Na Splitskome festivalu 1970. istu su pjesmu u dvije izvedbe otpjevali pjevač i pjevačica. Takav je tih godina bio običaj. Doveli bi zvijezdu iz Italije, ili iz svijeta (čak je i slavni rastaman Jimmy Cliff zapjevao u Splitu), pa je tako, recimo, Tereza Kesovija “O nono, nono, dobri moj nono” izvodila paralelno s talijanskom izvedbom Claudia Ville. Ali ovo je bilo nešto drugo: Radojka Šverko i Sergio Endrigo su pjesmu “Kud plovi ovaj brod” otpjevali na istome, hrvatskom jeziku, ali je ona, ipak, bila različita, kao da ni riječi nisu iste ili kao da se istim riječima, u jednakom rasporedu, mogu ispričati dvije sasvim različite priče. Radojka Šverko pjevala je klasičnu ljubavnu pjesmu, elegantno stilizirane melodije i teksta, kroz koju je mlada pjevačica mogla do kraja pustiti svoj snažni glas. A Sergio Endrigo je meko i titravo, kao da ga je sram ili će zaplakati, pjevao nešto posve drugo. Nikada se poslije neće govoriti o razlikama između te dvije izvedbe, jer njihova smisla i dubine nitko nije bio ni svjestan – da jest, Sergio Endrigo ne bi nastupio na Splitskom festivalu – ali danas, kada je sve prošlo i Endriga više nema, mogla bi se, samo na osnovu te pjesme, napisati knjiga, roman o dva različita svijeta sačinjena od istih riječi.

“Kud plovi ovaj brod/ kud ljude odnosi/ i da li itko zna/ što more sprema/ Kud vodi ovaj put/ kojim smo krenuli/ Od svega samo znam/ povratka nema”, pjevao je tog sunčanog i lakomislenog dalmatinskog ljeta tridesetšestogodišnjak Sergio Endrigo, pjevač, kantautor i komunist, koji je, samo dvadeset i tri godine ranije, kao dječak, s roditeljima napustio rodnu Pulu i zaputio se u progonstvo. Znao je on hrvatski i znao je o čemu pjeva: ne može nikako biti da je i za njega, kao za raskošnu Radojku Šverko, to bila samo ljubavna pjesma. Ime tekstopisca danas je prekrila anonimnost. O Luki Jurasu više se nikada nije ništa čulo, osim što će upućeni znati da je to bio Arsen Dedić, Sergiov prijatelj, koji je za njega i za Radojku napisao tu nemoguću, sudbinsku pjesmu.

Sergio Endrigo rođen je kao unuk klesara, koji je uz groblje imao svoj mali obrt, i sin znamenitoga slikara i kipara samouka Romea Endriga, znamenitog u onodobnoj Puli. U općinskim uredima, u vrijeme talijanske vlasti, bile su izložene biste Benita Mussolinija i kralja Vittorija Emanuelea, koje je on izradio. U današnjoj Puli, kada bi putnik umio tražiti, na grobljima se mogu naći brojne skulpture i reljefi Romea Endriga. On je, sretnik, umro kada je Sergio bio šestogodišnjak, pokopan je u svom gradu, i nije doživio egzodus iz 1947, kada je skoro cjelokupno talijansko stanovništvo napustilo grad. Sergio je odrastao u internatu za izbjeglice iz Julijske krajine i Dalmacije, školovao se, svirao gitaru i pjevao. Želio je postati violinist, ali za takvo što nije bilo novca. Bilo mu je sedamnaest kada je izbačen iz škole.

Kafansku slavu stjecao je po plesnjacima u Milanu, kasnije je nastupao u noćnim klubovima Bejruta, da bi tek početkom šezdesetih postao priznati pjevač. U San Remu je prvi put nastupio tek 1966, nakon čega je sve postalo lakše. Tada je, vjerojatno, za njega započeo neki običan građanski život, kakav bi postojao i da nije bio izbjeglica, nego rođeni Talijan. Inače, tek osam godina kasnije, 1974, u Italiji će biti zatvoreni i posljednji izbjeglički logori za Istrijane i Dalmatince. Tek tada, malo pred potpis Osimskih sporazuma između Italije i socijalističke Jugoslavije, egzodus će biti dovršen.

Poput Fulvia Tomizze, Sergio Endrigo nije zamrzio narod svojih progonitelja, nego se, na neki tih i duboko intiman način, osjećao njegovim dalekim dijelom. Ali za razliku od Tomizze, u Istru i u Pulu nije odlazio. Posjećivao je Dalmaciju i Zagreb, prijateljevao i surađivao s Arsenom. Godine 1963. bio je na očevom grobu, na Monte Giru, ali je tek 1990. stvarno posjetio Pulu. Što mu nije dalo da odlazi tamo? Tuga, sram ili nemoć? Što god to bilo, čuje se u glasu koji pjeva kud plovi ovaj brod i koji otpjeva da povratka nema. Nema ga, doista, znaju to svi koji su mimo svoje volje odlazili.

Pisao je dječje pjesme i angažirane kancone, borio se protiv rata, razmahivao crvenom zastavom, ali i napisao 1947, spomen pjesmu kojom je zabilježen kraj jedne duge povijesti, i tisuća porodičnih povijesti, kraj jednoga svijeta, nakon kojega je, u određenom smislu, i vrijeme prestalo prolaziti. Za ljude koji su doživjeli egzodus, ali i za zemlju koju su napustili, za zemlju Istru, svaki je novi dan samo sutradan nakon 1947. i svako je jučer 1947. I tako zauvijek.

