Novinarstvo na nišanu

lekovicHND i brojne druge nevladine udruge upozoravaju da i dalje nije riješen niti jedan slučaj prijetnji novinarima u Hrvatskoj te da se broj uvreda koje uključuju govor mržnje, kao i izravne prijetnje, u posljednje vrijeme drastično povećao. Odnos institucija prema napadima na novinare, ali i društva općenito, za H-Alter komentiraju Saša Leković, Viktorija Car, Katarina Peović Vuković, Gordana Vilović, Hajrudin Hromadžić, Mirjana Rakić, Helena Popović, Vesna Alaburić, Ivica Đikić, Andrea Radak i Dean Duda.

Povodom međunarodnog Dana borbe protiv nekažnjavanja zločina nad novinarima, koji se obilježava 2. studenog, Međunarodna federacija novinara (IFJ) objavila je da se manje od 10 posto ubojstava medijskih radnika procesuira pred nacionalnim sudovima. Predsjednik IFJ-a Philippe Leruth istaknuo je kako je veoma mali broj istraga i postupaka pokrenutih zbog nasilja nad novinarima doveo do nekažnjavanja, što je dodatno pojačalo postojeće krvavo nasilje. Samo u 2016. godini u svijetu je ubijeno 66 novinara i novinarki.

Kada je u pitanju nasilje nad novinarima, Hrvatska nije iznimka. Tijekom svog redovnog praćenja i bilježenja događaja vezanih za kršenja medijskih prava i sloboda, Kuća ljudskih prava (KLJP) je zabilježila ukupno 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i vanjskih pritisaka u 2015. i 2016. godini. Na ozbiljnost situacije je tijekom svog posjeta Hrvatskoj proljetos upozorio i Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Nils Muižnieks naglasivši kako napadi na novinare moraju biti tretirani s posebnom ozbiljnošću te da institucije moraju poslati jasnu i jaku poruku o neprihvatljivosti.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i mnoge nevladine udruge prošli tjedan su pozvale na istragu zbog pokušaja ubojstva predsjednika HND-a Saše Lekovića, kao i ranijih prijetnji novinarima, dok je više saborskih klubova zatražilo  tematsku sjednicu Odbora za medije.

U međuvremenu, paradoksalni “korak dalje” u ovoj situaciji su učinili Hrvatski novinari i publicisti (HNiP) koji ističu kako se protive i “snažno prosvjeduju” protiv fizičkih, verbalnih  ili bilo kakvih napada na novinare, ali i drže da “način na koji se medijski prati slučaj navodnog atentata na predsjednika HND-a Saše Lekovića, nije u skladu s osnovnim pravilima novinarske struke te je društveno štetan”. HNiP strahuje da se “Hrvatska prikazuje u pogrešnom svjetlu i da se krivotovori svjetonazorna situacija u hrvatskom društvu”. Razloga za strah svakako imamo, između ostalog i zbog priopćenja poput HNiP-ovog.

Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) objavilo je na svojoj internetskoj stranici da je policija “pokrenula kriminalističko istraživanje o događaju kojega je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković opisao na svom Facebook profilu”, kao i da će “policija, u skladu s potrebom, učiniti dodatni napor u zaštiti gospodina Lekovića, ali i svih novinara kojima se prijeti i ugrožava sigurnost”. I dalje stoji činjenica da hrvatske institucije, policija i državno odvjetništvo, ne pristupaju problemu napada na novinare i novinarke ozbiljno. No to nije samo problem institucija, već i čitavog društva.

Kako to objašnjava beogradski sociolog Srećko Mihailović, urednik i koautor knjige Od novinara do nadničara; prekarni rad i život: “Mi ne možemo da nastupamo hrabrije, mi ne možemo da kažemo šta mislimo, mi ne možemo da kritikujemo, jer ne možemo da rizikujemo radno mesto, ne možemo da rizikujemo naš stil života ili standard naše porodice, dece… Kao da ih novinari nemaju. Kažemo, pa to je njihov posao. No, da li je ičiji posao da se podmeće, da rizikuje toliko mnogo? Ili je posao svih nas da stvaramo takve društvene uslove u kojima javna reč neće povlačiti posledice po onoga koji ju je javno izneo?”

Istaknuti/e pripadnici/e domaće medijske scene stoga odgovaraju na H-Alterovo pitanje: “HND i brojne druge nevladine udruge upozoravaju da i dalje nije riješen niti jedan slučaj prijetnji novinarima u Hrvatskoj te da se broj uvreda koje uključuju govor mržnje kao i izravne prijetnje novinarima u posljednje vrijeme drastično povećao. Kako komentirate okruženje u kojemu se napadi događaju i kako bi policija i državno odvjetništvo, ali i šire društvo, u ovom trenutku trebali reagirati?” (i.p.)

