Naomi Klein govori o svojoj novoj knjizi: Činjenica da se sustavi za održavanje života planeta destabiliziraju govori da postoji nešto potpuno krivo u našem ekonomskom sustavu. Da bi funkcionirala u kapitalističkom sustavu, našoj ekonomiji treba kontinuirani rast i kontinuirano iscrpljivanje resursa. S druge strane, postoje dijelovi naše ekonomije koje želimo proširiti i koji imaju minimalan utjecaj na okoliš poput skrbi, obrazovanja i umjetnosti.




Progresivci su mahom prihvatili činjenicu da je globalno zatopljenje uzrokovano ljudskim djelovanjem i da predstavlja ozbiljnu prijetnju našoj budućnosti. Ipak, rješenja koja se najčešće predlažu, ili naglašavaju osobnu odgovornost za globalno izvanredno stanje (korištenje štednih žarulja, kupovanje Priusa) ili se oslanjanju na tržišne principe poput "cap-and-trade", trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova. Ti odgovori ne samo da su neprimjereni, tvrdi popularna autorica Naomi Klein, nego predstavljaju propuštene prilike da se suprotstave glavnom uzroku klimatskih promjena: kapitalizmu.

"This Changes Everything: Capitalism vs. the Climate", dugo očekivana nova knjiga autorice, istovremeno je iznenađujuće ispunjena nadom i duboko osobna jer ona vlastitu priču o borbi da zatrudni vješto upliće u istraživanje moguće propasti prirodnog svijeta. U knjizi Klein poziva sve koji su zabrinuti zbog klimatskih promjena da se pokušaju boriti za naoko nemoguću preraspodjelu političke i ekonomske moći. To je neophodno, zaključuje autorica, i daje nadu da ćemo živjeti u pravednijem i humanijem društvu od ovoga kojega poznajemo danas.

Kad govorimo o klimatskoj krizi, kapitalizam je nerijetko poput "neprimjetnog slona u porculanskoj prostoriji“. Ipak, vi se usmjeravate na njega, počevši od naslova knjige. Zašto?

Ističem vezu između kapitalizma i klimatskih promjena zato što nam činjenica da se sustavi za održavanje života planeta destabiliziraju govori da postoji nešto potpuno krivo u našem ekonomskom sustavu. Da bi funkcionirala u kapitalističkom sustavu, našoj ekonomiji treba kontinuirani rast i kontinuirano iscrpljivanje resursa, uključujući ograničene resurse. Da bi se izbjeglo katastrofalno zatopljenje i druge opasne znakove upozorenja, našem planetu trebaju ljudi koji će utanačiti naše raspolaganje materijalnim resursima.

Znanost klimatskih promjena učinila je taj fundamentalni konflikt zasljepljujuće očitim. Isticanjem tog konflikta u prvom redu, razbija se tabu. Ponekad, kad razbijate tabu osjetite određeno olakšanje već kada ga izgovorite. To sam dosad otkrila: to je nešto što ljudi znaju. To je dozvola da ga se barem imenuje. To je dobar početak pa sad možemo imati i pravu raspravu.

Zašto se taj tabu progovaranja o kapitalizmu i klimatskim promjenama u istom dahu tako ukorijenio ovdje u Sjedinjenim Američkim Državama?

Mislim da je tako primarno zato što je kapitalizam religija u SAD-u. Također, razlog je i to što je ljevica SAD-a ekstremno kejnzijanska, iako je i sam Keynes propitivao ekonomski rast. Ali prijevod kejnzijanske misli koji vidimo u ovom povijesnom momentu debata je o distribuciji plijena ekonomskog rasta, a ne o temeljnim činjenicama sigurnog ekonomskog rasta. U knjizi govorim o selektivnom smanjenju rasta. Postoje škole na ljevici koje otpisuju sve oblike rasta. Ono o čemu govorim je upravljanje ekonomijom. Postoje dijelovi naše ekonomije koje želimo proširiti i koji imaju minimalan utjecaj na okoliš poput skrbi, obrazovanja i umjetnosti. Širenje tih sektora stvara radna mjesta, blagostanje i društva s više jednakosti. U isto vrijeme moramo smanjiti dijelove ekonomije koji zahtijevaju rast u svrhu rasta, što uključuje financijski sektor koji igra veliku ulogu u potrošnji hrane.

Kažete da ljevici treba vlastiti projekt za bavljenje klimatskim promjenama na sistemski i transformacijski način koji raskida s ortodoksnošću slobodnog tržišta. Kako bi to izgledalo?