Pulski muzički producent Edi Cukerić je, zajedno s Mauriciom Ferlinom i ekipom muzičara, pokušao dovesti Sergia Endriga, da snime s njime novi album. Kupili su dvije avionske karte za Rim, ali nikada nisu uzletjeli, jer ih je pretekla vijest o iznenadnoj smrti velikoga pjevača i pjesnika. Umro je 7. rujna 2005. godine, prije nego što se, makar i na simboličan način, vratio doma.

Sedam godina kasnije, Ferlin i Cukerić su, u suradnji s velikom ekipom Puljana, profesionalnih glazbenika, amatera, entuzijasta i običnih ljudi, te pod pokroviteljstvom Talijanske unije, objavili neprofitni glazbeni album, “hommage a Sergio Endrigo”, pod naslovom “1947″. U Ferlinovom ingenioznom, dvobojnom minimalističkom grafičkom rješenju pakiranja, objavljen je dvostruki kompakt disk s trideset Endrigovih pjesama, u izvedbama trideset različitih izvođača, i s trideset i prvom, splitskom, dokumentarnom interpretacijom samoga autora, “Kud plovi ovaj brod”.

Ovaj neobični album ima višestruku vrijednost: građanske geste, intelektualnog stava, kulture sjećanja, ali i, katkad, ludične, pomaknute igre i umjetničkog djela. Recimo, malo što u ovo zimsko, smrznuto i bezdušno vrijeme može tako ludo zvučati kao duo glumice Jadranke Đokić i istarskoga književnog barda Milana Rakovca, u pjesmi “La balatta dell’ ex”. Ili fantastično intenzivna “Elisa, Elisa”, jedna od najpoznatijih i najpjevanijih Endrigovih pjesama, koju pjeva Livio Morosin, kombinirajući svoj glas, aranžman i snimku, s Endrigovim originalom. Kao nad otvorenim grobom, u kojem se ogledaju dvije smrti, prošla i buduća, Livio je u formatu trominutnoga songa sačinio jednu sasvim malu vječnost, za svoga velikog sugrađanina. Ili “1947″, koju su izveli etnomuzikolog, multiinstrumentalist i skladatelj Dario Marušić i Endrigov pulski ispisnik Alessandro Ghersin, a u kojoj se na šašav i savršeno skladan način sparuju istarsko pučko i seljačko sa sunčanom talijanskom melodijom, u pjesmi o godini koja je zemlju Istru zauvijek rascijepila. Ili možda i najslavnija i najraspjevanija Endrigova pjesma “L’arca di Noe”, u dekonstrukcijskoj izvedbi Kulturno umjetničkog društva Lino Mariani i solista Alessandra Ghersina, ganutljiva, lijepa i tragična, tako da bi slušatelja rasplakala da nije, istovremeno, tako vedra…

Tu su i Arsen Dedić, i Tamara Obrovac, i Massimo Savić, slikar Bojan Šumunja, pjesnik Daniel Načinović, direktorica knjiškog sajma Magdalena Vodopija, amateri i profesionalci u sjajnim, dobrim ili drugarskim izvedbama, ali nikad ispod razine povoda i onoga na što ovakvi povodi čovjeka obavezuju. Ovaj glazbeni album, koji se neće naći u slobodnoj prodaji, niti će, pretpostavljamo, ikada proći kroz Učku, pa kroz snjegove Gorskoga kotara doprijeti do Zagreba, važan je događaj u kulturnoj povijesti Istre i Pule.

Tokom dvadesetog stoljeća, historija je udesila tako da su mnogi narodi što su živjeli među Hrvatima, i skupa s njima, svojom voljom nekamo odlazili. Najprije su, naravno svojom voljom, nakon 1918. otišli Madžari i Austrijanci, da bi se, zauvijek, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu čula isključivo hrvatska riječ. Zatim su, a kako bi nego svojom voljom, nakon 1948. u Izrael i na Zapad otišli Židovi, koji su prethodno preživjeli holokaust na hrvatski način. Godinu dana ranije, ni njih nitko nije tjerao, otišli su Talijani iz Istre i Pule, nakon što su, također svojevoljno, pošli i Talijani iz Dalmacije, Zadra i Splita. Naravno, otišli su i slavonski Nijemci, isto svojevoljno. I konačno, ostavljajući svoju domovinu gotovo sasvim etnički čistom, najčišćom na Balkanu i jednom od etnički najhomogenijih država u Europi, u proljeće i ljeto 1995, svojevoljno su, ni od koga tjerani, u ulozi kolektivnog zločinca, pošli i hrvatski Srbi, njih više stotina tisuća. I u tih, već skoro stotinu godina, nije se dogodilo da zajednica posumnja u dobrovoljni odlazak svojih dojučerašnjih susjeda, a ako bi koji ostrvljeni pojedinac posumnjao, na njega bi se sručio sav nacionalni bijes. U tih skoro stotinu godina oni koji su ostajali kao da nisu drukčije ni osjetili da je netko otišao nego kao olakšanje i kao slobodu.

U tome se današnja Istra, ili Istra s jednoga muzičkog albuma, razlikuje od današnje Hrvatske. Ovo su pjesme bola, fantomskog bola za nestalim narodom i amputiranim dijelovima vlastitog identiteta. Bez takvoga bola života nema. A Hrvatska je zemlja bez bola, zemlja smrti.

 

Izvor: Jergovic