«

»

ožu. 14 2019

Što spaja Ružu Tomašić i Krešu Beljaka

To što se netko drži kao lider opozicije, u intervjuima govori kao lider opozicije i u Saboru istupa kao lider opozicije, ne treba da nas zavara: to je samo Krešo Beljak, predsjednik HSS-a i čovjek čije se oglašavanje može usporediti sa elektrokardiogramom srčanog bolesnika. Tek što kaže nešto čime se istakne i izdigne iznad ovdašnje političke močvare u kojoj oporba ima ulogu parlamentarne ikebane, on iskoristi prvu zgodnu priliku da duboko uroni u mulj u kojem ne izgleda kao Ruža Tomašić, ali zvuči upravo kao ona.

„Znam što je naš cilj: preuzimanje odgovornosti za budućnost Hrvatske, borba za modernu, antifašističku Hrvatsku, onu koja je civilizacijski u 21., a ne 19. stoljeću. Čisti narod ne postoji, to je izmišljotina iz 19. stoljeća, današnja hrvatska nacija mješavina je stotinjak različitih etnija koje su prolazile ili dolazile na ovo područje. Mi još živimo u strukturi koju je osmislio Franjo Tuđman, nemamo poreznu, obrazovnu reformu, imamo cijele generacije koje su završili školovanje a ne razumiju osnovne civilizacijske dosege dobra i zla, pa nam 2018. godine Austrijanci moraju učiti hrvatske domoljube…“, kazao je, nema puno od tada, Krešo Beljak u velikom intervjuu za „Globus“, možda i najboljem kojeg je dao otkako je postao predsjednik Hrvatske seljačke stranke.

Austrijanci, da parafraziramo Beljaka, zbilja uče „hrvatske domoljube“ osnovnim razlikama između dobra i zla, antifašizma i fašizma, posljedice i uzroka, a u najnovijoj lekciji zabranili su održavanje misa na Bleiburškom polju, ledini na kojoj se godinama, kao, odaje počast žrtvama partizanskih prijekih sudova, iako se, suštinski, nariče zbog poraza kvislinške Nezavisne države Hrvatske.

Odluka austrijske Crkve izazvala je očekivane reakcije među ovdašnjim desničarima i desničarkama, računajući naravno i majku svih ultra konzervativaca, rođenu Bosanku, kanadsku policajku nerespektabilne glumačke karijere i zastupnicu u Europskom parlamentu, Ružu Tomašić.

Predsjednica jedne od onih partija kojima je najveći problem s NDH-a taj što je Pavelić izgubio rat, pomaže pristojnom svijetu da se odluči ukoliko mu nedostaje informacija. Jednostavno, čim je Ruža Tomašić protiv nečega, elementarna pristojnost nalaže da se za to bude. Može i obrnuto.

Uglavnom, čim su u Austriji rekli da misa više neće biti neizostavni dio ustaških derneka, Tomašić je reagirala kao da su joj izvađena dva – tri zdrava zuba bez anestezije, pokazavši, uz ostalo, da nema te Europe i njenih institucija koji mogu popraviti krivi kućni odgoj. A antifašizam je, naime, i to: pitanje kućnog odgoja.

Kako je ona progovorila, tako se ukazala sjajna prilika Kreši Beljaku da obezvrijedi sve ono dobro izrečeno „Globusu“, pa je na nekoj od društvenih mreža napisao: „Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijeklom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i uči nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajnicima. Sikter iz naše Hrvatske!!“

Da nije pokušavao biti originalan, Beljak je komotno mogao, umjesto da piše gluposti, jednu samo citirati i to upravo onu Ruže Tomašić: „Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštivaju“.

Za razliku od Ruže Tomašić koja je principijelna u svom desnilu – što, naravno, nije vrlina – Krešo Beljak je uspješan tek u skokovima u vlastita usta. Utuživo je precizno nazvati ono što tom prilikom proguta.

Kada je ono govorio kako čisti narod ne postoji i da je današnja hrvatska nacija mješavina stotinjak različitih etnija koje su prolazile ili dolazile na ovo područje, Krešo Beljak je govorio i o sebi. Rođenjem je, naime, Slovenac, a to što se drukčije ćuti samo pokazuje koliko su blesavi zagovornici teze o jednoslojnim identitetima. No, kada Ružu Tomašić pokušava diskreditirati time što je rođena u Bosni, dok je u Hrvatsku došla iz Kanade, savršeno se uklapa u matricu ovdašnjeg rasizma kojem su za sve loše – dakle i ustaški pokret u Drugom svjetskom ratu, te neoustaštvo ili kapilarnu korupciju danas – krivi drugi, najčešće zemljaci i zemljakinje Bobe Jelčića i Miljenka Jergovića, Zlatka Dalića i Marina Čilića, Gorana Bogdana i Sandre Bagarić. Pri tome, da zlo bude veliko kao glupost, dok se poziva na činjenicu da se Hrvatska „oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije“, prešućuje da je centar dugogodišnjeg djelovanja istih tih snaga – ona zemlja iz koje je Ruža Tomašić otišla u Kanadu.

„Najlegendarniji događaji u historiji partizanskog pokreta dogodili su se u ovom periodu, koji je osnova partizanske mitologije komunističkog režima poslije rata: osnivanje Prve i Druge proleterske brigade, ‘dugi marševi’ preko Bosne i Hercegovine, sazivanje Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, bitke na Neretvi i Sutjesci, sazivanje Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu i formiranje nove jugoslavenske države te njemački desant na Titov štab u Drvaru… Centralni organi zametka jugoslavenske savezne države, iskovani u Bosni i Hercegovini, premješteni su u oslobođeni Beograd tek u jesen 1944. godine. Da simbolika bude potpuna, Jajce, mjesto gdje je rođena nova jugoslavenska država, bilo je i bosanska srednjovjekovna kraljevska prijestolnica“, piše britanski povjesničar splitskog podrijetla, Marko Atilla Hoare, u knjizi „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“.

Biti antifašist – što je, kako za sebe tvrdi, Krešo Beljak – isto je kao i prati zube: oboje se podrazumijeva i niti za jedno se dobivaju biste i ordeni. Biti antifašist, a tuđu, naopaku i anticivilizacijsku politiku naglašavati njegovim, u konkretnom slučaju njenim porijeklom, e to jedno s drugim ide točno koliko Beljak misli da njegovo „sikter iz naše Hrvatske“, upućeno doseljenici „iz Kanade a porijeklom iz Bosne“, nije navlas isto onoj podjeli građana Hrvatske na domaće i goste koji, ovi drugi, kako je preporučila Ruža Tomašić, imaju punu slobodu da se – odsele.

Beljak je u već spomenutom intervjuu „Globusu“ izjavio kako želi „biti dio ekipe koja će napraviti normalnu i sređenu zemlju“. Tada, istina, nije govorio o metodama koje s normalnošću imaju veze koliko i politika Ruže Tomašić sa 21. stoljećem.

forum.tm

 

 

Odgovori