Saša Leković, predsjednik HND-a: Pitanje političke volje

Napadi na novinare, koji uključuju i prijetnje smrću, samo su korak do stvarnih fizičkih napada. A kada se u 21. stoljeću u zemlji koja je članica EU drastično poveća broj napada, kojih je ionako mnogo, jasno je da je društvo teško bolesno. HND prati što se događa i reagiramo tražeći veći angažman policije i DORH-a. No, razina tog angažmana zavisi od političke volje da se jasno kaže kako su napadi na novinare nedopustivi, koje u Hrvatskoj do sada očito nije bilo.

Naprotiv, i dio političara ne samo da se ne bori protiv napada na novinare nego ih još i potiče. Događaji na političkoj sceni u proteklih godinu dana proizveli su jačanje nacionalizma, klerikalizacije društva u državi koja je Ustavom određena kao sekularna te vraćanje žestokim ideološkim sukobima i frustracijama iz prethodnih ratova. Novinari, kojima je posao da javno govore/pišu o važnim društvenim temama, tako postaju idealne mete.

viktorija_car.jpg

Viktorija Car, medijska analitičarka i docentica na Fakultetu političkih znanosti:  “Mi” i “oni”

Potpuno je obeshrabrujuće to što se ignoriraju prijetnje i napadi na novinarke i novinare. A to, na žalost, u Hrvatskoj nije neka nova vijest. Rasprave na društvenim mrežama i dijeljenje linkova na članke o ovim temama nikako nije dovoljna reakcija. Riječ je o problemu koji bi se trebao naći na dnevnom redu Vlade te u ozbiljnoj raspravi u Saboru – tko stoji iza tih prijetnji? Podržavanje neslobode novinara i neslobode medija samo još više pridonosi općem pojednostavljivanju slike svijeta koji se dijeli na “nas” i “njih”, na “ispravne” i “neispravne”.

kp_vukovic.jpg

Katarina Peović Vuković, docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci: Vladavina neokonzervativizma i autokolonijalizma

Naravno, trebalo bi sve napade na novinare osuditi. Novinarska struka se nalazi u vrlo teškom trenutku u kojem je napadnuta i sa strane konzervativne Hrvatske koja osuđuje gotovo neutralne, liberalne stavove po pitanjima od javnog značaja (pitanje pobačaja je primjerice jedno takvo recentno polje sukoba), ali i liberalnom tržišnom ekonomijom koja ih de facto stavlja u najamničku poziciju. Tako stiješnjeni s dvije strane, neki novinari još uvijek, začudo, uspijevaju održati nezavisno mišljenje.

Nadam se da će HND i nevladine udruge napraviti pritisak da se slučajevi prijetnji novinarima sankcioniraju. No pored te legislativne prakse, u Hrvatskoj vlada klima koja ne pogoduje ne samo slobodnom novinarstvu, već i slobodnom mišljenju. Neokonzervativizam i autokolonijalizam vladaju javnim mijenjem, što je u konačnici tendencija koja guši ne samo novinarstvo, već i svako nasljeđe racionaliteta, moderniteta i progresa.

hromadzic_dpj.jpg

Hajrudin Hromadžić, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci: Eskalacija dugotrajnijih procesa

Spomenute okolnosti svojevrsna su eskalacija dugotrajnijih procesa u širem društvenom smislu proizvođenja politika isključivosti, ideološke ostrašćenosti i netrpeljivosti koje se konstantno perpetuiraju s desnog, konzervativnog spektra politike i društva i s kojima smo pojačano suočeni tijekom zadnjih godinu dana. Istovremeno su to i sindromi već gotovo višedesetljetnog zanemarivanja važnosti društvene uloge novinarstva i profesije novinara u čemu je važnu ulogu odigrala tranzicijska privatizacija medijskih institucija, te komercijalizacija i estradizacija cijelog polja novinarstva s posljedičnim efektima rapidnog pada kriterija, zapravo zastrašujuće degradacije profesije i polja.

