Uljanik vuče u propast i 3. maj: Recimo to otvoreno! Svaka regija u Hrvatskoj ima svoj Agrokor

Da bi se problem Uljanika uopće riješio, najprije ga treba imenovati, a onda se još moramo riješiti iluzije da će problem riješiti onaj tko ga je i stvorio, a to je sadašnja uprava Uljanika.

Premda smo na problem Agrokora reagirali kao da je riječ o jedinstvenom i usamljenom primjeru, a tako je dizajniran i lex Agrokor, svaka hrvatska regija ima svoj Agrokor. Za nas u Rijeci i Istri to je svakako Uljanik koji za sobom u propast vuče i »3. maj«. Moslavina ima Petrokemiju, Slavonija »Đuru Đakovića«, a Dalmacija Brodosplit i Brodotrogir čija je uprava upravo potvrdila da nema novca za isplatu plaća, zbog čega radnici prijete štrajkom.

Situacija u Uljaniku doista podsjeća na stanje u Agrokoru početkom prošle godine. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o privatnoj kompaniji, bez obzira na to što su u Uljaniku mali dioničari suvlasnici. I jednoj i drugoj upravi, Agrokorovoj i Uljanikovoj, mediji i političari podilazili su godinama. Kao što se, i to godinama, šutjelo o nelikvidnosti u Agrokoru, tako se teško probijala i istina o stvarnom stanju u Uljaniku i »3. maju«. I sad su svi tobože zatečeni stanjem u toj kompaniji, baš kao što su svojedobno bili zatečeni i stanjem u Agrokoru.

Da bi se problem Uljanika uopće riješio, najprije ga treba imenovati, a onda se još moramo riješiti iluzije da će problem riješiti onaj tko ga je i stvorio, a to je sadašnja uprava Uljanika. Kada su prije nešto više od mjesec dana u javnost iscurili podaci što ih je Ministarstvo financija dostavilo kolegama u Ministarstvu gospodarstva, uprava na čelu s Giannijem Rossandom tvrdila je da je ministar Zdravko Marić »krivo informiran«. Uvijek suzdržani Marić na to je uzvratio da bi ovaj put bio iznimno sretan da su njegovi podaci doista krivi. Nekoliko mjeseci kasnije račun Uljanika je blokiran i tvrtka nema novac za isplatu plaća, iako je Rossanda prije samo mjesec dana tvrdio da Marić barata pogrešnim podacima.

No, javnost svejedno očekuje rješenje od Plenkovićeve vlade. Nigdje nema onih koji su stvorili ovaj problem i koji su za njega odgovorni, i koji javnosti tek trebaju položiti račune o svom poslovanju i dubiozama. Tako je i Uljanikova uprava svojedobno sastavila program restrukturiranja, slično kao što je to napravila i uprava »3. maja«. Ista uprava nezakonito je trošila subvencije koje je dobivao »3. maj«. Spas se traži u kreditu HBOR-a, koji neće riješiti ovaj problem. Zašto bi porezni obveznici vjerovali da će se njihov novac ubuduće trošiti zakonito? Uprava »3. maja«, premda ju je postavio Uljanik, dopustila je da se taj novac odlije, kao što je dopustila i odobrila milijunske pozajmice Uljaniku, o čijem vraćanju sada samo može sanjati. I sada bismo trebali povjerovati da će ista uprava provesti restrukturiranje, spasiti radna mjesta, njih više od četiri tisuće, i čak 4,5 milijardi kuna državnih jamstava, što ih je proteklih godina blagonaklona politika odobrila pulskom brodogradilištu?!

U slučaju Agrokora radilo se o sprečavanju kaosa u toj velikoj, sistemskoj kompaniji, no problem je bio dublji. Način na koji je Agrokor poslovao izazvao je upalu u cijelom hrvatskom gospodarstvu. A liječenje te upale moguće je jedino preustrojem i prilagođavanjem novim okolnostima. Na takvu transformaciju hrvatskoga gospodarstva, koja bi trebala biti rezultat ovog procesa, još čekamo. Premda se Plenkovićeva vlada pohvalila spašavanjem Agrokora, spašavanje hrvatskog gospodarstva još nije ni počelo. O tome svjedoči i slučaj Uljanik, ali i svi ostali slični slučajevi koji će tek eksplodirati.

 

novilist

 

 

11 comments

Skip to comment form

  1. Jurimo 100 na sat prema vrućoj jeseni. Na okukama bi trebali ispasti uhljebi, ali ne da ih Plenković i oni na čijem je čelu, tako da će mnogi najebati kad se sudarimo s istinom.

    1. Uljanik, kao i sva ostala hrvatska brodogradnja, problematični su otkad ih, (zbog posla) sporadično pratim, a to je od 1975.
      Brodogradnja je i u bivšoj državi bila proizvođač gubitaka (slično Šinskim vozilima u ĐĐ). Preostali, zdravi dio privrede, političkom voljom je MORAO pokrivati gubitke propale djelatnosti. Dalmatinski dio je (kao) privatiziran i restrukturiran, a za riječko-istarsku brodogradnju, socijalizam nije nikad ni prestao.
      Jaka riječka komuna i istarski autonomaši (partneri komune), stalno su postavljali uprave, vodili politiku u 3. maju i Uljaniku, prijeteći socijalnim nemirima. Uspjeli su čak postići shizofrenu situaciju, da radnici dižu štrajk, a većinski su vlasnici brodogradilišta! Alal ćufte!
      Sjeća li se itko prijetnji istarske iredente u Saboru (“nama je važno što o tome misle građani Istre”, “od 100 kn u Istru se vrati samo 10 kn”, “to više tako ne ide”, ” mi smo za Europu regija”?
      Sad, kad su govna došla do obrva, eno se nešto pripitomili pa predu, kao male mace: Flego, Miletić, te smotani Komadićak. Ne čuje se nešto ni čuveni Nino, niti nekad glasni, pa eliminirani Kain.

