Dr.Natalya Korlotyan, Di Paolo Sensini, Fabio Falchi : Na povijesnoj sjednici Generalne skupštine UN-a, koja se održala 29.studenog 2012. i to točno 65 godina od podjele Palestine, te na "Međunarodni dan solidarnosti s palestinskim narodom", uvjerljivom većinom glasova je odlučeno da se toj zemlji dodijeli status zemlje promatrača u toj najvažnijoj međunarodnoj instituciji. Za odluku je glasalo 138 zemalja, 41 zemlja je bila suzdržana, a 9 je glasalo protiv. Protiv odluke su glasale SAD, Izrael, Kanada, Republika Češka (jedina europska zemlja koja je bila protiv), Maršalovi Otoci, Palau, Nauru i Mikronezija. Na isti dan je, 1947., u UN-u usvojena rezolucija kojom se odlučilo kako je nužno stvoriti dvije države na tlu Palestine, no koja je za posljedicu imala stvaranje samo jedne, i to Izraela.
2012. se navršilo i 37 godina od kada je palestinski narod prvi put zatražio da se i njemu prizna pravo na samoopredjeljenje. 1974. je Yasser Arafat privukao pažnju međunarodne zajednice zahtjevajući to od UN-a.
Nakon ove odluke UN-a, Izrael je prekršio dogovor iz Pariza i zadržao novac od prikupljenog poreza, a koji je bio namijenjen palestinskim vlastima, te odlučio gradnju više tisuća kuća na okupiranim teritorijima i na taj način spriječio bilo kakav dogovor s Palestincima. Palestinski predsjednik je pozvao Tel Aviv da zaustavi izgradnju naselja i da se vrati za pregovarački stol.
Svakog mjeseca, na temelju dogovora iz 1994. iz Pariza, Tel Aviv je uplaćivao desetke milijuna €, prikupljenih porezima, a najavu premijera Netanyahua kako će zaustaviti tu praksu oštro su kritizirali čak i Bijela kuća i EU, iako su svojim djelima pokazali kako još uvijek nemaju namjeru poduzeti nikakav konkretan potez protiv Izraela.
Izgleda kao da se Izrael želi poigravati s odlukom 138 država, koje su potvrdile prijem Palestine u UN i kako se odlučio svetiti kršeći međunarodno pravo, dodajući još jedan zločin na dugu listu koju puni još od 1967. Abu Mazen je izjavio: "Priznanje od strane UN-a je pretvorilo Palestinu u okupiranu zemlju i primorati će Izrael da odgovara za sve zločine počinjene do sad". Ova teza se suprotstavlja izraelskoj, po kojoj se radi o "spornom teritoriju", a ne "okupiranom".
Odluka UN-a potvrđuje povijesno pravo Palestinaca da imaju svoju suverenu državu kojom će sami vladati i to je ono što najviše brine Izrael. Ovim su priznanjem palestinske vlasti odlučile svoju borbu podići na jednu drugu razinu, koja će joj dati legitimitet u očima međunarodne zajednice.
Abu Mazen je, također, izjavio: "Nacionalna pomirba je najvažnija u ovom trenutku i ona je potrebna kako bi se oslobodili izraelske okupacije. Slijedećih dana ćemo poduzeti sve potrebne mjere, kako bi ujedinili sve palestinske frakcije".
Klima u kojoj se glasanje održalo je bila, može se reći, ratna. 14. studenog je Izraelski projektil u Gazi pogodio automobil u kojem je smrtno stradao Ahmaed Jabari, karizmatični lider brigada Ezzddin al Qassam, vojnog krila Hamasa. Ubojstvo Jabaria je bilo početak vojne kampanje nazvane "Stup obrane", u kojoj se Izrael svom žestino obrušio na Pojas Gaze.
Priznanje Palestine od strane UN-a je dalo tračak nade cijelom Bliskom Istoku. Prije samog glasanja, u Pojasu Gaze je skoro došlo do oružanog sukoba širih razmjera, iako je sama Gaza bila pod neprekidnom vatrom Izraelske vojske. Kada Izrael odluči napasti, to se nikada ne događa slučajno. Tel Aviv je tvrdio kako se ne radi o "agresiji", nego o "odgovoru" na palestinsko bombardiranje projektilima Faijr-5, kojima su Palestinci gađali ciljeve na teritoriju Izraela.
U ovu tvrdnju bi se moglo i povjerovati, da je količina sile bila proporcionalna palestinskom napadu. No, nije bilo tako. Žestina kojom je Izrael "odgovorio" bila je osuđena od cjelokupne međunarodne javnosti. Poginulo je 170 Palestinaca (iako broj varira, ovisno o izvorima), od čega su većina bili civili, dok je na izraelskoj strani bilo 5 mrtvih.
