Rođeni nakon svjetskih ratova, ili u sudnje dane velikih imperija, habsburške, jugoslavenske, europske, ljudi se s takvim pretpostavkama, upisanim u same začetke svojih biografija, snalaze na dva načina. Ili ih do neprepoznatljivosti pojednostavljuju, sakrivaju, prešućuju i zaboravljaju, da bi biografski odgovarali novonastalim prilikama, ili žive u skladu sa svojim biografijama, do kraja i pod svaku cijenu. Prvi je izbor običan, egzistencijalno siguran i malograđanski, dok drugi donosi nesreću, životne probleme ili, barem, stanovitu emocionalnu nestabilnost, ali to je jedini i povlašteni izbor književnosti, pisca i čitatelja podjednako. Ne može se s razumijevanjem i emocionalnim angažmanom čitati Josepha Rotha, Ernsta Tollera, Mila Dora, Danila Kiša, Mirka Kovača, ako se prethodno pojednostavljivala vlastita biografija. Iz takve jednostavnosti ne nastaje ništa, niti se uz nju išta može razumjeti. Osim što se, kažu, sretno da živjeti izvan povijesti i mimo vlastite biografije.
Ilma Rakusa rođena je drugoga dana prve poslijeratne godine, u Rimavskoj Soboti, u današnjoj Slovačkoj. Otac joj je bio Slovenac, mati Madžarica. Rane dane provela je u Budimpešti i Ljubljani, a potom u Trstu, prvom gradu koji ju je bitno odredio. Početkom pedesetih sele se u Švicarsku, odrana nepovjerljivu prema egzilantima. Stigli su, dakle, kao neželjeni gosti, i onda igrom sretnih okolnosti ostali. Nakratko je obitelj ostala bez ikakvog državljanstva – otac, antifašist, jugoslavenski konzularni službenik, postao je sumnjičav prema Titovom režimu i to je morao platiti, ali onda se sve sredilo, ostali su u Švicarskoj iako su već bili pripravni da se sele u London. Ilma Rakusa tako je skoro slučajno postala – Švicarka. Ili, možda, nije najdelikatnije reći da se to dogodilo slučajno. Dalji tok njezine biografije određen je sretnim prilikama na imigracijskom šalteru, više nego razlozima koji bi se unaprijed ticali kulture, identiteta, ideologije, jezika… Tako su se, nakon Drugoga svjetskog rata, stvarale državne i nacionalne pripadnosti, milijuni Europljana su na takav način postali ono što danas jesu, ili što su danas njihovi unuci.
U Zürichu, potom u Parizu i Lenjingradu, studirala je slavistiku i romanistiku. Sedamdesetih, radila je kao sveučilišna profesorica, da bi zatim postala jedan od kultnih književnih kritičara s njemačkoga jezičnog područja, i prevoditeljica s francuskoga, ruskog, madžarskog i srpskohrvatskog jezika. Je li itko prevodio poetički i jezično tako raznolike svjetove kao Ilma Rakusa: Marina Cvetajeva, Aleksej Remizov, Péter Nádas, Imre Kertész, Danilo Kiš? Imati takav niz u svome kulturnom iskustvu, rečenice tih pisaca prevaliti preko vlastitoga jezika, a onda ih još prevesti na njemački, samo po sebi je izuzetno. Ali nije tu riječ samo o umijeću prevođenja ili o nekome tko je, naprosto, poliglot. U slučaju Ilme Rakuse radi se o nečemu od toga mnogo dubljem, a onda i uzbudljivijem. Naime, ti pisci su, sa svojim jezicima i kulturama, pisci cjeline i jedinstva Rakusinog kulturnog identiteta.
Knjigu “Mnogo mora”, s podnaslovom koji ne funkcionira pretjerano sretno u našemu jeziku: “Obluci sjećanja”, objavila je zaprešićka Fraktura, u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković. Riječ je o tristotinjak stranica neortodoksne memoarske proze, objavljenih u izvorniku 2009. godine, koje počinju s kratkim poglavljem o očevoj smrti, pisanim, kao i preostalih šezdeset osam glava knjige, u vrlo delikatnom spoju i preplitanju lirike, sjećanja i dokumentarizma. Proza Ilme Rakuse elegantna je, vrlo jezgrovita, svedena i na neki krajnje neobičan način – izrazito introvertna. Bit će da se ništa, barem na onaj famozni prvi pogled, toliko ne odbija od memoarskoga žanra kao introvertnost, bilo kao životni stav ili kao spisateljska poza. Međutim, kod istinskih pisaca, ili kod pisaca sa stvarnim razlogom, iz takvih paradoksa nastaje ona vrsta književne ispovijesti koja čitatelja do kraja obvezuje i svojim emocionalnim zadatostima. “Mnogo mora” nas uvjeri da je mogla biti napisana samo tako i nikako drukčije, te da se o svojim sjećanjima, o identitetu i o proživljenom životu može pisati samo tako i nikako drukčije. Dobre knjige apsolutiziraju svoju vanjsku i unutarnju formu. A ovo je jako dobra knjiga.
