Važno je nalaziti primjere čovječnosti na suprotnim stranama

Doista mi je žao ljudi koji žive zarobljeni u prošlosti. Oni prividno žive pored nas, kupuju kruh i štrudle, voze se u autobusu, ali stvarno žive u nekom drugom vremenu, fiksirani na trenutke svoje mladosti.

Ima ljudi koji se ne mogu otrgnuti od svojih sjećanja, strahova i mora, kojima se ponavljaju slike grozota, ubijanja i progona. Ljudi su preživjeli strahote kojih se ne mogu otresti. Njih će potresti scene iz filmova, razgnjeviti glazba koju su slušali u strahu za život koji će živjeti s nadom da će doći osveta. Nikakvi apeli na oprost i zaborav ne pomažu, tek vrijeme prolazi u nekom paralelnom svijetu.

To nije bolest, to nije stanje pojedinačnog uma to je društvena situacija, način života, za nemali broj ljudi. Završiti slavljenje rata je lijek za društvo, radost okretanja prema napretku.

Knjiga Maxa Bergholza Nasilje kao generativna sila (Buybook, Zagreb/Sarajevo, 2018) rijetko koga će privući na čitanje naslovom ili podnaslovom Identitet, nacionalizam i sjećanja u jednoj balkanskoj zajednici.

Ja sam napravio grešku i čitao je prije spavanja. Nisam bio spreman na to da će me priča izbaciti iz tokova modernog života i prebaciti u vremena klanja i krvi Drugog svjetskog rata

Autor je Englez i povjesničar koji piše o Drugom svjetskom ratu u zapadnoj Bosni, Kulen Vakufu i Bihaću. Ja sam napravio grešku i čitao je prije spavanja. Nisam bio spreman na to da će me priča izbaciti iz tokova modernog života i prebaciti u vremena klanja i krvi Drugog svjetskog rata.

Do kada će ti ratovi trajati i kada će sve to prestati? Na inauguraciji opet reče Milanović: ”ratovi su gotovi”, svjestan da to treba kazati zbog onih koji žive u prošlosti.

Kao objašnjenja kažu se faze ”oprostiti ali ne i zaboraviti”, ili pak drukčije ”opraštanje je nešto što je potrebno svakom vremenu, svakoj sredini i svakoj kulturi”, ”griješiti je ljudski, opraštati je božanski”.

Ratovi tek prividno završavaju milosrđem, poštivanjem pobijeđenih i oprostom. Češće je kraj iscrpljenost osvetama, retorzijama i ugnjetavanjima. Završavaju kad život prevlada kad nestanu generacije koje su gledale besmisao rata i kad izblijedi potreba za osvetom.

Pobjednici nisu heroji već profiteri. Više od rizika života cijeni se ugoda.

Povijest civilizacije počinje kad pobjednici ne pokolju pobijeđene, već kad ih pretvore u roblje (L. Gumplowitz). U stvarnosti nema baš milosrđa već se radi o zamoru, pretvaranju povijesti u mit, proteku vremena. Grozote vjerskih ratova i pogromi bogumila danas nas ostavljaju ravnodušnima. A radilo se o bestijalnom pogromu.

Prošlo je dovoljno vremena, pomiješale su se ideje i ljudi a ostala je samo pouka o grabežljivoj ljudskoj naravi. Kad bi se sudilo prema iskustvu, svi bi bili pacifisti.

Problem je kad takvi događaji postanu temelj identiteta, kad se obiteljskim pričama, političkim retorikom očiste od stvarnih okolnosti i događaja, kada postanu teme romana, filmova i opera.

Patnje i bez namjere postanu dio opravdanja sasvim prizemnih poriva za osvetom, otimanjem i nadmoći. Osjećaji, radilo se o sportu, umjetnosti ili tržištu na podlozi mitske prošlosti– eskaliraju. To i ne mora biti nešto loše, ljudi trebaju takve trenutke, nije dobar i sretan svijet satkan samo od matematske preciznosti i istine.

I kad tako razmišljam ne vidim drugo nego da i zaborav i oprost trebaju za završetak nekog rata. Veća je u tome odgovornost pobjednika jer dati neprijatelju život i prava, suprotno je onome što je trebalo u ratu. Oprost treba zaborav, a zaborav fraze o oprostu.

I kad tako razmišljam ne vidim drugo nego da i zaborav i oprost trebaju za završetak nekog rata. Veća je u tome odgovornost pobjednika jer dati neprijatelju život i prava, suprotno je onome što je trebalo u ratu. Oprost treba zaborav, a zaborav fraze o oprostu

Ako pomislite da se radi o općenitom meditiranju u kasne sate, uzmite u ruke knjigu. Opisi bahatih ustaških klanja u ljeto 1941., ustaničkih (”partizanskih”) brutalnih zločina. Sve je bilo potaknuto ”izvana”, ali ljudska pohlepa, sklonost pljački i osobnim osvetama, pretvorila je sve u krvavi pir najgorih ljudi.

Sve je postalo obračun protiv Turaka i ustaša, neljudska ideja istrebljenja onih drugih, različitih po vjeri i porijeklu, postala je glavni motiv (Bergholz kaže – generativna sila) nasilja.