      1. Sve je to istina, ali, što da se radi?

        1. Posljednji pokušaj: promijeniti upravu, pročistiti broj radnika, ukinuti naviku zaključivanja štetnih ugovora, pokušati raditi u metalnoj industriji ono što je rentabilno. Nisu oni od Gospodina predodređeni samo za brodogradnju.
          Ako se može pokriti troškove i zaraditi 1 kn od izrade mostova, konstrukcija, željeznih ograda i kapija, onda treba preći na to.
          Inačica 2b: zavariti ulaznu kapiju.

          1. Upravo tako.

            No, onda je država u problemu. Na Zavod za zapošljavanje odlaze oni koji pune mirovinske fondove za one koji su pošteno zaradili svoje mirovine. Razorna petlja koju se obuzdati može jedino totalnim reformama odnosno redefiniranjem sustava.

            1. Ako pod “oni koji pune mirovinske fondove” misliš na radnike brodogradilišta u krivu si. Ne pune oni ništa, jer njihova je tvrtka hrvatski državni prosjak. Njih sve izdržava onaj dio gospodarstva i građana, na koji je prebačen teret presipanja iz praznog u šuplje.

              1. I to je istina. Ali, kad radnici Uljanika dobiju plaće, država uzme odmah svoje, naravno, preko tih istih plaća. Dio ide za mirovine. Odlaskom na Biro, nikome ništa ne sljeduje, a država je u još većem minusu za nadoknade radnicima koji dospiju na Biro.

                1. Oni su puno jeftiniji kad su kod kuće, makar na punoj gaži.
                  Svaki brod je ugovoren s 10 milijuna dolara gubitka, pa se onda u nabavi i kooperaciji postupa “kreativno”, tako da je na kraju rezultat katastrofa.
                  O organizaciji rada i broju nepotrebnih, ne treba ni raspravljati.

  2. Šinska su proizvodila gubitke jer je tamo mimo volje rukovodstva trpano sve i svašta od ljudstva nečiji nenadjebivi projekti i suludi snovi, presipali se problemi iz JŽ-a i ostalih na taj dio SOUR-a ili holdinga. Plaćane su sulude sume drugim članicama SOUR-a za poslove koji se nisu obavljali ili nisu ni trebali biti obavljeni, itd, itd …… Štitili se nesposobni radnici, koji su radili ogromne štete i propuste u proizvodnji, jer ih se nije smjelo ni opomenuti, kamoli otpustiti.

    ĐĐ više nije nikakav problem ili ako je, jako je mali. Nije ni blizu razine brodogradilišta.

    Brodgradilišta su privatne tvrtke pa ako ih gazda ne može financirati, to je njegov problem. Snaći će se tamo imaju oni furešte i apartmane, a i masline su neobrane.

    Ako gazda ne može podmiriti obaveze, preuzeti svu njegovu imovinu. Isto kao u slučaju Agrokora.

    Samo Agrokor je ipak imao određeni potencijal za nastavak poslovanja, a za brodogradilišta je to jako dugo, jako upitno.

  3. “ĐĐ više nije nikakav problem ili ako je, jako je mali. Nije ni blizu razine brodogradilišta.”
    Pa, prika moj, zbog toga i jesu pocrkavale naše kokoši!
    U ĐĐ je za puno manje vremena (svega 3-4 godine) bez posla ostalo više radnika, nego što ih je imala, prije propasti, cjelokupna hrvatska brodogradnja.
    Je li netko u državi “reč’ rekel, suzu ‘z oka pustil”?
    Gaknio je stric Đuro, bez ikakve državne pomoći, odnosno, oni što ga nisu klali, “samo su krv hvatali”. Mislim na seobu proizvodnje tramvaja, lokomotiva i odustajanje od proizvodnje vojne tehnike. Nisu se previše otimali niti za kotlogradnju, kao ni za montažne djelatnosti.
    Dobili su to stranci, za kiririki-sjemenke, te uspješno rade profitabilne poslove, na kojima je ĐĐ stekao svjetski renome.
    Sad, kao treba cijela država pomoći da se zatrpa brodogradilišni bunar bez dna.
    Inačica 2b je jedino ispravno rješenje, ali nitko u državi nema jajašca za to.

  4. Slažemo se mi u gotovo svemu, samo sam htio ukazati na to da Šinska možda i jesu bila pojam za gubitaša u ĐĐ, ali to nisu bil zbog isključivo svojih razloga i rada. ĐĐ je bio sustav spojenih posuda, a neka od posuda uvijek bude na dnu i skuplja talog.

    Ono što se upumpalo u brodogradnju, da imamo pametnih ljudi, moglo se upumpati u zrakoplovstvo (proizvodnju), ma što zrakoplovstvo, svemirske letove skoro. Ako ništa, mogli smo proizvoditi zakovice za avione – bilo bi isplativije 🙂

Odgovori