Osječki krvnik Branimir Glavaš zbog ratnih je zločina fasovao osam godina zatvora, a njegov kompanjon i drug u zlodjelima, Vladimir Šeks, osuđen je na Hrvatsku



Incident se zbiva na graničnome prijelazu kod Bregane. Dvojica policajaca izvlače postarijeg muškarca iz vozila, pritišću mu glavu uz haubu, svijaju ruke uz leđa i stavljaju lisice oko zglobova. Onda ga bez milosti grabe za nadlaktice i naguravaju prema obližnjemu montažnom objektu.

- Što to radite, ljudi!? – dere se muškarac. – Samo sam pošao kupiti deterdžent i kranjske kobasice! Otkad je šoping kazneno djelo?!

- Ne seri! – odbrusi mu jedan od čuvara reda s uvrnutim akcentom.

- Ne možete me ovako tretirati! – viče muškarac batrgajući se. – Ja sam osoba od ugleda, saborski zastupnik…

- To možete biti u Hrvatskoj, gospodine – kaže mu pristojniji od policajaca. – Ali ne i u Sloveniji. Ovdje ste samo lice s tjeralice.

- Kakve vražje tjeralice?!

- Vaše se ime, gospodine, uz priloženu fotografiju, nalazi na crvenoj potjernici Interpola.

- Pa to je nečuveno! Znate li vi tko sam… - otima se muškarac prije nego mu službeno lice s lijeve strane, ono koje ne pati od viška kućnog odgoja, zalijepi žestoki šamar.

Vladimira Šeksa oblijeva hladan znoj pri pomisli na takvu eventualnost. Prizor koji zamišlja djeluje toliko stvaran da osjeća oštru bol u zapešćima. A također i žarenje u obrazu.

Ustane iz kreveta, priđe prozoru, promiješa jaja i promotri gole grane stabala obavijene izmaglicom. U daljini dvorogi zvonik prvostolnice. Sumorni pejzaž zatvorskoga kruga.

Otkad su iz Srbije ponovo poslali optužnicu koja ga tereti za teške ratne zločine, da bi Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske taj sramni dokument s indignacijom vratilo pošiljatelju, izvjesno je da neće moći tek tako, regularnim putem, prelaziti granicu, a odviše je star za ilegalne avanture. Na bilo kojem carinskome punktu mogli bi ga uhapsiti, jer su Srbi dovoljno ludi i osvetoljubivi da njegove matične podatke i kratki opis krimena uvrste na crvenu tjeralicu Interpola. Možda su to već učinili, pas im mater četničku!

A imao je tako divnih planova za putovanja. Sljedeći Uskrs trebao je sa suprugom provesti u Veneciji i iznenaditi je kratkim izletom u Vatikan. Pripadnici nekadašnje ustaške emigracije – današnjega hrvatskog iseljeništva – pozvali su ga da im bude gost u Buenos Airesu. Već se prijavio da kao član saborske delegacije na ljeto ode u službeni i prijateljski posjet Indoneziji… Sve to sada otpada. O zimovanju u Austriji ne usuđuje se ni misliti.

Vladimir Šeks tupo zuri kroz prozor dok mu se raspoloženje stapa s depresivnim ambijentom zatvorskoga kruga. Zamišlja domovinu opasanu bodljikavom žicom. Koncentracionu državu Hrvatsku.

Sve je više indicija da mu je sudbina zapečaćena. U tjedniku „Novosti“, objavljenom 4. siječnja 2013., na 7. stranici izlazi članak s neumoljivom rečenicom: Osječki krvnik Branimir Glavaš zbog ratnih je zločina fasovao osam godina zatvora, a njegov kompanjon i drug u zlodjelima, Vladimir Šeks, osuđen je na Hrvatsku.

Tko bi rekao da će baš on – socijalna zvijer sa sedam života, najotporniji među obiljem kurvinih sinova iz političke arene – umjesto u kućnom, završiti u nacionalnom pritvoru. Pošto je prilično stabilnog zdravlja, a vlasti u Srbiji postaju sve zagriženije, robija bi mogla potrajati iznenađujuće dugo.

Njegov osječki kamarad bit će kroz neko vrijeme slobodan kao ptičica, a on će, ako ga bog poživi, i dalje čamiti s ove strane državne međe. Štoviše, Glavaš je čak i zatvorsku kaznu u prilici služiti izvan Hrvatske, uživati privilegij koji je njemu nedostupan!

