Nema nikakve sumnje da je Krleža lijevi od glave do pete. Proleterski pisac. Ali u hrvatskom društvu od Krleže i njegove recepcije nije ostalo ništa lijevog. Samo puko ime na Leksikografskom zavodu. Krleža je pripitomljen, uglađen i sveden na stilistu. A znamo da govoriti o stilu znači biti već u palanci, kaže redatelj Zlatko Paković
Statistički je dokazano da je Krležin učitelj Vladimir Iljič Lenjin danas omraženija osoba u Republici Hrvatskoj od Adolfa Hitlera. Također statistički gledano, maršal Tito je na tržnici manje vrijedan od poglavnika Ante Pavelića. A Karla Marxa pak smatra se Luciferom. Što onda dobijemo kada oduzmemo sve ono krležijansko u Krleži? Dobivamo bespuća povijesne zbiljnosti ili, ako bismo ove tri riječi pokušali prizvati pameti – zbilju povijesnoga bespuća.
Ovo su dijelovi teksta iz predstave ‘Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’, koja je u produkciji Montažstroja uprizorena u povodu 125. obljetnice Krležina rođenja (7. jula) u Leksikografskom zavodu, a koji izgovara njezin autor i redatelj Zlatko Paković. Kao dio šireg programa netom završenog 7. Festivala Miroslav Krleža, predstava progovara o historijskim i aktualnim anomalijama ove države, ali i šire balkanske krčme. Krležijanski rečeno, veliki meštar je načas uskrsnuo u svom Zavodu, kao opomena i dostatna mjera da nas (ponovno) podsjeti na to gdje smo i kuda srljamo.
Nedavno je pak odjeknula vijest kako je Danko Končar, vlasnik više južnoafričkih rudnika i tvornica te pulskog i trogirskog brodogradilišta, na otoku Sv. Katarina kraj Pule organizirao i financirao balet ‘Gospoda Glembajevi’ u izvođenju zagrebačkog HNK-a, pri čemu je sav prihod od ulaznica dobila pulska Opća bolnica. Dogodilo se tako da Krležino poznato djelo s motivima društvene nepravde i zloupotrebe bogatstva, koje se obračunava i s kapitalističkom klasom kao takvom, u vidu dobrotvorstva financira jedan ovodobni ‘patricij’, što znači da je Krleža sveden na ‘pristojnu’ estradnu mjeru i krajnje depolitiziran.
Koliko je od Krležine lijeve misli i ideja ostalo danas u Hrvatskoj, pitamo Zlatka Pakovića, koji nam skreće pažnju na notornu činjenicu da su moćni ljudi oduvijek voljeli balet i – balerine. Nije to ništa novo, domeće Paković i kaže kako Končar zasigurno neće uložiti novac u njegovu predstavu. A za nju je redatelj koristio čak 45 Krležinih djela. Upozorio je da je nemoguće govoriti o Krleži jer riječi poput komunizma, socijalizma, utopije, prije svega utopije, a onda i dijalektike, više ne postoje. Baš te i takve riječi koje opisuju velikog pisca su mrtve, izgubljene, ali ne trajno.
- A što ćete vi s Krležom ako ne govorite o ateizmu? Krleža je, naravno, bio antiklerikalan ateist, ali nije protiv Hrista, naprotiv, nitko nije lepše o Isusu pisao od njega. ‘Astralni ljiljan u mučionici velikog inkvizitora’, kaže genijalno Krleža. I sada, ako će po tom uzusu neko pokazati Krležu u njegovom istinskom svetlu, onda to neće, naravno, odgovarati Kaptolu. Prikrivaju se i Krležina komunistička uverenja, njega kao lenjinista, jer što će zaboga danas reći biznismeni? Pa Krleža nije čovek za privatnu imovinu, već protiv nje, a za ličnu imovinu. On je, bez obzira na to što malograđani govore da je bio buržuj, plaćao stanarinu za život na Gvozdu. To nije bilo u njegovom vlasništvu, bila je to njegova lična imovina, nikako privatna koja porobljuje druge. Krleža je nadalje bio protiv privatnih banaka, znao je da je to ozakonjeni lopovluk. S nepunih trideset sažeo je svoj program u pet osnovnih tačaka, između ostalog i da se nacionaliziraju banke, izvrši agrarna reforma i ukinu veleposedi. I sa svim tim danas, što ćete s Krležom? Krleža je naprosto opasan po sistem - govori Paković.