Palestinski narod nije bio žrtva samo ovog napada. 2009 je bilo 1200 mrtvih samo u Gazi, 2000 u Zapadnoj Obali, dok je u osam godina hamasovog bombardiranja poginulo 15 Izraelaca. Izrael je siguran od hamasovih projektila, obzirom da posjeduje proturaketnu zaštitu "Iron Dome", koja je učinila da je samo 60 palestinskih projektila palo u blizini naseljenih područja.
Dakle, razlozi za izraelski napad su bili sasvim druge prirode. Prema nekima se Netanayahu odlučio na taj potez zbog skorih parlamentarnih izbora, te je želio pobjedom u Gazi osigurati sebi pobjedu u Knessetu. Napadom je, također, htio spriječiti Palestinu u svom putu ka priznanju od strane UN-a, ali je postigao sasvim drugi učinak. Palestina sada ima pristup svim međunarodnim tijelima UN-a, između ostalog i Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, kojem bi se mogla obratiti zbog ratnih zločina koje je počinio Izrael u cijeloj povijesti izraelsko-palestinskog sukoba.
Osim ovih političkih razloga, postoje i vojni ili strateški, kako god ih želimo zvati. Tel Aviv je htio spriječiti konsolidaciju snaga otpora u Gazi, eliminirajući prvo vojne i političke lidere, potom uništiti zalihe projektila, koje posjeduje Hamas, a koje je prikupio tijekom operacije "Topljeno olovo". Posljednji razlog napada je bio "isprobavanje" novih vlada u zemljama "arapskog proljeća".
Gazu ne možemo odvojiti od Sirije, a Siriju od Irana, kojem opet prijeti SAD
Kada ove događaje stavimo u regionalni geopolitički kontekst, sve se dodatno zakomplicira. Događaji u Gazi se ne mogu odvojiti od Sirije, a manevri koje u regiji vrši SAD, odnose se na Iran i njegove saveznike.
Iran, Sirija i Hezbollah su oduvijek pomagali palestinski otpor. Iran je Palestince opremio projektilima Fajir-5. Noćna mora Netanyahua je snažna povezanost palestinskih skupina s Iranom, te je već spremnim napadom na Gazu htio preduhitriti američku neodlučnost i pokušati pokidati snažne veze između Palestine i Teherana. Osim toga, htio je vidjeti kako će na napad reagirati zemlje u regiji. No, opet na prvom mjestu Iran, s kojim Izraelci već godinama vode "prljavi rat", ubijajući znanstvenike, vršeći informatičke upade u iranski sustav kako bi zaustavili njihov nuklearni program, itd.
Iran zna kako bi u slučaju izraelskog napada na Teheran, obzirom da je uvijek bio na palestinskoj strani, i skupine iz Gaze i Hezbollah iz Libanona stali u njegovu obranu. Izraelci su, prije no što su započeli kampanju protiv Pojasa Gaze, 23.listopada bombardirali tvornicu oružja u Khartumu, u Sudanu, uvjereni kako se tamo proizvode projektili Fajir-5 koji poslije završavaju u rukama Hamasa. Čak je i Hezbollah podržao Palestince, opskrbljujući Pojas Gaze svojim projektilima dugog dometa.
Sve se to događa u vrijeme dok Saudijska Arabija, Katar i Turska naoružavaju milicije koje vode pobunu protiv vlasti u Damsku. Ironija je da dvije zemlje, kao što su Saudijska Arabija i Katar, žele svrgnuti "tiranina Assada" i jamčiti demokraciju Siriji. Katar je ponajprije velika američka vojna baza, možda najveća van granica SAD-a, a osim toga ima feudalni i teokratski sustav vladanja. Ljudska prava su u Kataru nezamisliv pojam. Situacija u Saudijskoj Arabiji je slična. U njoj je na vlasti monarhija, koja je po razini ljudskih prava daleko ispod europskog, ali i prosjeka zemalja u regiji.
Te dvije zemlje "sa visokim demokratskim standardima", najveći su saveznik SAD-a na Bliskom Istoku. Spontano se nameće pitanje: "Kako one mogu davati lekcije iz demokracije Assadovoj Siriji?".
Prisustvujemo geopolitičkoj utakmici, u kojoj su na jednoj strani tzv. "umjereni političari", a koje podržavaju pustinjski diktatori iz feudalističkog Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Councila GCC), Jordan i Turska, a kojima se suprotstavlja "Osovina otpora", koju čine Iran, Sirija i Hezbollah. U skupini koja odbija dati podršku Palestini sve se više primjećuje Irak. Egipat ima poseban status, s Morsijem na čelu koji formalno zauzima neutralan stav.
Nakon pada režima u Tunisu, Egiptu i Jemenu, no gdje nije došlo do poboljšanja kvalitete života, kao što se očekivalo, nije došlo do nikakvih demokratskih promjena, a kada je NATO razorio Libiju, geopolitika kaosa se obrušila na Siriju, zasad nepremostivu prepreku.
