naći pravi. Motiv može biti drvo, cvijet, djevojka, rat, mir, zrak,da ne duljim motiv može biti baš sve. Živim na 4 katu, pa drvo kao motiv možemo izostaviti . Vidim jedno sa balkona, ali me ne privlači sa priču. Djevojke volim, ali one malo manje mene . Lova? Ni to nije ona me ne voli i bježi od mene. Ostao sam bez motiva i motivacije u drugom odlomku.

- Pa, o čemu da onda pišem? Ostala mi je jedna tema i to ona najšugavija od svih, ženskog je roda. Podla je da ne može biti podlija. Nitko, doslovno je nitko ne voli. Nema sise, ni dupe, nije ni zgodna. Zove se bolest ( ili stanje); pišem malim slovom jer veliko ne zaslužuje. Eto motiva, nadam se da vas neće odbiti odmah na početku. Priča koju ću napisati je iz osobnog iskustva. Nisam tip osobe koji će napisati knjigu od 500-ak strana, 100-ak će biti dosta. Vodim neki virtualni Dnevnik bolesnika, ovdje ću pokušati sažeti svoj nepovezani tok misli u povezanu cjelinu zvanu knjiga, a i obećao sam si napisati sve što mi se dogodilo.

Motiv imamo, pa da krenemo.

Da se predstavim -Tko sam, što radim? To se i ja pitam. Zovem se Vanja, Vanja sa onom stvari: iliti muški Vanja. Što radim, pa živim u Hrvatskoj, tu nitko ne radi. Moj posao je rehabilitacija i čekanje poštara da mi donese osobnu invalidninu.Već sam počeo kukati, a to ne želim, to ću kasnije. Rođen sam 1980-e, taman kad su svi plakali za Titom, ja sam se derao za sisom. Tako da se može reći da sam ga pošteno oplakao. Neću o politici, iako je ona svugdje. Nekako sam u životu funkcionirao kao Don Quijote, stalno sam se borio protiv nečeg. Jedini problem je bio što vjetrenjačama ni traga ni glasa.Oženio sam se još davne 2001. godine i ubrzo smo dobili svoj prvi ponos Hanu. Trenutno je puca pubertet, pa postaje, buntovnik, nemam pojma kako sam ja svoj pubertet preživio! 2009. na svijet je došla Tea. Nekako sa njezinim dolaskom počinje moja priča. To sam ja .Sve u svemu čudak, sa čudnim životnim putevima.

MORE

Pa da poletimo u moju priču. Gubiti kile u ovo vrijeme pretjerane gojaznosti je mnogima želja. Bilo je to još prošlog desetljeća 2009 godine. Jupi išao sam na more i vodio tadašnjeg šogora sa slomljenom nogom i trudnu suprugu. Uvijek sam obožavao more, pogotovo taj miris. Na more smo došli, pored mene je skakutao šogor sa štakom, inače pasionirani ljubitelj piva.
- Šogore, hajde odi kupi gajbu piva!

Nisam znao reći ne. Mirisi roštilja iz susjedstva su me sve manje privlačili. Pivo sam cuclao na silu. Svaki dan mi je bilo, sve teže vući tu gajbu. Piva je piva. Još je i bojler čekao u autu.
- Vanja, ajde ga donesi.

Noseći taj bojler niz brdo pomislio sam da ću umrijeti. Godine me stižu i cigare. Kasnije mi je došla Hana i kao nepozvani gost od šogora supruga, totalno nevažna osoba. Tih mjesec dana mora je prošlo. Došao sam kući tamnog tena, ali 20 kg mršaviji.

POČETAK

Onda su počele temperature. Ljudi su bili šokirani mojom transformacijom u ljudskog skeleta . Ja sam pomislio: Ma par porcija čevapa i kile će doći na svoje.

- Vanja, moraš kod doktora. Moji su zabrinuto govorili.

- Ma nije mi ništa zar ne vidiš?

Svako stajanje na vagu značila bi koji kilogram dolje, a jeo sam uredno. Bilo je povuci potegni, na kraju sam pristao ići kod doktora. U laboratoriju su mi izvadili krv:

- Vanja imaš upalu bubrega, kutija Klavocina, bit će dovoljna!

Uredno sam popio tu kutiju i temperature su prestale.

- Hura, izliječen sam.

Tad je već bio 10. mjesec 2009. Čekao sam da mi supruga rodi. Bolest je baš krivi trenutak izabrala da me upozna. Šic, šic, ali ne pali. Došao je taj 29.10. 2009, supruga nam je carskim rezom rodila naš drugi ponos. Imali smo dvije solucije oko imena. Tia ili Tea, obje vuku na čaj. Na kraju smo se odlučili za Tea (opet čaj), jedva sam čekao da dođe kući, nekako sam njenim dolaskom zaboravio na bolest. Toplomjer je uvijek bio u blizini mene, 38.5, 38.6, bila je temperatura na koju sam se već navikao. Lupocet je zakon. Upoznavao sam te divne Teine oči, male rukice, nogice. Tata, jesi li mene tako nosio? pored mene je Hana ispitivala, naravno da jesam, Hanu sam nosio u kanti, lavoru, na glavi. Nisam ni slutio da to Tea neće nikad doživjeti, niti će se sjećati da ju je tata ikad nosio. Sad je 2014 god i tek sam sad Teu počeo pomalo nositi, znači nakon 4 godine. U meni je kuhalo neko govno zvano bolest i čekalo da ekspodira! 14. prosinac 2009. je bio dan kad je ekspodiralo. Bio je sasvim lijepi zimski dan. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Teu sam taj dan nosio, ni sam se ne sjećam koliko. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava:

- Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?

- Naravno Hana.

Obukli smo se toplo, već sam kod stavljanja kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do auta. Vani je snijeg nemilice padao. 50 m od ulaznih vrata shvatio sam da nerazgovjetno pričam.

- Hana , idemo kući!

Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašenim očima. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga čim me vidjela zvala je hitnu pomoć. U tim trenutcima postavljao sam samo jedno pitanje:

- Hoću li umrijeti? Pomislio sam, ni od djece se nisam oprostio.

Hana me uplašeno gledala. Hitna je došla za par minuta. Doktorica je bila kolegica iz srednje. Rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Supruga mi je rekla doći za mnom u bolnicu. Ušao sam u kola hitne sa upitnikom:

- Što mi je?

Pomislio sam na moždani, a o njemu znam ponešto i bilo mi je čudno što nisam oduzet ( baka mi je imala moždani).

 

- nastavlja se -