Gledajući danas na Krležu u vrijeme kada je pisao svoja velika djela, prije osamdeset godina, on izgleda kao prorok jedne daleke budućnosti.
- Ako će te budućnosti biti, onda će to biti budućnost u borbi za socijalizam. Danas vam se ljudi smeju kad to kažete. Zapravo te reči raskrinkavaju idiotizam naših balkanskih društava, koja zapravo ne postoje. To su razorena društva. Da bi društva postojala, u njima mora da postoji potencijal za sistemsku promenu. Ali ovde više to ne postoji: nema udruženosti, udruženog rada, nemate mogućnosti za generalni štrajk, polako se gubi i ta reč. To se nije dogodilo 30 godina. A to je suština i zbog toga društva nema. Krleža je sve to znao i video i o tome pisao tolike stranice da je to zapanjujuće - kaže Paković.
- Nema nikakve sumnje da je Krleža lijevi od glave do pete. Proleterski pisac. Ali u hrvatskom društvu od Krleže i njegove recepcije nije ostalo ništa lijevog. Samo puko ime na Leksikografskom zavodu. Krleža je pripitomljen, uglađen i sveden na stilistu. A znamo da govoriti o stilu znači biti već u palanci - zaključuje Paković.
Prigodno je kazati da u navedenoj predstavi Krleža kaže da se duša stvara isključivo u borbi za socijalizam, za drugoga čovjeka. I pita se zašto nije barem pokušao ubiti Antu Pavelića u ona dva navrata kad je bio prisiljen suočiti se s vrhuškom NDH koja mu je nudila suradnju. U knjizi dnevničkih zapisa ‘S Krležom iz dana u dan’ Enesa Čengića, piščevog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika, Krleža govori kako ga je poglavnikov doglavnik, ministar bogoštovlja i nastave i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak, dugo opsjedao: nagovarao ga je da zajedno pokrenu časopis ‘Hrvatska’ koji neće biti ustaški jer je ‘promjena kursa u svijetu bila vidljiva i njima (ustašama, op.a.) je trebao neki kvazi-neutralan časopis’. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo, kao što se na kraju, srećom, nisu obistinili Krležini strahovi da bi ga samoinicijativno mogla zaklati kakva horda pijanih ustaša.
Prva je polovica 1940-ih i vrijeme kad pisac pod endehazijskim terorom ništa ne objavljuje, ali puno piše i čita. Neke od tih odabranih zapisa čitamo iz ratnog dnevnika, knjižice ‘Zagreb 1942.’ u izdanju Sandorfa, gdje Krleža opisuje vlastite strepnje i samoće u krajnje nesigurnom Zagrebu. ‘Prolazim jučer ulicom (Hatzovom), blagdan je poslije podne u malome gradu, vika iz krčama i rakijašnica, pred kojim se natežu sluškinje i vojnici, ovi moji domobrani nesretni, i sve se javlja kao priviđenje iz povampirene moje vlastite proze iz onog prvog suludog svjetskog rata…’, piše Krleža 29. juna 1942., na Petrovo i Pavlovo.
Interes za Krležu, čini se, periodično raste. Tako je Sandorf objavio i engleski prijevod Krležina putopisa ‘Izlet u Rusiju’ (Journey to Russia), u prijevodu slavista Willa Firtha. Urednik Krležinih dnevničkih zapisa, lektor, bloger i pisac Darko Milošić kaže za Novosti da primarni motiv objavljivanja engleskog prijevoda putopisa nije bio komercijalni, no pokazalo se da se knjiga sasvim solidno prodaje u zračnim lukama i općenito u gradovima s velikim brojem turista.
- Što se Krležinih dnevničkih zapisa tiče, želio sam kao urednik čitatelju približiti duševno stanje čovjeka koji u okolnostima u kojima je živio nije zapravo vidio svjetlo na kraju tunela, dapače, svakog se trena moglo dogoditi da ga ‘veseli momci popnu na neku granu’. Odatle naglasak na zabilježenim snovima. Izbor je pao i na one dijelove Dnevnika koji govore o ljudskoj gluposti: učinili su mi se neobično aktualnima, kao da nisu pisani prije sedamdeset i šest godina. Paralele s današnjim vremenom tu, nažalost, ne prestaju. Želim vjerovati da će ovaj izbor potaknuti mnoge čitatelje da posegnu i za drugim Krležinim djelima - kaže Milošić.