Vladimir Šeks pokušava shvatiti kako ga je naizgled utabana karijerna staza odvela tako duboko u parodiju. Moglo bi se reći da je osuđen na ostvarenje svojeg ideala, da se svetinja koja mu nije silazila s usana, san u koji je polagao tolike nade, napokon razotkriva kao bezizlazna klopka.

Potpuno apsurdno, najbolje godine života posvetio je izgradnji kaveza iz kojeg neće moći izaći; sav se ubio od rada na vlastitim okovima. Kada je nekadašnju Jugoslaviju nazivao tamnicom naroda, nije mogao ni zamisliti da će na njenim razvalinama nastati baš ovakva Hrvatska: tamnica Vladimira Šeksa.

Nije o tome vodio računa ni kada je, u svojstvu šefa Kriznog stožera za Slavoniju, u Glavaševu uredu mezio kulen i ispijao meku šljivovicu, dok su u dvorišnoj garaži, udaljenoj manje od deset metara, nepoznatim osobama nalijevali kiselinu u ždrijela. Niti kad je proglašavao lažnima leševe što su u nepravilnim formacijama plutali niz Dravu. Niti kad je, u svojstvu državnog odvjetnika, povlačio optužnice protiv pripadnika Merčepova eskadrona smrti, u predmetu koji je uključivao i ubojstvo 12-godišnje djevojčice.

Što sada uopće može učiniti? Kako se opravdati ženi glede Uskrsa u Veneciji? Predložiti joj Mariju Bistricu? Nju će takav rasplet sigurno sneveseliti. O propalom zimovanju u Austriji ne usuđuje se ni misliti.

Može se požaliti vlastima zbog loših zatvorskih uvjeta: zemlja u kojoj je zatočen opterećena je teškom ekonomskom krizom, takvom da više nema pravo ni na službenog vozača, ljudi su nesretni i živčani, ulice su elektrizirane nasiljem, na čelo njegove stranke postavljen je debil od čije odmazde stalno strepi, uz to mora trpjeti idiotske novogodišnje poslanice predsjednika države…

A opet, ne smije prema vlastima biti neumjereno kritičan. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić više je nego korektno otposlao tužbu nazad u Srbiju, uz obrazloženje da Hrvatska „ne može prihvatiti optužnicu koju je podiglo Vojno tužiteljstvo agresorske JNA“.

Još je veća zasluga ministra Miljenića, kao i njegova prethodnika, kao i prethodnika njegova prethodnika, što Šeksovu ratnu prošlost nisu istraživala hrvatska pravosudna tijela. Značajna je tu i uloga aktualnog tužioca Bajića, kao i prethodnoga Bajića, kao i Bajića koji je prethodio prethodnome Bajiću.

Ne može Vladimir Šeks griješiti dušu i optuživati bilo koga od Hrvata zbog toga jer trune u nacionalnoj izolaciji. Srbi su krivi što je osuđen na Hrvatsku! A on nije slutio da će Hrvatska ispasti do te mjere ograničena. Oblači novo teget odijelo, staje pred zrcalo i vidi se u pohabanoj prugastoj odori. Ruka mu leti ka srcu, jer logorski orkestar svira „Tijesnu našu“.

Čini se da je ipak najmudrije stoički prihvatiti usud uznika. Ostala mu je tek koja godina do penzije, a onda će okrenuti ploču i otići na doživotni odmor u svoju vikendicu na Viru. Lovit će ribu, šetati obalom, umočiti tabane u more i tako uspostaviti kontakt s cijelim svijetom.

Da, to će učiniti. Izdržat će još koju godinu, pa sjesti u kola i zaputiti se ka jugu. U vožnji će upijati ljepote voljenoga kazamata – riječna rapsodija kod Karlovca, zeleni pašnjaci u Lici, šume na obroncima Velebita… Policija će ga zaustaviti na izlazu iz tunela Sv. Rok. Nakon provjere dokumenata, silom će ga izvući iz vozila, pritisnuti mu glavu uz haubu i staviti lisice na ruke.

- Ne možete me ovako tretirati! – zaurlat će. – Ja sam osoba od ugleda, penzionirani saborski zastupnik…

- To možete biti u Hrvatskoj, gospodine – odbrusit će mu uniformirano lice. – Ali ne i u nezavisnoj Dalmaciji.

tekst objavljen u printanom izdanju tjednika Novosti

 

Izvor: Tacno