Politička alkemija sastavljanja vlade

U početku sam mislio da će ova kolumna imati dvije varijante, već prema rezultatu izbora. Za jednu sam smatrao da je optimistična i da će izraziti oduševljenje građana, pojavu novih ličnosti na političkoj sceni, kraj nesadržajne izborne kampanje i osjećaj da je Hrvatska zrela demokracija u kojoj se smjene vlasti odvijaju izborima, vlada formira brzo i uz toleranciju i kompromise.

Drugu sam zamislio kao mračnu varijantu u kojoj dolazak krize započinje osporavanjima legitimnosti izbora, produžuje političke neizvjesnosti, sukobe u kulminaciji ekonomske krize, posljedica pandemije i evidentne nekompetencije da vlade lutaju u procjenama, ne snalaze se u mjerama, a raste socijalni bunt.

Svi misle da iznenađenja neće biti. Na samim izborima možda ne, ali tijekom formiranja vlade bit će razočaranja.

Brzo sam shvatio da je slika zamućena. Nadmetanje za vlast traje stalno, i pored nastojanja da se postigne većina dovoljna za vladu, ništa manje važno bilo je i učvršćenje stranačke vlasti, točnije eliminacija stranačkih konkurenata. Nikakvih reformi stranačkog sustava i izbornog modela nije bilo jer upravo sadašnji odgovara stranačkom šefu.

U tom pogledu i Plenković i Bernardić, svaki na svoj način morali su izdržati stranačke udare, no dočekali su svoj trenutak, usvajanje izbornih lista.

Plenkoviću je objektivno bilo teže, njega ne voli stranačka baza, ambicije njegovih suparnika ogromne su koliko i njegova samouvjerenost.

Bernardić je trpio udare i uvrede. Morao je strpljivo čekati. Sjena Zorana Milanovića smanjivala je njegov politički prostor, sumnjao je u svoje suradnike i savjetnike, nije pridobio medije. Znali su da mreže treba plesti strpljivo i vjerojatno su računali da će im trebati saveznici za koaliciju. Vremenom je suradnja njihovih stranaka postala sredstvo plašenja malih saveznika.

Ovo pišem prije objave rezultata, prije nego se sigurno znaju, dobitnici i gubitnici. Slavit će svi, ali bez radosti. Iskreno će slaviti samo mladi koji će biti iznenađenje izbora. Slave i gubitnici. Imaju opravdanja.

Nikakvu katastrofu ne očekujem niti priželjkujem, ali u glavama ljudi na vlasti obično je strah i paranoja, a tek rijetko hedonistička opuštenost kakvu sada promoviraju

Narod nije razumio, ljudi su ostali kod kuće radi epidemije, kralo se i manipuliralo medijima. No izbori su utrka u kojoj se računa tko dolazi prvi, a ne tko je lijepo trčao (čuveni dijalog iz filma ”Robinson Crusoe”).

Hoće li slaviti relativni pobjednici? SDP sigurno jer su ih smatrali gubitnicima, HDZ jer ne smije dopustiti da se vidi da više nisu vlada.

Masovno će biti razočarani samo birači koji su propustili nekom dati glas.

Sustav koji se stvara pred našim očima sve više je sporazum stranaka i lidera, politika u kojoj je cilj zauzimati mjesto u raspodjeli (slažem se, izraz pljačka je vulgaran), a tu je prostor suradnje sve manji, a područje konflikta sve je veće.

Hrvatska u političkoj rutini postaje dvostranački sistem, slavit će i SDP i HDZ, no mogući koalicijski partneri neće. Poslije izbora partneri i koalicije jedno vrijeme predstavljaju vrijednost. Mnoge stranke nestat će kao repatice.

No muči me sumnja da su mnoge stvari dogovorene mimo očiju javnosti i, suprotno glasnim parolama, da postoje tiha partnerstva jer politika u Hrvatskoj je sjedenje na dvije stolice. Često iza glasnog patriotizma stoje interesi međunarodnih mreža, orkestracija medija u kojoj su mediji diskretno obrađeni, dobiju selektivne informacije.

Ne nisu to nikakva tajna društva već klike interesa u poslu, koncesijama, uvjetima tržišta, to je balkanski dogovor komšija o tome kome treba oduzeti glasove, proširiti paniku, prilagoditi se lokalnim uvjetima.

Dakle, kao i svi, očekujem mrtvu trku HDZ-a i SDP-a, a Škorin pokret bit će jezičac na vagi.

No rekoh prognozu, mogu i pogriješiti, ali tri elementa mogu nam promaknuti u euforiji slavlja. Ovi izbori služili su stranačkim obračunima, a ne obnovi legitimiteta. Za one koji priželjkuju takav dogovor, treba podsjetiti da je politički sporazum dogovor interesa, dogovor neiskrenih partnera.

Što je trijumvirat bez Cezara, što je Cezar bez Bruta? Nakon izbora ne dolazi samo vrijeme pregovaranja, već i vrijeme izdaja.

Moram razmisliti kako da glasam!

Činjenica da su ovi izbori čišćenje stranačkih redova dovela je i do strašne potrošnje ljudi. Nije to loše, ali ne radi se o obnovi energija promjene, već priznanja pobjede prosječnosti nad ambicijom.

