Tragični doživljaj svijeta A. B. Šimića

Kanonski hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića slovi kao najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. Zaslužan je i za formalne inovacije u hrvatskoj poeziji, se prije svega korištenje slobodnog stiha, što je preuzeo iz glavnih tokova europskog pjesništva svoga vremena, ponajprije iz ekspresionizma, umjetničkog pokreta s početka 20. stoljeća koji se snažno razvio u Njemačkoj. Odatle je preuzeo i odnos prema stvarnosti, o kojoj se govori preko unutrašnjeg stanja pjesnika, pri čemu se velika pozornost pridaje društvenim, psihološkim i filozofskim temama. Šimićeva poetska zbirka Preobraženja, objavljena 1920. godine, predstavlja prijelomnu točku hrvatske lirike, jer nitko nikada prije Šimića nije pisao na taj način. Riječ je o zbirci koja je izvršila velik utjecaj na naraštaje koji su došli nakon njega, kao svojevrsni putokaz. Mnogi književni kritičari smatraju Preobraženja najvažnijom hrvatskom poetskom zbirkom nastalom u 20. stoljeću

Ususret stogodišnjici smrti

Šimić je rođen 1898. Umro je 1925. godine. Stota obljetnica njegove smrti jedinstvena je prilika da se osvrnemo na to čudesno trajanje u vremenu, u kojem su nestajale i rađale se nove države, ali je Šimićevo djelo ostajalo, bez obzira na režime koji su se u međuvremenu izmjenjivali. Mogli bismo reći da je u tom konfuznom i krvavom 20. stoljeću poezija Antuna Branka Šimića bila slabašna, ali dragocjena konstanta. Priča o Antunu Branku Šimiću zapravo je priča o poeziji samoj, o njezinu smislu ili besmislu. Ćudljivost mehanizama književne kanonizacije nije izostala ni u Šimićevu slučaju. Velik dio njegova opusa objavljen je 1950-ih i 1960-ih, dakle više desetljeća nakon njegove smrti. Sabrana djela Antuna Branka Šimića objavio je njegov brat Stanislav 1960. godine. Progovoriti o tom fenomenu, a preko njega posredno i o Šimiću, otvara širi krug pitanja koja su u suštini svodiva na pitanja o smislu i besmislu poezije, o čemu se piše još od antičkih vremena, od vremena Homera, Svetog Augustina, preko Krleže i Theodora Adorna, pa sve do naših dana. Poezija je nešto fluidno, pomaknuto iz uvriježene percepcije stvarnosti, ili, kako je to napisao Miroslav Krleža – „poezija jeste ili nije, ona postoji ili je nema“. 

Josip Mlakić / Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL 

Poezija – uzvišena instrumentacija stvarnosti

Sveti Augustin, najutjecajniji antički kršćanski mislilac čija je misao izvršila znatan utjecaj na zapadnu filozofiju, poeziju je nazvao „slatkorazbludnom igrom uobrazilje“. S druge strane, Miroslav Krleža, veliki hrvatski pisac s kojim je Šimić imao ambivalentan odnos, koji je išao iz jedne krajnosti u drugu, poeziju je nazvao „uzvišenom instrumentacijom stvarnosti“. Šimićeva poezija kao da je zastala na pola puta između Krležine i Augustinove definicije. Ipak, Krležina definicija pruža nam mnogo širi uvid preko kojega se s gotovo stoljetnim odmakom može nešto više reći o Šimićevoj poeziji, a što je možda ostalo na margini. Najprije moramo razlučiti što je u Šimićevu slučaju uzvišeno. Cijeli je niz motiva kojima Šimić pristupa s nekom smjernom poniznošću, od boja i krajolika Hercegovine, pa do uzvišenih tema poput ljubavi.

„Pisati o paklu, a maštati o ‘nebu’, to je raspon svake poetske misli od početka svijeta i vijeka literature kao takve“, zapisao je Krleža. Ako postoji pjesma koja je ogledni primjer ove Krležine definicije, onda je to Šimićeva pjesma Moja preobraženja, u kojoj pjesnik opisuje svoj unutarnji pakao.