Ovako počinje: “Kad je umro, nije iza sebe ostavio nikakve osobne stvari. Nikakva pisma, rukom pisane bilješke, ništa. U njegovu pisaćem stolu ležao je ključ automobila sa srebrnim talirom Marije Terezije, u ladicama bankovni izvodi, police osiguranja, uredno posloženi. Nijedan neplaćeni račun. Sve transparentno, razumljivo ispravno. Brojke, malene, velike. Apstraktni kozmos. Kartonski fascikli, ružičasti, limunski žuti, mišje sivi, bez mrlja i magarećih ušiju, bez mirisa. Unaprijed se pobrinuo za nas, za dugi niz godina. To je bila njegova požrtvovnost.” Tekst koji zatim slijedi, u nizu pažljivo zaokruženih fragmenata, uredan, lijep i čist, virtuozan u svođenju života i sjećanja na čulne senzacije, boje, mirise i glasove, kao da nastoji ostati emocionalno i duhovno vjeran svome početku, ili onome što je otac ostavio. Glas pripovjedačice će, sve do posljednjih rečenica knjige, biti vjeran tom očevom idealu čiste smrti, iza koje je sve uredno složeno i svi računi plaćeni. Naravno, ona je od njega drukčija, i zapravo je u životu bila sve ono što je otac odbio biti kada je odlučio da pokuša biti Švicarac, da tako traži azil usred azila, i zaštitu od svega što je otkucavalo u satnom mehanizmu jedne nadiruće povijesti, koja mu kao Slovencu (i Jugoslavenu) nije donosila ništa dobro. Otac je, skupa s majkom, Ilmi Rakusi priredio taj vrlo raskošni, paradoksalni, unutar sebe sudarajući identitet, da bi ga ona u ovoj knjizi, kao i u cjelokupnom svom književnom i prevoditeljskom angažmanu, vrlo temeljito i cjelovito živjela, ne odstupajući od onoga što joj je zadano. Da je odstupila, ne bi ni mogla biti pisac. Ili bi bila jedna u mirijadama falšnih i lažljivih europskih pisaca.
Fascinantne u “Mnogo mora” čulne su senzacije. Mirisi, boje, okusi. Djetinji Trst Ilme Rakuse, kojega se jedva i može sjećati, jednom doživljen krajem četrdesetih i početkom pedesetih, a zatim cijeloga života obnavljan u nizanju memorijskih mistifikacija, stvarnih i fantomskih sjećanja, mitsko je mjesto ove knjige. Grad na granici, ili još uvijek nejasnih, neizpregovaranih granica, iz kojega se prema Sloveniji putovalo – kako se putuje i danas – uz onaj žestoki uspon prema Opićini, i dalje, preko Krasa, sve do Ljubljane, Trst kroz našu povijest i prošlost usporedno funkcionira kao metafora i kao zbiljsko mjesto. S tim da uvijek, pa i danas, Trsta više biva u metafori, nego u zbilji. Način na koji to mjesto ispriča Ilma Rakusa, dokumentirajući okolnosti svoga odrastanja – što je, opet, u njenom slučaju posve lirski postupak – takav je da nema, zapravo, velike razlike u doživljaju između njezinoga Trsta i nekih drugih, poslijeratnih Trstova. Recimo, onog grada iz kasnih pjesama Umberta Sabe.
Ilma Rakusa putuje istočnom Europom, u pokušaju da rekonstruira jedan kulturni, politički i civilizacijski prostor, ali i da rekonstruira vlastito porodično podrijetlo, da sabere sve svoje prazavičaje. Događa se to šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme hladnoga rata, kada su na Zapadu, među intelektualcima, istovremeno bili u modi i disidenti s Istoka i kojekakvi staljinistički i maoistički pamfleti – koje je, recimo, s vorholovskim entuzijazmom promovirao J. P. Sartre – ali Rakusin interes nije bio nimalo monden. Ona se jednako ozbiljno bavila književnošću i svojom biografijom.
Knjiga “Mnogo mora” nije postala, niti je mogla postati, europski intelektualni hit. Svijet kojim se ona bavi odavno je već izašao iz mode. Pao je Berlinski zid, a s njime je nestalo i interesa za one koji su živjeli s vlažnije i memljivije strane zida. Europa se ujedinila u veliku kapitalističku korporaciju, čiji se menadžeri ne žele uznemiravati pričama o životu na periferiji. Pasoši se, kao ni dozvole boravka, više ne dijele olako. Ona druga, odbačena Europa stanuje u logorima za azilante, koji su, kako je u logorima i red, opkoljeni bodljikavom žicom. Iako o tome ne govori, knjiga Ilme Rakuse duhovno i kulturno pripada takvoj Europi.
Izvor: Jergovic