O inicijativi Danka Končara i njegovom prisvajanju Krleže Milošić kaže da je kapitalizam notoran po svom gargantuovskom apetitu i sposobnosti da ‘posvaja neposvojivo’, nerijetko i pod krinkom brige za zajednicu, pa može i vlastitu kritiku kapitalizirati, a kritičare potisnuti na marginu, ušutkati ih ili ih jednostavno privući na svoju stranu i od kritike napraviti spektakl. Pa ipak, čini nam se da uglavnom izostaju reakcije tzv. lijeve inteligencije na današnje pokušaje duboke depolitizacije Krleže.
- Što se tiče reakcije, ne bih rekao da je uopće nema, samo uistinu jest pitanje koliko je suvisla, konstruktivna, dosljedna. Što bi rekao Krleža, ‘znamo gdje je dobar rizling, prvorazredne samoborske češnjofke, šunka u hljebu’, ali ‘ima li netko smionosti da u našoj današnjoj stvarnosti, kad je sve sazdano na praznovjerju, progovori punu istinu?’ - ističe Milošić.
Pošto je naš sugovornik niz godina predavao književnost u srednjoj školi, pitamo ga na koji način se i koliko Krleža danas predaje u školama.
- Radio sam kao nastavnik do 2014. godine, kad sam se zaposlio u Sandorfu. Kako se i koliko Krleža danas predaje ne bih sa sigurnošću mogao reći; po svoj prilici ovisi o tome tko ga predaje i koliku mu važnost pridaje. U svakom slučaju, u svjetlu recentnih zbivanja na političkoj i ekonomskoj sceni, mnoga Krležina djela su aktualnija no ikad, tu su i Veliki meštar i Domaćinski i Glembajevi i Hugo-Hugo, i Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Cuki, i ‘ni med cvetjem ni pravice’, i ‘lamentacija o štibri’, dok vjetrovi sveudilj pušu nad provincijalnim gradom… pa kolegicama i kolegama ne bi trebalo biti teško aktualizirati Krležu i približiti ga učenicima - zaključuje Darko Milošić.
Upravo smo na kraju predstave u Zavodu mogli u polušali čuti kako ne bi uopće bilo loše da predstava o Krleži počne igrati po školama u Hrvatskoj.
Vlaho Bogišić, publicist i leksikograf, ali i umjetnički savjetnik baleta ‘Gospoda Glembajevi’, najkritičniji je kad govori o tzv. hrvatskoj ljevici i njezinom odnosu spram Krleže.
- Reći ću vam samo dvije rečenice, a jedna od njih je temeljna. Krleža se nije rodio u zagrebačkoj Radićevoj ulici, već se rodio iza crkve Svetog Petra. Pritom je važna sama ta činjenica, odnosno upornost da Hrvatska ustraje da se on rodio tamo gdje se nije rodio, dakle u Radićevoj. To je prava metafora odnosa prema Krleži. Takvi hoće svoga Krležu. To je ponekad simpatično, ali ponekad i ne jer zaobilazi ono što je jedino bitno, a to je da se Krležu ne čita i ne objavljuje. Onog suštinskog Krležu koji je neodvojiv u svojim fikcionalnim i temeljnim kritičkim tekstovima, koji je savjest moderne Hrvatske. Takvog Krleže se prije svega odriče tzv. hrvatska ljevica, nesposobna, nespremna i nezainteresirana prihvatiti Krležu jer je on jedan od onih koji je kroz cijelo 20. stoljeće rastumačio istinu da hrvatska socijaldemokracija nije nikad postojala. I umjesto da se suvremena ljevica u Hrvatskoj nasloni na stvarnu ljevicu koja nije socijaldemokratska jer takva u Hrvatskoj nikad nije postojala, ta ljevica se naslonila na fikciju, koju promatramo kroz prozor i onda se ona stidi Krleže - kaže za Novosti Bogišić.
Umjesto bilo kakvog zaključka, ostavimo za kraj još jednu Krležinu misao koja je našla svoje mjesto u Pakovićevoj predstavi: ‘Vi niste nikakvi građani, vi ste građanska posluga i to veoma slabo plaćena. Pravi građanski gospodari ove naše zemlje uopće ne stanuju u ovoj zemlji, on inostranstvuju jer su inostranci.’