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i s pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika

Postoji li način da uspostavimo most između Šimićeva i našeg vremena, pa da progovorimo nešto o Šimićevoj poeziji iz jedne potpuno nove perspektive? U tom smislu možemo iskoristiti činjenicu da je Šimić umro u dvadeset i sedmoj godini života i dovesti ga u vezu s takozvanim Klubom 27, neobičnim fenomenom iz popularne kulture koji je postao čak i predmetom raznih teorija zavjere. Riječ je o skupini planetarnih pop-rock ikona koji su od sedamdesetih do danas umrli s navršenih 27 godina, u kojoj su se našli Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain i Amy Winehouse. Na koji ih način dovesti u vezu sa Šimićem? Hrvatski pjesnik Jure Kaštelan za Šimića je jednom rekao kako se javio i nestao kao meteor. „Ostala je svjetlost“, zapisao je. Isto to mogli bismo bez kakvih kulturoloških predrasuda reći i za nabrojane članove Kluba 27.  Druga poveznica je činjenica da su svi oni ujedno bili i pjesnici, i to sjajni pjesnici, rekao bih, pogotovo Jim Morrison, što također možemo prihvatiti bez ikakvih ograda, pogotovo s obzirom na činjenicu da je prije nekoliko godina jedan drugi rock-pjesnik, Bob Dylan, dobio Nobelovu nagradu za književnost. I treća, i možda najvažnija poveznica između Šimića i nabrojanih članova Kluba 27 jest zajednički, tragični doživljaj svijeta. U tom smislu pročitat ću Šimićevu pjesmu Mladić.

Ja poznam bol mladića

koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca

u jutro pjeva

sa željom da sva srca s njegovim zatrepte

i da se osluškujući glave prignu

u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi

padne natrag

u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast

s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku

i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd

sa smjelim uspravljenim korakom što gazi

i s uhom koje iznutra

glas svoga Boga sluša

Te tragične sudbine, između kojih zjapi višedesetljetni ponor, ostavile su važan i vidljiv trag iza sebe. Riječ je o biografijama koji su još u ranoj fazi dosegnule zenit, a zatim se preko noći ugasile. Tu tragiku i izdvojenost iz svijeta u kojemu su živjeli najbolje opisuju stihovi iz Šimićeve pjesme Otkupljenje:

Nas niko nikad otkupio nije

Svaki od nas sin je božji

što s neba je u bijedu svijeta sašao

I Šimićeva zasigurno najpoznatija pjesma Opomena na neki je način hommage pjesnicima čiji je meteorski sjaj i dugo nakon njihove smrti postojan u našim metafizičkim visinama.

Čovječe, pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde.

Šimićeva zavičajnost

Teško je ne spomenuti još jednu vrlo važnu dimenziju Šimićeve lirike, a to je zavičajnost, što je značajka i nekih drugih pjesnika iz istog zavičajnog kruga, poput Petra Gudelja ili Tina Ujevića. U njegovim zavičajnim motivima prevladavaju jarke i čiste boje i ona nezaboravna svjetlost Hercegovine koju je u jednoj svojoj crtici tako sjajno opisao naš nobelovac Ivo Andrić: „Svetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vreme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sećanja na Mostar“. U Šimićevoj Hercegovini, obasjanoj postojanom svjetlošću, vrijeme kao da se zauvijek zaustavilo. Pročitat ću pjesmu Hercegovina:

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće

Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala

sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se ne će

Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvijezda

I za kraj, pročitat ću jednu od najljepših Šimićevih pjesma, Teški zrak, kojom struji iznimno duboka unutrašnja struja svijesti, jedan imperativ koji je Miroslav Krleža stavljao pred poeziju kao vrhunaravni kriterij, a koja je ujedno i zoran prikaz Šimićeva tragičnog doživljaja svijeta, koji je provodni motiv njegova cjelokupnog djela. Postoji li ta unutarnja struja ili ne postoji, ujedno je i razrješenje ranije spomenute Krležine dvojbe po kojoj „poezija jeste ili nije“, i po kojoj „ona postoji ili je nema“.

O kuda da se danas pođe?

U sobu uđe moja majka

sjedne

i gleda u me nijemim pogledom

Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće

Na rubu polja izmeđ crnih stabla

crveno mrtvo obješeno sunce

Ja stanem nasred ceste

i kriknem

iz svih snaga

matica