Potom, u takvim okolnostima nije neobično, ali je upravo upravo to ono zastrašujuće, da se oni sve rjeđi među novinarima i novinarkama koji se “drznu” profesionalno, odvažno i odgovorno, istraživački posvetiti svome poslu, nađu u situacijama pritisaka, prijetnji, ucjena, sve do fizičkih nastrtaja i krajnjih situacija pokušaja usmrćivanja. Znamo da su sigurnost rada novinara i uvjeti za odgovorno obavljanje te profesije važni indikatori stanja pojedinog društva i države. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog rejtinga države, odgovorne institucije moraju naći načina da se ovakva eskalacija stanja stvari zaustavi. Paralelno s tim, potrebno je ponovno reartikulirati i pojačati neke primjere dobrih praksi, poput financiranja polja neprofitnih medija, kako bi se razina novinarske profesije počela podizati, a s njome i percepcija javnosti o važnosti novinarstva za društvo u cjelini.

helena_popovic_novosti.jpg

Helena Popović, medijska analitičarka i docentica na Fakultetu političkih znanosti: Nevoljkost institucija

Svi će, na deklarativnoj razini, osuditi napade na novinare u ime zaštite slobode govora, budući da se radi o jednom od temeljnih postulata liberalno-demokratskih sustava – no prakse su nešto drugačije. U Hrvatskoj je hegemonijski diskurz toliko suzio prostor alternativnim diskurzima, da je postalo potpuno legitimno i očekivano govorom mržnje, pa i fizičkim obračunima, ušutkavati neistomišljenike, odnosno one koje se usude iskazati drugačije mišljenje.

Ovo se, naravno, u većoj mjeri odražava na novinare/novinarke zbog prirode njihovog posla. Razloge treba tražiti u nevoljkosti pravnih i političkih institucija, bez obzira na stranačku pripadnost onih na vlasti, da se obračunaju sa akterima koji pribjegavaju isključivim diskurzivnim praksama. Umjesto toga, toleriranjem, pa i eksplicitnim podržavanjem takvih komunikacijskih obrazaca u javnoj sferi, nadležne institucije i akteri šalju jasnu poruku o prihvatljivosti istih – ovo je, nažalost, praksa koja figurira kao konstanta od uspostave samostalne Hrvatske.

Uz podrazumijevajuće reakcije novinara, koje uključuju javnu osudu napada na kolege i jasan zahtjev upućen nadležnim institucijama da postupaju u skladu sa zakonom – mislim da je važno da u svakodnevnim praksama djeluju tako da “nagrizaju” hegemonijski diskurz, te time šire polje javno “izrecivog”. Osim određenih udruga civilnog društva te nekolicine manjih medija u Hrvatskoj to, primjerice, u svijetu kazališta čini Oliver Frljić, a smatram da bi bilo dobro da i drugi društveni akteri koji imaju privilegij sudjelovati u javnoj komunikaciji – to čine. To je jedan od načina širenja slobode govora i tolerancije prema drugačijim pozicijama.

glavni_urednik_novosti_na_meti_anonimnih_hos_ovaca_prijete_dikicu_jer_predstavlja_goldsteinovu_knjigu_ca_large_copy28840.jpg

Ivica Đikić, novinar i književnik: Krinka za nacionalističko huškanje

U ovom je društvu unatrag dvije-tri godine stvorena atmosfera nasilja i linča, a stvorili su je ljudi kojima su novinarstvo i veteranski aktivizam samo krinka za nacionalističko huškanje na konkretne ljude i institucije – od HND-a do Hrvoja Hribara, od Novosti i Milorada Pupovca do neprofitnih medija i Branke Valentić. To huškanje i svjesno objavljivanje potpunih izmišljotina moralo je početi davati i konkretne rezultate. Ne očekujem ništa od policije i Državnog odvjetništva, a ni od “šireg društva”. Očekujem od onih koji su izvrgnuti progonu, hajci i fizičkom ugrožavanju da ne posustanu i ne odustanu.

vilovic_novosti.jpg

Gordana Vilović, profesorica novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti: Otvoren lov na novinare

Čini mi se da je cijela ova godina zabilježena nizom javnih izgreda usmjerenih prema novinarima i medijskim djelatnicima, od verbalnih ispada najčešće mržnje i nesnošljivosti do otvorenih prijetnji fizičkim nasiljem. To je opasan trend koji može završiti krajnje tragično. Vjerujem da se takvo što ipak neće dogoditi. Urednicima određenih news portala prijetnje su postale svakodnevica. Otvoren je lov na novinare s nakanom da ih se zaplaši u tolikoj mjeri da pobjegnu iz novinarstva.

