„Bojim se da ovo nije igra
Ovo nije igra koja voli nas
Ne verujem da je ikog briga
Za mene, tebe, svakog ko još ima glas
Vazduh miriše na ludilo, na ludilo
Vazduh miriše na ludilo
Konačno ja sam ustao i video da
Vazduh miriše na ludilo“
Marko Šelić
Čudna je hrvatska politika kada se najpolitičkiji prosvjed posljednjih godina mora zaklinjati da nema veze s politikom.
Deseci tisuća došli su u Zagreb zbog otrovnog otpada u Lici. Tražili su da država radi svoj posao, da institucije prestanu biti samo scenografija korupcije i kriminala, da se utvrdi odgovornost, kazne odgovorni, promijeni sustav koji je godinama previđao očito. Postoji li išta političkije? Političarima su rekli da smiju doći, ali ne i govoriti. Možda to nije bio bijeg od politike. Nego presuda. Političarima.
Organizatore je lako razumjeti. Htjeli su temu sačuvati od stranačkog preuzimanja i još jedne sapunice „naših“ protiv „njihovih“. U politički profiliranoj Lici među organizatorima sigurno ima i onih koji su HDZ birali, podržavali, možda mu i pripadaju, pa prosvjedu nisu željeli dati stranački pečat. No od nominalne „apolitičnosti“ važnije je nešto drugo, da je dio ljudi koji su hodali protiv vlasti tu istu vlast i birao. A za Plenkovića problem počinje upravo kad nezadovoljstvo prestane biti „vlasništvo“ opozicije, prijeđe političke granice i počne ulaziti u njegov vlastiti birački bazen.
Zašto onda ljudi koji traže političke odluke inzistiraju na tome da nisu angažirani politički? Možda zato što u Hrvatskoj „politika“ odavno ne znači uređivanje javnih pitanja i zajedničkih poslova, nego stranačko zapošljavanje, namještanje natječaja, trgovinu koalicijama i interesima. Građani nisu izgubili interes za politiku. Naprotiv. Stranke su izgubile sposobnost predstavljati građansku političku energiju. Nekada su na velikim prosvjedima govorili politički akteri. Za Radio 101 dolazili su kao nositelji promjene. Danas čelnici opozicije legitimitet stječu obećanjem da neće govoriti. Da će šutjeti. O politici. Teme su postale veće od političara. Veće od stranaka. Ne od politike. Jer upravo te teme jesu politika. Pa sve i ako su zahtjevi bili mjestimice nejasni, a rokovi dvojbeni, prosvjed je najviše poručio upravo tim što je ostao nedorečen. Jer ljudi znaju što više ne žele. Samo, politički sustav nema uvjerljiv odgovor na to tko će ono što žele pretvoriti u promjenu.
Plenković im je pomogao. Posegnuo je za tehnikom koja mu je godinama donosila uspjeh. Karikiranje, stranačko etiketiranje, oporbena histerija. Ako problem dovoljno dugo trpaš u poznatu ladicu, birači će se valjda ponovo rasporediti u poznate rovove. Samo, otpad nema ideologiju. Zagađena voda nije ni lijeva ni desna. Otrov ne zna tko je pobijedio 1945. ni tko je gdje bio 1991. Na toj je temi teško postaviti stari front i građane vratiti na položaje dodijeljene prije trideset godina.
Možda je Plenković loše savjetovan ili zasićen. Možda je podcijenio nezadovoljstvo i među ljudima koji ne žele rušiti HDZ. Ili je povjerovao u vlastitu tehniku. No bilo bi komforno kad bi problem bio samo Plenković. Lopta koju je vlast ispustila nije završila u rukama opozicije. SDP ne izgleda kao nositelj društvene promjene. Možemo! ima energiju, ali teško prelazi kulturne i identitetske granice svog biračkog tijela. Most je pokazao kako završi onaj tko sustav želi korigirati iznutra, kao rasap. Domovinski pokret koliko kratko traje antisistemska poza kad te vlast pozove.
Nije odgovor da ljevica odjene narodnu nošnju i s HDZ-om se natječe tko je veći Hrvat. U tuđem identitetskom jeziku original uvijek pobjeđuje kopiju. Valja promijeniti rakurs. Ne pomicati ljevicu udesno, nego politiku dovesti na teren na kojem desni birač može promijeniti izbor bez promjene identiteta. Ne mora prestati biti konzervativac da bi tražio funkcionalnu bolnicu ni promijeniti mišljenje o Domovinskom ratu da bi tražio sud koji ne sudi desetljećima. Otpad, voda, zdravstvo, sudovi, stanovanje, škole – nisu lijeve ni desne teme. To su pitanja života u zajednici. Srž politike.