Velika vojno-medijska operacija nazvana "arapsko proljeće", koja je u dvije godine pomela stare "režime" i odredila tko će preuzeti vlast, pokrenula je eksploziju proturječnosti koje su ionako prisutne u najnestabilnijoj regiji u svijetu, Bliskom Istoku. U Siriji je taj naum morao promijeniti kurs zbog upornosti Kine i Rusije, koje ulažu veto u Vijeću sigurnosti na bilo kakvu mogućnost vojne intervencije. Sirija je ionako za SAD samo jedna od zemalja u nizu koja je morala pasti pod njihov utjecaj, a koja još nije pala.
Sve ono što se moglo učiniti, kako bi se destabilizirala Sirija, učinjeno je, ali uzalud. Sirijski pobunjenici su izdašno financirani. Mediji su odigrali veliku ulogu, predstavljajući svijetu borbu između "dobra" i "zla". Između "mirnih prosvjednika" i "brutalnog režima". I sam Assad je primijetio kako mediji igraju važnu ulogu u sukobu, kada je izjavio: "Na terenu smo mi jači, ali u "blogosferi" smo inferiorniji, ali mi želimo pobjedu, kako na terenu tako i u medijima".
Medijski rat i urotništva svakojake vrsti se vode stoga što Assadova Sirija ima ključnu ulogu u regiji i uvijek je podržavala Hamas, nikada nije imala ni najmanje predrasuda prema šiitima, te je stoga uvijek mogla biti posrednik između Hezbollaha i Irana.
Zapad, s SAD-om na čelu, pokušava svrgnuti Assada jer nova vlada ne bi mogla funkcionirati bez američke podrške. Na taj bi način SAD uspostavio novi poredak u regiji, koji bi se temelji na etničkim i vjerskim podjelama. Rusi i Kinezi to dobro znaju i zbog toga se opiru intervenciji NATO saveza. Amerikanci, pak, nastoje poslati svoje kopnene snage u Siriju kako bi pronašli skladišta kemijskog naoružanja, da ono ne bi palo u ruke Hezbollaha, a tzv. sirijski pobunjenici pogoduju Izraelu uništavajući sirijsku vojnu infrastrukturu.
Zapad, Izrael i zaljevske monarhije, pokušavaju destabilizirati regiju i olakšati posao NATO savezu, ali im to ne polazi za rukom zbog političke stabilnosti Irana. Bez obzira na sva proturječja koja su prisutna u toj zemlji, nije moguće zamisliti scenarij koji bi doveo do prevrata u Teheranu, kao što se to dogodilo u zemljama "arapskog proljeća".
Sirija ne smije pasti
Iz tog razloga je zapadu primarni cilj pad Bashara al-Assada i smjena njegove vladajuće garniture. Ova geopolitička utakmica se dobiva ili gubi u Siriji, obzirom da s Assadom pada i "Osovina otpora" koja sprečava izraelski, utjecaj SAD-a i zapada na Bliskom Istoku. O sudbini Sirije ovisi i sudbina Hezbollaha i Irana, a budućnost Palestine ovisi o razvoju događaja u odnosima između Damaska i Dohe, te Tehrana i Tel Aviva.
Izrael i SAD pokušavaju odvojiti Hamas od ove grupe i pokrenuti građanski rat među muslimanima, koristeći strategiju "divide et impera". Znakovita je bila posjeta katarskog emira Gazi, kada je pokušao podmititi Hamas svojim petrodolarima i "objasniti" kako Iran sa svojim saveznicima želi sunite staviti u podređeni položaj u odnosu na šiite. Katarski emir je izjavio kako su "Iran, Hezbollah, Irak s vladom Nouria al-Malikija i Assad (alavit, kojeg zapad uvijek opisuje kao šiitskog lidera), novi tlačitelji sunita, čije interese zastupaju Turska i Egipat s Muslimanskim bratstvom na čelu".
Nepotrebno je naglašavati kako su i Turska, i Egipat opasno bliski s Izraelom i SAD-om.
Egipat je u opasnoj poziciji. Washington ga pokušava iskoristiti kako bi kontrolirao Hamas. U Kairu je dogovoren prekid neprijateljstava između Hamasa i Izraela, iako je Morsi za vrijeme izraelske agresije nastavio s blokadom Pojasa Gaze. Egipat djeluje u više pravaca. Udovoljava željama i Izraela i SAD-a, ali se otvara i prema Palestini. On je, osim što je predsjednik Egipta i čelnik Muslimaskog bratstva, iz kojeg opet potječe Hamas, koji se nadao kako će u odlučnom trenutku imati veću podršku svoje "braće". No, to se nije dogodilo, obzirom da je Egiptu važniji mir s Izraelom, a susreti na vrhu između Egipta, SAD-a i Izraela potvrđuju približavanje Egipta zapadu.
Održavanje geopolitičke ravnoteže na Bliskom Istoku ovisi o organizacijskoj sposobnosti zemalja koje čine "Osovinu otpora", a ponajprije Sirije, koja je centar otpora Izraelu u regiji i ima ključnu ulogu u povezivanju Irana, Hezbollaha i Hamasa.
Izvor: Advance