I policija i državno odvjetništvo trebaju ozbiljno razumjeti prijetnje novinarima. Ali, prije policije i državnog odvjetništva, rekla bih da je velika odgovornost na ljudima koji obnašaju vlast danas u Hrvatskoj. Nerijetko, nažalost, baš iz njihovih usta i profila s društvenih mreža šalju se neprihvatljive poruke prema novinarima u obliku uvreda, omalovažavanja, diskriminacije… Sve to me navodi na stav da bi valjda političari htjeli da se o njima pišu hvalospjevi, i pritom se zanemaruje činjenica da je uloga novinara upravo suprotna – propitivati svaki potez političara da bi oni dulje trajali. Bez kritičnosti novinara (koju bi političari morali iskreno podržavati!), nema ni demokracije.

duda_1.jpg

Dean Duda, profesor na Katedri za teoriju književnosti i kulture, Filozofski fakultet u Zagrebu: Strukturno nasilje i klijentelistički kolektiv

Novinari su izloženi zapravo dvostrukom nasilju. S jedne strane je riječ o brutalnom, golom, fizičkom nasilju koje dolazi iz registra djelovanja političke desnice, o čemu na primjer svjedoče debilne pisanije upućene redakciji i novinarima Foruma.tm ili sličan rukopis u slučaju predsjednika HND-a. To golo nasilje umjesto da naiđe na oštru osudu javnosti i promptnu reakciju državnog aparata, završava kao cinično cerekanje u medijima desnog spektra, ako je uopće moguće medijima zvati aktivističke neonacističke pljuvačnice u virtualnom svijetu.

Hoću reći da danas svatko tko zna abecedu i objavi glupost na nekom portalu sebe naziva novinarom, a ne razumije što je historijsko iskustvo, kako se to uobičajeno zna reći, medija kao četvrtog stupa demokracije. To samo pokazuje na kakvu je razinu spala domaća novinarska struka koja se uglavnom pretvorila u klijentelistički kolektiv kojemu mediji služe kao alat ostvarivanja drugih interesa, a najprije čuvanje stečenih odnosa moći.

S druge strane je strukturno nasilje koje je posljedica potpune devastacije medijskog polja, krize korporativnih medija, političkog rastakanja neprofitnih medija i, zapravo, borbe za golu egzistenciju. To je javno nevidljivo nasilje, ono koje se ne spominje jer nije efektno niti je kome zanimljivo. Nema čak ni subjekta koji bi se cinično cerekao kao u prvom slučaju. Čitava priča o napadu na neprofitne medije upravo se medijski reproducirala kao križarski pohod na udruge, sredstva, interese, kriterije, naše i njihove – nitko nije ni htio čuti o čemu se radi, a radilo se (i još se uvijek radi) o borbi za elementarne uvjete jedva plaćenog nezavisnog novinarskog rada, za radnička prava ukratko. To će nasilje naposljetku doći glave medijskom polju, onako u tišini.

alaburic_ytb_prtsc_copy76056.jpg

Vesna Alaburić, odvjetnica: Jasne granice slobode izražavanja

Porast nasilja, netolerancije i raznovrsnih napetosti u društvu uvijek se odražava i na odnose prema novinarima i medijima. Bilo zato što su donositelji loših vijesti, zato što se zalažu za neke društvene vrijednosti koje nekome nisu bliske ili zato što kritiziraju nekome drage osobe. Uvijek se, dakle, nađe netko nezadovoljan nekim medijskim sadržajem.

U svakom demokratskom društvu postoje velike razlike u svjetonazorskim, političkim, vjerskim i drugim stajalištima. Mnoga su demokratska društva podijeljena u pogledu niza važnih pitanja, na primjer abortusa, istospolnih brakova, eutanazije. Bitno je kako komuniciramo o tim pitanjima, pokušavamo li razumjeti ishodište stajališta svojih neistomišljenika, dopuštamo li mogućnost koegzistencije različitosti ili želimo unifikaciju, koja uvijek podrazumijeva nametanje, “pobjedu” mojih, odnosno “naših” stajališta. Sve dok se u našem društvu, pa onda i komunikacijskom prostoru, “drugo” i “drugačije” smatra neprijateljskim, logična je težnja za “eliminiranjem neprijatelja” i “pobjedom”. Ako novinare i medije pritom shvatite kao “glasnogovornike”, onda ćete one koji izražavaju druga ili drugačija politička, vjerska, svjetonazorska mišljenja smatrati “neprijateljima”.