Samo, ne prolazi više ni to da je samo HDZ krivac, a opozicija spasitelj. Nisu ni građani nevine žrtve hrvatskog klijentelizma. Demokracija ne funkcionira ako se ignoriraju njezina temeljna načela. To vrijedi za elitu koja javni resurs pretvara u sredstvo opstanka, ali i za birača koji demokraciju razumije kao aukciju. Ili trampu. Glas za posao, podrška za subvenciju, status, iznimku. Zaštitu. Hrvatski klijentelizam odavno nije samo vertikalna spona političara i klijenta, društvom se razlio horizontalno. Stranke, interesne skupine, lokalne mreže, braniteljske strukture, Crkva, kulturne i akademske ustanove – ne svi jednako – naučili su pregovarati s državom iz pozicije posebnog statusa. Ili bliskosti. Sustav opstaje jer mnogi u njemu imaju nešto za izgubiti. Premda svi zajedno gubimo mnogo više. Tako izgleda naš društveni ugovor. Država dijeli. Politika posreduje. Skupine traže. Građani pregovaraju. I svi se čude što država ne funkcionira.
Prosvjed je vidljivim učinio i izostanak snažnijeg glasa institucija koje se predstavljaju kao nešto više od običnih organizacija. Nije pitanje jesu li HAZU, Matica hrvatska ili Crkva izdali priopćenje. HAZU jest. Oglasio se i gospićko-senjski biskup. Pitanje je jesu li na razini uloga koje si pripisuju. Nekad su znali da nije dovoljno administrirati vlastito postojanje. Danas su prepuni ljudi toliko ugrađenih u državni, politički i proračunski ekosustav da od njih teško možemo očekivati ozbiljnu intervenciju. Kad su posrijedi identitetske teme, politička neutralnost nije svetinja. No kad je posrijedi odgovornost države, odjednom postaje moralni ideal. Zgodna neka neutralnost. I obilato financirana. Kad političari postanu administratori, oni počnu preuzimati i institucije koje bi trebale biti nešto više od administracije.
Hrvatska nije dobra država samo zato što je hrvatska. Niti zato što je država. Demokratska legitimnost ima proceduralnu stranu, izbore, zakonitost, prava. Ali i funkcionalnu. Država mora nešto moći napraviti. Desnica ju je pretvorila u svetinju, dio ljevice u instrument za nova prava, programe i obećanja. Jedni očekuju da joj se klanjamo. Drugi da sve plati. A gotovo se ne pitamo radi li uopće.
Kako se takva politika reproducira? Dio odgovora leži u izbornom sustavu. Mijenjao se, ali njegova je temeljna politička logika zacrtana devedesetih. Snažne stranačke centrale, visoka cijena ulaska novih aktera, kandidacijska moć uskih vodstava i sustav kojemu je stabilnost vlasti važnija od političkog predstavljanja nove društvene energije. Kregar je takvu Hrvatsku davno opisivao kao državu improvizacije umjesto invencije, sa strankama u kojima poslušnost nadomješta demokraciju. Samo, ako istim pravilima stalno biramo iste tipove političkih organizacija, zašto bi nam budućnost izgledala drugačije od prošlosti? Nama treba izborni sustav sposoban potrebu za društvenom promjenom pretvoriti u političko predstavljanje. Jer ni svaka stabilnost nije vrijednost. Pa i groblje je vrlo stabilan sustav.
Valja promijeniti rakurs. Ne pomicati ljevicu udesno, već politiku dovesti na teren gdje desni birač može promijeniti izbor bez promjene identiteta
Zato alternativa ne može živjeti od slogana „maknimo HDZ“. Smjena vlasti nije društveni program. Potreban je novi društveni okvir. Drukčiji odnos građana, politike i države. Izborna reforma dio je promjene države kao plijena i građanina kao klijenta. No nije to sva promjena. Ne trebaju nam samo novi ljudi koji će na isti način upravljati istim sustavom. Jer politički vakuum ne ostaje prazan. Europa to pokazuje neugodno jasno. Tamo gdje su mainstream stranke zaboravile svoje poslanje, taj prostor uzmu AfD, Le Pen ili Farage. Ili se pojavi pobunjeni insajder poput Pétera Magyara. Nisu isti. Upravo u tome i jest stvar. Zajednički im je prostor iz kojeg rastu, uvjerenje da postojeći kanali više ne proizvode promjenu. A kad demokratske institucije predugo ne proizvode promjenu, ljudi počinju tražiti onog koji može. Možda našega Pétera Magyara. Hrvoja Horvata. Suvremenog Jelačića koji će obećati da će jednim rezom razmrsiti čvor koji institucije desetljećima nisu znale zahvatiti. Da, kad demokracija predugo ne stvara promjenu, spasitelj počne izgledati kao demokratska inovacija.
Vratimo se ljudima koji su hodali Zagrebom, tražili odgovornost, institucije koje funkcioniraju, državu koja radi, promjenu sustava. Bavili su se politikom ozbiljnije od mnogih profesionalnih političara. I političarima rekli da ne govore. To nije dokaz da Hrvatskoj politika ne treba. Prije najteža optužnica politici kakvu imamo. Jer ako građani imaju političke teme, zahtjeve i energiju, no nemaju političke organizacije kojima bi ih povjerili, prostor neće ostati prazan. Možemo nastaviti ravno, možemo promijeniti pravila i smjer. A možemo i čekati nekoga tko će nam obećati da mu ni put ni pravila nisu potrebni.
Samo, vrijeme je da se skrene