Statistički je dokazano da je Krležin učitelj Vladimir Iljič Lenjin danas omraženija osoba u Republici Hrvatskoj od Adolfa Hitlera. Također statistički gledano, maršal Tito je na tržnici manje vrijedan od poglavnika Ante Pavelića. A Karla Marxa pak smatra se Luciferom. Što onda dobijemo kada oduzmemo sve ono krležijansko u Krleži? Dobivamo bespuća povijesne zbiljnosti ili, ako bismo ove tri riječi pokušali prizvati pameti – zbilju povijesnoga bespuća.
Mnoga su Krležina djela aktualnija no ikad, tu su i Veliki meštar i Domaćinski i Glembajevi i Hugo-Hugo, i Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Cuki, i ‘ni med cvetjem ni pravice’, i ‘lamentacija o štibri’… – nabraja Darko Milošić
Ovo su dijelovi teksta iz predstave ‘Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’, koja je u produkciji Montažstroja uprizorena u povodu 125. obljetnice Krležina rođenja (7. jula) u Leksikografskom zavodu, a koji izgovara njezin autor i redatelj Zlatko Paković. Kao dio šireg programa netom završenog 7. Festivala Miroslav Krleža, predstava progovara o historijskim i aktualnim anomalijama ove države, ali i šire balkanske krčme. Krležijanski rečeno, veliki meštar je načas uskrsnuo u svom Zavodu, kao opomena i dostatna mjera da nas (ponovno) podsjeti na to gdje smo i kuda srljamo.
Nedavno je pak odjeknula vijest kako je Danko Končar, vlasnik više južnoafričkih rudnika i tvornica te pulskog i trogirskog brodogradilišta, na otoku Sv. Katarina kraj Pule organizirao i financirao balet ‘Gospoda Glembajevi’ u izvođenju zagrebačkog HNK-a, pri čemu je sav prihod od ulaznica dobila pulska Opća bolnica. Dogodilo se tako da Krležino poznato djelo s motivima društvene nepravde i zloupotrebe bogatstva, koje se obračunava i s kapitalističkom klasom kao takvom, u vidu dobrotvorstva financira jedan ovodobni ‘patricij’, što znači da je Krleža sveden na ‘pristojnu’ estradnu mjeru i krajnje depolitiziran.
Koliko je od Krležine lijeve misli i ideja ostalo danas u Hrvatskoj, pitamo Zlatka Pakovića, koji nam skreće pažnju na notornu činjenicu da su moćni ljudi oduvijek voljeli balet i – balerine. Nije to ništa novo, domeće Paković i kaže kako Končar zasigurno neće uložiti novac u njegovu predstavu. A za nju je redatelj koristio čak 45 Krležinih djela. Upozorio je da je nemoguće govoriti o Krleži jer riječi poput komunizma, socijalizma, utopije, prije svega utopije, a onda i dijalektike, više ne postoje. Baš te i takve riječi koje opisuju velikog pisca su mrtve, izgubljene, ali ne trajno.
- A što ćete vi s Krležom ako ne govorite o ateizmu? Krleža je, naravno, bio antiklerikalan ateist, ali nije protiv Hrista, naprotiv, nitko nije lepše o Isusu pisao od njega. ‘Astralni ljiljan u mučionici velikog inkvizitora’, kaže genijalno Krleža. I sada, ako će po tom uzusu neko pokazati Krležu u njegovom istinskom svetlu, onda to neće, naravno, odgovarati Kaptolu. Prikrivaju se i Krležina komunistička uverenja, njega kao lenjinista, jer što će zaboga danas reći biznismeni? Pa Krleža nije čovek za privatnu imovinu, već protiv nje, a za ličnu imovinu. On je, bez obzira na to što malograđani govore da je bio buržuj, plaćao stanarinu za život na Gvozdu. To nije bilo u njegovom vlasništvu, bila je to njegova lična imovina, nikako privatna koja porobljuje druge. Krleža je nadalje bio protiv privatnih banaka, znao je da je to ozakonjeni lopovluk. S nepunih trideset sažeo je svoj program u pet osnovnih tačaka, između ostalog i da se nacionaliziraju banke, izvrši agrarna reforma i ukinu veleposedi. I sa svim tim danas, što ćete s Krležom? Krleža je naprosto opasan po sistem - govori Paković.
Gledajući danas na Krležu u vrijeme kada je pisao svoja velika djela, prije osamdeset godina, on izgleda kao prorok jedne daleke budućnosti.