U takvoj situaciji treba postaviti jasne granice slobode izražavanja. Ozbiljne prijetnje, fizički napadi, atentati, pozivanje na nasilje i mržnju, bilo kakva prisila da novinar protivno svojim uvjerenjima i pravilima struke nešto učini ili ne učini – to su granice gdje prestaje sloboda izražavanja. Tu i takvu “granicu” trebaju braniti svi kojima je do boljitka ove zemlje, bez obzira tko je napadač, a tko napadnuti. Policija i državno odvjetništvo trebaju žurno i pomno ispitati sve takve slučajeve i pokretati kaznene postupke, novinari se trebaju aktivno uključiti u zaštitu svojih profesionalnih prava i dostojanstva profesije, a mediji i sudionici javnog života trebaju svojim komentarima pridonositi razumijevanju i toleranciji.

radak.jpg

Andrea Radak, novinarka: Pitanje radničkih prava

Drastično povećanje govora mržnje i prijetnji novinarima dio je šire slike pojačanog pritiska na brojne segmente društva: na žene u vezi njihovih reproduktivnih prava, na radnike i radnice u pogledu preostalih radnih i socijalnih prava, na manjine kada je riječ (i) o njihovim specifičnim manjinskim pravima… Nakon desetljeća tranzicije i neoliberalnog udara na socijalnu državu potpuno je jasno da mjesta s kojih se ona povlači popunjavaju, između ostalih, neokonzervativne udruge i inicijative koje nude neku vrstu socijalne kohezije, a da u medijskom prostoru umjesto društveno odgovornih medija prevladavaju oni tržišno orijentirani, koji uglavnom promoviraju partikularne interese pojedinih grupacija elite, ili se pak javljaju otvoreno hejterske internetske i ostale platforme, što pokazuje da ni novinari nisu homogeni, nego statusno i interesno razjedinjeni.

Mogli bismo, s gorčinom, čak reći da je s takvim platformama među novinarima do krajnosti doveden princip konkurentnosti: optuži kolegu kako bi zaradio svoju crkavicu. Ali slično je bilo i na samom početku restauracije kapitalizma u Hrvatskoj, dakle 1990-ih, kada je danas ugledni medij sličnim tipom teksta, poznatim “Vješticama iz Rija”, ubio dvije muhe jednim udarcem: bio je to pokušaj da se žene otjeraju iz javne sfere, kakav bi danas potpisala i Željka Markić, a usput su se riješili nekih uglednih kolegica novinarki.

Policija bi, naravno, na prijetnje i huškanja trebala reagirati, no čini se da ima važnijeg posla: ovih dana krim-policija ne ispituje tko je uputio prijetnje novinarima, nego nastavnike i roditelje u Boboti čija su djeca ljetos u Srbu recitirala partizanske pjesme, pjesme Nazora i Ćopića. Ako se pak ne želimo baviti samo posljedicama, nego i uzrocima takvih trendova u društvu, onda možemo reći da bez politike koja bi se založila za poboljšanje materijalnog položaja medijskih radnika i to, dakako, neodvojivo od materijalnog i socijalnog napretka radnog stanovništva uopće, teško da možemo očekivati ikakve pomake nabolje.

rakic_1.jpg

Mirjana Rakić, novinarka: Izostanak pravovremene reakcije

Za razvoj demokracije, u svakom društvu, novinari su iznimno važni i to bi, čini se svima, trebalo biti jasno. Upravo su oni ti koji obavještavaju javnost o događajima relevantnim za društvo, upozoravaju na procese, analiziraju i komentiraju, upućuju na probleme i moguća rješenja. U tome gotovo postoji opća suglasnost! U čemu je onda problem, gdje i zašto dolazi do zanemarivanja činjenica i preuzimanja stvari u svoje ruke? Odgovor je poznat: kad sustav pravovremeno ne reagira, prepušta se pojedincima ili skupinama da vode svoje akcije.

Pravovremeno reagiranje državnih institucija, policije i  državnog odvjetništva, promijenila bi sveprisutnu pojavu: bez posljedica sve se može reći i napisati, objašnjavajući to slobodom govora. Trebamo biti zabrinuti da se u javnom diskursu razina govora ponekad spušta ispod svake razine i ide do otvorenih prijetnji. Ohrabreni time, u komentarima pod tekstovima na portalima, često se zaboravlja na bilo kavu kulturu dijaloga. Mnogi portali zbog toga odustaju od komentara čitatelja, a u nizu drugih administratori čiste stranice.

Naime, utonuli u anonimnost “komentatori” si uzimaju pravo da mogu sve pa čak i prijetiti smrću! Međutim, a to nas sve treba i te kako zabrinuti, od napisanog ili izrečenog, do izvršenja takvog nauma nije dug put ako se prešutno prelazi preko svega. Stoga svaki put treba javno reagirati, od građana do institucija koje shodno ovlastima moraju i postupati.

h-alter

 

1 comment

  1. Izvanredne opservacije o trenutku novinarstva u Hrvatskoj. Ima li nešto kod nas po čemu smo uzor? Uglavnom smo u trendu degradacije vrijednosti.

Odgovori