Svjedočenja i opisi su strašni. Ivan Goran Kovačić lako je štivo prema stvarnim jamama i klanjima. Većina ljudi je zaklano, a ne ubijeno u borbi. Djeca i majke nisu pošteđeni. Žrtve i počinitelji zločina su i Hrvati i Srbi, i Muslimani, pravoslavci i katolici, muslimani, zapravo priprosti seljaci koji se nisu razlikovali govorom, običajima i stilom života. Potražite imena u knjizi.

Bergholz izbjegava govoriti o četnicima i partizanima. Neki od njih poznati su javnosti (Đoko Jovanić, Jakov Blažević, Gojko Polovina, Stojan Matić) koji su imali trenutke hrabrosti u zaštiti progonjenih Hrvata i muslimana, ali njihova reputacija nije bez mrlja.

Pokazuje kako je sukob bio kaotičan i kako je sve izmaklo kontroli i pretvaralo se u orgije nasilja i pljačke. ”Čini se da je pljačka – posebno krađa stoke –njima bila jednako važna, ako ne i važnija nego osveta na etničkoj osnovi. Kad više nije bilo katolika od kojih se moglo krasti, oni bi se smjesta okrenuli lokalnim pravoslavnim porodicama i pljačkali njihovu imovinu.”

Bergholz, akribijom svojstvenom njegovom znanstvenom položaju, ima snažnu poantu i generalizaciju. Nasilje kao sila nije posljedica planova, ideologije i globalne sile. Lokalne konfiguracije, pojedinačni motivi pa i čisti slučaj, dovode do spirale nasilja u kojoj se tek usput traže plemenita opravdanja sasvim niskih motiva.

Čak u relativno mirnim sredinama izvana izazvano nasilje stvara jake reakcije, emocionalne eskalacije i nekontroliranu mržnju. Ljudi gube orijentaciju i samokontrolu, moralne norme se raspadaju a mržnja se pretvara u bestijalnost.

Nije važno opravdanje ni polazište, raspiruju se sjećanja na davne i zapravo nevažne. Kao da su seljaci Kulen Vakufa Turci, kao da su doseljenici u Slavoniju četnici, kao da su Hrvati ustaše.

Ljudi postaju zarobljenici svog govora, ratničke retorike i svega što može opravdati njihove postupke. Etnički sukobi generiraju mržnje i nasilje, no sasvim jasno vrijedi i obratno, nasilje generira osjećaj ugroženosti, veću potrebu zbijanja zajednice.

Da se sve to popravi, trebaju generacije potomaka, razumnih ljudi koji će nadvladati etničke stereotipe i posljedice mahnitanja. On nalazi primjere čovječnosti na suprotnim stranama, primjere ljudi koji su uz opasnost po život branili nevine, žrtve i pobijeđene. Ima izvjesne simpatije prema pokušajima stroge borbe protiv pojava etničkih sukoba.

Pokazuje kako je sukob bio kaotičan i kako je sve izmaklo kontroli i pretvaralo se u orgije nasilja i pljačke. ”Čini se da je pljačka – posebno krađa stoke –njima bila jednako važna, ako ne i važnija nego osveta na etničkoj osnovi. Kad više nije bilo katolika od kojih se moglo krasti, oni bi se smjesta okrenuli lokalnim pravoslavnim porodicama i pljačkali njihovu imovinu”

Fasciniraju dokumenti koji su za internu upotrebu nastali nakon 1945. u kojima se pažljivo otkrivaju istine, ostaju interni dokumenti partijskih tijela, završavaju u arhivima. Ali grade se i spomenici onima koji to nisu  zaslužili, dojam da se mržnja mora sprečavati, istina sakriti od javnosti u strahu od novog ciklusa mržnje.

Naravno da se ništa ne može tajiti trajno, i da je u zadnji čas spriječeno ponavljanje Suvaje i Osredaka, Boričevca, Brotnja, dakle ono što se desilo u to vrijeme na drugom kraju Bosne, u Srebrenici i Foči.

Počelo je kao pitanje o tome tko ima pravo, patriotizmom opravdana pljačka, nastavilo se kao niz osveta. Meni je pouka knjige u tome da ratovi i zločini nastanu i slučajem, da se ne želi zlo, ali da sljepilo i zanesenost trenutnom moći stvara dojam da se može sve, da zlo počinje time što se ratoborni rječnik zamjeni opasnim namjerama i olakom prepuštanju stihiji, zaboravu morala i granica.

Na koncu i nakon svega, zaboravi se kako je stvarno počelo mahanjem zastavama i budnicama a završilo pogubno, pa se traži krivac.

Naravno da je za propuh odgovoran onaj tko otvori vrata, ali vjetrovi, kad podivljaju, ne pitaju zašto, ni tko.

Treba zatvoriti vrata. Prošlost nije važna kada se grabi naprijed. Ne zarobljavati se petljanjem i frazama, prošlost pustiti knjigama.

autograf

3 comments

  1. Pametna glava, veliko srce. Kregar ide istinom na predrasude, logikom života na navijačko ludilo. Kao krema na rane društva.

  2. “Nasilje kao sila nije posljedica planova, ideologije i globalne sile. Lokalne konfiguracije, pojedinačni motivi pa i čisti slučaj, dovode do spirale nasilja u kojoj se tek usput traže plemenita opravdanja sasvim niskih motiva.” ..
    Čovjek je genije!

  3. Među krmcima nema čovječnosti.

Odgovori