Na stranačke liste nisu došli javnosti poznate osobe već mahom nepoznati lojalisti. Ja sam se nadao da će doći do smjene generacija, da će u politiku doći ljudi neopterećeni neuspjesima i iznevjerenim ambicijama.

Ne prvi puta u hrvatskoj političkoj povijesti dogodilo se da se kao nepogodni eliminiraju sposobni radi mirnog sna stranačkog lidera. S razlogom su se neki mladi povukli u male oporbene stranke, vjeruju da će njihova kompetentnost, pa i naklonost medija, biti jača od kalkulacija da se glas da stranci kojoj se smiješi vlast.

To je sistematska greška ovog izbornog modela i sustava u kojem se biraju samo stranke. No sistem je uništio takve ambicije. Mnogi su osjetili poziv trenutka vjerujući da mogu igrati protiv sistema. Šteta što nije usvojen prijedlog o tri preferencijalna glasa.

Pitanje nije samo broj mandata nego i kvaliteta vladajuće elite: stručnost, a potom i poštenje. Obećanja da će se izostanak kandidature na listama kompenzirati mjestom u izvršnoj vlasti više zastrašuju nego što nekoga tješi. Sada se poput apaurina dijele obećanja: no nitko ti ne može toliko dati koliko ti ja mogu obećati!

Mislim da su mnogi pomiješali medijsku vidljivost i izbornu popularnost. Iako Hrvati vole velike vođe ipak žele da oni sliče na njih same, da imaju sitne mane i nisu savršeni.

Kandidat u hrvatskim izborima treba imati sitniša u džepu, dijeliti majice i kemijske olovke, a ne imati brojeve članova EU komisije u mobitelu. Od vođe se očekuje da radi čuda. I to u gostioni, a ne u Banskim dvorima.

Personaliziranje kampanje koju je forsirao Andrej Plenković postalo je greška. Ne bira se službenik koji sve zna već čudotvorac koji sve može. Bernardić se nije pokazao toliki ignorant, kako uporno tvrdi premijer, no on se time sam pokazao arogantan i nesimpatičan.

Kad govori o novcu i pomoći propušta reći da je to novac poreznih obveznika, da europska sredstva nije dobio on već Hrvatska, da s europskim dužnosnicima ne razgovara kao osoba i prijatelj, već kao dužnosnik.

Osvjedočio sam se o njegovom talentu stvaranja korisnih prijateljskih veza i šarmu, no nabijati to na nos ozbiljnom suparniku je grijeh oholosti i posve je krivo i nekorisno.

Bernardić je trpio udare i uvrede. Morao je strpljivo čekati. Sjena Zorana Milanovića smanjivala je njegov politički prostor, sumnjao je u svoje suradnike i savjetnike, nije pridobio medije. Znali su da mreže treba plesti strpljivo i vjerojatno su računali da će im trebati saveznici za koaliciju. Vremenom je suradnja njihovih stranaka postala sredstvo plašenja malih saveznika

Bernardić izgleda mlad i pošten, ne nesposoban. Na objede da laže, maše papirima kao da će činjenice uvjeriti njegovog sugovornika koji će priznati da je u krivu. No nisu važne činjenice, ali se ipak stvara dojam da je Bernardić pripremljen i sposoban učiti.

Neki novinari će se proslaviti, mediji osramotiti, no kampanja je mlitava i bez pravog sadržaja. Kao da nam namjerno skreću pažnju s pravih problema i najave jesenjih ekonomskih kriza.

Izbori jesu manipulacija, ali imamo što imamo, njihov cilj prije je eliminacija konkurenata (najprije u vlastitoj stranci) nego nova politika.

Političari ne misle na budućnost, najprije rješavaju svoje, a ako ostane vremena i društvene probleme, probleme svoje stranke, svoje frakcije i klike. Iako su političari po prirodi snalažljivi optimisti, ipak znaju da je u katastrofi bolje biti na vlasti nego bez nje.

Nikakvu katastrofu ne očekujem niti priželjkujem, ali u glavama ljudi na vlasti obično je strah i paranoja, a tek rijetko hedonistička opuštenost kakvu sada promoviraju.

Uostalom lijepo je vrijeme, turista nema i lijepa je doslovno naša. Sve je zapravo pregledno.

Stara vlast ne može ostati a mora, pa će se grčevito boriti. Nova vlast ne može preuzeti a mora. A svi vide da dolaze teška vremena i olovni oblaci.

Ovaj sustav ne može stvoriti stabilnu i legitimnu vladu. Vladari ga ne žele demokratizirati (”demokratizacija demokracije”). Učimo se na pogreškama tek kad moramo.

Podijeljena nije politika već društvo, a vladari ga dalje mrve.

autograf

2 comments

  1. “U tom pogledu i Plenković i Bernardić, svaki na svoj način morali su izdržati stranačke udare, no dočekali su svoj trenutak, usvajanje izbornih lista.”

    Koja je to moć! Demokracija, oho oho

  2. Mudri Kregar nastupa razumno, argumentirano, smireno… I? Zašto je onda kao Don Kihot?

Odgovori