Darija Mataić Agičić predstavlja: Vladimir Rem : Ponoćni ja

Vladimir Rem  Ponoćni jaŽivjeti u Brodu ili biti Brođanka iz rakursa mojih brodskih bezimenih sličica proticanja ovih godina još uvijek ne znači željeti živjeti brodski…

Biti dio identiteta koji podrhtava pod naviranjima isprelijevanih jučerašnjih i današnjih dana… koji se slama pod trzajima svakodnevnih svakodnevnica.

A svakodnevnice su nekada bile drugačije. Ili mi mlađi.

Ali i od njih se može pobjeći.

Napraviti otklon u „Ponoćni ja“.

Govoriti o Vladimiru Remu značilo bi vjerojatno reći nešto što je netko prije mene već rekao, konstatirati ili demantirati neistine u istinama i istine u neistinama i sve to…

U ovim redcima, upravo stoga, govorila bih samo o impresijama na „Ponoćno ja“ pjesmama tematski pregrađenim ili sjedinjenim u triptihu intime, Slavonije i Hrvatske.

Ne bih tražila nit s „krugovašima“ ili „razlogovcima“, govorila o grafijskim preinakama stihovnoga retka, ne bih govorila o značajnom uredničkom obolu koji je autor dao knjigama pisaca zavičajnika, o pokretanju časopisa, o…

Govorila bih možda o tome kako snovi „nikad ne bole“ i kako možemo zalutati u „Samoću zvijezda“ i letjeti daljinama i tišinama a ne zapitati se „zašto su naše staze bezimene“.

I tko uopće daje našim stazama ime?

I znači li to ako su bezimene da ih možemo svojima zvati? I da mogu biti naše?

A svijet je ionako svijet bezimenih rijeka, bezimenih žena, bezimenih lastavica i bezimenih Ponoćnih ja.

I svima njima zvijezde ponekad zaiskre bojama suza i sve njih ruke ponekad zabole od propuštenih snova. I svima njima možda samo jedan znak pokraj puta pregršt novih puteva otvori i iz jankela jednog vremena otrgne se šara i pobrka dan koji je jutrom počeo… a dan može i osmjehom početi…

I onda… čekanja više nemaju mirise praznina… u bezimenima i u njihovim snovima više ne zaspivaju snovi nekih drugih.

I oni, bezimeni, ponovno žele.

A koliko uopće u istosti želja davanja možemo biti isti kad dajemo neistima, znajući i opet kako sve što postoji dobiva značenje samo u davanju.

I možda zato Removi ljudi ponekad s očima sjaja dukata hodaju, a ponekad opet sa „zaklanim suncem na ramenu“… idu… dok povješani po nadama umorno se njišu snovi… i tuge tuga porađaju nove Marije različite od želje u kojoj stanuje njegova.

Biti slab značilo bi biti pobijeđen.

Ali htjeti i nakon tuga Daljine… i opet Daljine… bilo bi isto što i ne pobijediti ali i ne biti pobijeđen.

Tamo, tamo da putujem…

Jer, tamo negdje, u daljinama, magle još uvijek u svojim zabrazdanim nanosima gutaju zvona, i netko tamo pronalazi svoju blizinu. U staništu crvene boje makova razaznaje se ravničarska ljepota… široka… otegnuta… i tamo netko bezimenoj udjeljuje ime…

Tamo, tamo da putujem…

Bude se mrvice sna u uglovima očiju Nekoga, možda novog „Ponoćnog ja“ pa i one bezimene lastavice u svojim povratcima pronalaze bezimene strehe kod kojih ih čekaju oni za mnoge druge još uvijek jako bezimeni.

Njihova bezimenost na krajputašu pokraj puta u zamahu svoga krila ostavila je BEZ i prigrlila IMENOST.

6 comments

Skip to comment form

  1. Ponoćno “ja” drugačije je od podnevnog ja. Već je sam Remov naziv “Ponoćni ja” lirska minijatura. Dovoljno intrigantna da nas navede pročitati i Darjino i Removo “ja” bez dnevne maske. Najbolje u ponoć. Kad se i naše “ja” skine i priredi za poeziju.

  2. Kontroverzni Rem. Ocjene o njemu idu od ovakvih pohvala do ubitačne kritike koju je baš ovdje objavio Strior Uzelac.

  3. …Govorila bih možda o tome kako snovi „nikad ne bole“…

    O, itekako bole. Vjerojatno je Mataićkina tvrdnja dio nekog kontesta u Removoj lirici, ali ja sam rečenicu prihvatio u njenoj izravnosti. Dakle, noćnomorni snovi bole i utječu na javu. Nije sanjanje besplatno i uvijek milo. Jer snovi su istina.

  4. g.laro zašto napadate stribora baš je dobar

  5. Kružile su gradom glasine da će neka ulica dobiti ime po Remu. Kao što je ulicu dobila Mia Čorak Slavenska?

  6. Uvijek me je kopkalo što drugi sbperiskopovi kolumnisti misle o Darijin prikazima knjiga i obratno što ona misli o drugima odnosno što međusobno misle jedni o drugima. Onda sam shvatio da bi to bila uvlakačina, neiskrenost poradi publike itd. Međutim i način iskazivanja “laži” jedna je vrsta istine.

    Još nešto dragi pisci. Meni je naporno svaki dan čitati, a kako li je tek teško svaki dan pisati. Pa još i komentiranje… Karusel. Ni kraja ni početka. Moje udivljenje.

Odgovori