Tzv. hrvatska ljevica je nesposobna, nespremna i nezainteresirana prihvatiti Krležu jer je on jedan od onih koji je kroz cijelo 20. stoljeće rastumačio istinu da hrvatska socijaldemokracija nije nikad postojala – ističe Vlaho Bogišić
- Ako će te budućnosti biti, onda će to biti budućnost u borbi za socijalizam. Danas vam se ljudi smeju kad to kažete. Zapravo te reči raskrinkavaju idiotizam naših balkanskih društava, koja zapravo ne postoje. To su razorena društva. Da bi društva postojala, u njima mora da postoji potencijal za sistemsku promenu. Ali ovde više to ne postoji: nema udruženosti, udruženog rada, nemate mogućnosti za generalni štrajk, polako se gubi i ta reč. To se nije dogodilo 30 godina. A to je suština i zbog toga društva nema. Krleža je sve to znao i video i o tome pisao tolike stranice da je to zapanjujuće - kaže Paković.
- Nema nikakve sumnje da je Krleža lijevi od glave do pete. Proleterski pisac. Ali u hrvatskom društvu od Krleže i njegove recepcije nije ostalo ništa lijevog. Samo puko ime na Leksikografskom zavodu. Krleža je pripitomljen, uglađen i sveden na stilistu. A znamo da govoriti o stilu znači biti već u palanci - zaključuje Paković.
Prigodno je kazati da u navedenoj predstavi Krleža kaže da se duša stvara isključivo u borbi za socijalizam, za drugoga čovjeka. I pita se zašto nije barem pokušao ubiti Antu Pavelića u ona dva navrata kad je bio prisiljen suočiti se s vrhuškom NDH koja mu je nudila suradnju. U knjizi dnevničkih zapisa ‘S Krležom iz dana u dan’ Enesa Čengića, piščevog dugogodišnjeg prijatelja i suradnika, Krleža govori kako ga je poglavnikov doglavnik, ministar bogoštovlja i nastave i potpisnik rasnih zakona, Mile Budak, dugo opsjedao: nagovarao ga je da zajedno pokrenu časopis ‘Hrvatska’ koji neće biti ustaški jer je ‘promjena kursa u svijetu bila vidljiva i njima (ustašama, op.a.) je trebao neki kvazi-neutralan časopis’. Naravno, ništa od toga se nije dogodilo, kao što se na kraju, srećom, nisu obistinili Krležini strahovi da bi ga samoinicijativno mogla zaklati kakva horda pijanih ustaša.
Prva je polovica 1940-ih i vrijeme kad pisac pod endehazijskim terorom ništa ne objavljuje, ali puno piše i čita. Neke od tih odabranih zapisa čitamo iz ratnog dnevnika, knjižice ‘Zagreb 1942.’ u izdanju Sandorfa, gdje Krleža opisuje vlastite strepnje i samoće u krajnje nesigurnom Zagrebu. ‘Prolazim jučer ulicom (Hatzovom), blagdan je poslije podne u malome gradu, vika iz krčama i rakijašnica, pred kojim se natežu sluškinje i vojnici, ovi moji domobrani nesretni, i sve se javlja kao priviđenje iz povampirene moje vlastite proze iz onog prvog suludog svjetskog rata…’, piše Krleža 29. juna 1942., na Petrovo i Pavlovo.
Interes za Krležu, čini se, periodično raste. Tako je Sandorf objavio i engleski prijevod Krležina putopisa ‘Izlet u Rusiju’ (Journey to Russia), u prijevodu slavista Willa Firtha. Urednik Krležinih dnevničkih zapisa, lektor, bloger i pisac Darko Milošić kaže za Novosti da primarni motiv objavljivanja engleskog prijevoda putopisa nije bio komercijalni, no pokazalo se da se knjiga sasvim solidno prodaje u zračnim lukama i općenito u gradovima s velikim brojem turista.
- Što se Krležinih dnevničkih zapisa tiče, želio sam kao urednik čitatelju približiti duševno stanje čovjeka koji u okolnostima u kojima je živio nije zapravo vidio svjetlo na kraju tunela, dapače, svakog se trena moglo dogoditi da ga ‘veseli momci popnu na neku granu’. Odatle naglasak na zabilježenim snovima. Izbor je pao i na one dijelove Dnevnika koji govore o ljudskoj gluposti: učinili su mi se neobično aktualnima, kao da nisu pisani prije sedamdeset i šest godina. Paralele s današnjim vremenom tu, nažalost, ne prestaju. Želim vjerovati da će ovaj izbor potaknuti mnoge čitatelje da posegnu i za drugim Krležinim djelima - kaže Milošić.
O inicijativi Danka Končara i njegovom prisvajanju Krleže Milošić kaže da je kapitalizam notoran po svom gargantuovskom apetitu i sposobnosti da ‘posvaja neposvojivo’, nerijetko i pod krinkom brige za zajednicu, pa može i vlastitu kritiku kapitalizirati, a kritičare potisnuti na marginu, ušutkati ih ili ih jednostavno privući na svoju stranu i od kritike napraviti spektakl. Pa ipak, čini nam se da uglavnom izostaju reakcije tzv. lijeve inteligencije na današnje pokušaje duboke depolitizacije Krleže.
- Što se tiče reakcije, ne bih rekao da je uopće nema, samo uistinu jest pitanje koliko je suvisla, konstruktivna, dosljedna. Što bi rekao Krleža, ‘znamo gdje je dobar rizling, prvorazredne samoborske češnjofke, šunka u hljebu’, ali ‘ima li netko smionosti da u našoj današnjoj stvarnosti, kad je sve sazdano na praznovjerju, progovori punu istinu?’ - ističe Milošić.
Pošto je naš sugovornik niz godina predavao književnost u srednjoj školi, pitamo ga na koji način se i koliko Krleža danas predaje u školama.
- Radio sam kao nastavnik do 2014. godine, kad sam se zaposlio u Sandorfu. Kako se i koliko Krleža danas predaje ne bih sa sigurnošću mogao reći; po svoj prilici ovisi o tome tko ga predaje i koliku mu važnost pridaje. U svakom slučaju, u svjetlu recentnih zbivanja na političkoj i ekonomskoj sceni, mnoga Krležina djela su aktualnija no ikad, tu su i Veliki meštar i Domaćinski i Glembajevi i Hugo-Hugo, i Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i Cuki, i ‘ni med cvetjem ni pravice’, i ‘lamentacija o štibri’, dok vjetrovi sveudilj pušu nad provincijalnim gradom… pa kolegicama i kolegama ne bi trebalo biti teško aktualizirati Krležu i približiti ga učenicima - zaključuje Darko Milošić.
Upravo smo na kraju predstave u Zavodu mogli u polušali čuti kako ne bi uopće bilo loše da predstava o Krleži počne igrati po školama u Hrvatskoj.
Vlaho Bogišić, publicist i leksikograf, ali i umjetnički savjetnik baleta ‘Gospoda Glembajevi’, najkritičniji je kad govori o tzv. hrvatskoj ljevici i njezinom odnosu spram Krleže.
- Reći ću vam samo dvije rečenice, a jedna od njih je temeljna. Krleža se nije rodio u zagrebačkoj Radićevoj ulici, već se rodio iza crkve Svetog Petra. Pritom je važna sama ta činjenica, odnosno upornost da Hrvatska ustraje da se on rodio tamo gdje se nije rodio, dakle u Radićevoj. To je prava metafora odnosa prema Krleži. Takvi hoće svoga Krležu. To je ponekad simpatično, ali ponekad i ne jer zaobilazi ono što je jedino bitno, a to je da se Krležu ne čita i ne objavljuje. Onog suštinskog Krležu koji je neodvojiv u svojim fikcionalnim i temeljnim kritičkim tekstovima, koji je savjest moderne Hrvatske. Takvog Krleže se prije svega odriče tzv. hrvatska ljevica, nesposobna, nespremna i nezainteresirana prihvatiti Krležu jer je on jedan od onih koji je kroz cijelo 20. stoljeće rastumačio istinu da hrvatska socijaldemokracija nije nikad postojala. I umjesto da se suvremena ljevica u Hrvatskoj nasloni na stvarnu ljevicu koja nije socijaldemokratska jer takva u Hrvatskoj nikad nije postojala, ta ljevica se naslonila na fikciju, koju promatramo kroz prozor i onda se ona stidi Krleže - kaže za Novosti Bogišić.
Umjesto bilo kakvog zaključka, ostavimo za kraj još jednu Krležinu misao koja je našla svoje mjesto u Pakovićevoj predstavi: ‘Vi niste nikakvi građani, vi ste građanska posluga i to veoma slabo plaćena. Pravi građanski gospodari ove naše zemlje uopće ne stanuju u ovoj zemlji, on inostranstvuju jer su inostranci.’