Industrijalizirane nacije trebaju početi smanjivati emisije za otprilike 8 do 10 posto po godini, što je nespojivo s kapitalizmom. Ne možete uskladiti tu razinu smanjenja emisije s ekonomskim sustavom koji zahtijeva stalan rast. Jedini put kada smo vidjeli smanjenje emisije na tim razinama bilo je za vrijeme Velike svjetske krize 1930-ih. Način tranzicije iz statusa quo postavit će parametre po kojima želimo organizirati društvo. Zdrava tranzicija značila bi goleme investicije u javni sektor, javni prijevoz, smještaj, sve vrste infrastrukture i servisa, kojima bismo se pripremili za ekstremne vremenske prilike koje su već sad poznate i smanjenje naše emisije.

Progresivci bi trebali držati uzde ovoga projekta jer je to prilika da se tranzicija provede pravedno i da se stvori bolja ekonomija s druge strane. Također, možete dopustiti ekonomiji da se sruši, što je grozna ideja i naštetila bi ogromnom broju ljudi.

Druga opcija čini se kao dobar početak hollywoodskog filma.

Neobično mi je to što je uvijek kada zamišljamo budućnost svijet samo još brutalnije rascijepljen između onih koji imaju i koji nemaju nego ovaj koji imamo sada. To je toliki dio naše kulture da mislimo da je sve što smo sposobni učiniti to da ćemo postati kao društva opisana u Snowpierceru, Elysiumu ili Igrama gladi. Ustvari uopće nije kontroverzno reći da idemo k takvim društvima. Pitanje je možemo li zamisliti odgovor na krizu drugačiji od onoga koji produbljuje nejednakosti, brutalni razarajućei kapitalizam i rascjepkane tehno-popravke, zato što se čini da se ljudi slažu da u tom smjeru idemo.

Alternativni projekt koji imate na umu predviđa veliku ulogu države. Ipak, mnogi na ljevici duboko sumnjaju u to da bilo kakvo preuzimanje vlasti, a tako i "držanje uzdi", kao što kažete, može utjecati na sistemske promjene.

Postoji prazan hod u našoj generaciji ljevičara nasuprot centraliziranom državnom socijalizmu prijašnjih generacija. To se događa iz očitih i jednostavnih razloga. Od ekonomskog sloma 2008. vidim više apetita među mlađim generacijama da se uključe u politiku i pokušaju je promijeniti. To se vidi s pokretom Indignados u Španjolskoj koji formira vlastitu stranku i kandidira se na izborima, na Islandu nakon krize, s autsajderima koji se priključuju pod vlastitim uvjetima. To se vidi na municipalnoj razini oko minimalne plaće u Seattleu.

Oni koji su bili potpuno protiv ikakvog uključivanja u formalnu politiku, sada razmišljaju tako da neće replicirati centralizirane strukture, no svjesni su da su pitanja previše hitna i previše opaka da bi ignorirali institucije raznih vrsta, uključujući pravne. Žele ih promijeniti i ugraditi vlasita uvjerenja o decentralizaciji u način na koji se angažiramo.

Je li takav pristup ostavio značajnijih tragova igdje u politici vezanoj za energiju i klimu?

Zaista dobar primjer je energetska transformacija koja se odvija u Njemačkoj. Trideset posto električne struje koja se tamo proizvodi sada dolazi iz obnovljivih resursa, većinom solarnih i zračnih i većinom kroz decentralizirane pothvate koje kontroliraju zajednice raznih vrsta, što uključuje stotine kooperativa. Također imate velike gradove poput Münchena koji izglasavaju da će preobrnuti privatizaciju električne energije i postati dio energetske revolucije.

U Njemačkoj je zanimljivo da je zaista pokazano da trebate snažnu politiku ako želite napraviti takvu tranziciju. Ne radi se tu o razmišljanju: "Hej, osnujmo energetsku kooperativu." Ne. Ta vrsta fetišizacije inicijativa malih razmjera neće nas odvesti kamo trebamo ići. Njemačka ima odvažnu nacionalnu politiku. Tako se dobije 30 posto obnovljive električne energije u toliko kratkom vremenu, a vrlo je vjerojatno da će doseći 50 do 60 posto do 2030. Također pokazuje da se može dizajnirati pametna politika sistematične decentralizacije.

Što vas je ponukalo da napišete ovu knjigu? Je li postojao specifičan trenutak kad ste shvatili da želite napisati knjigu o klimatskim promjenama?

Odlučila sam da ću uroniti u ovu temu 2009. kada sam pisala o UN-ovoj antirasističkoj konferenciji u Ženevi. Na prijašnjoj konferenciji, održanoj u rujnu 2001. u Durbanu u Južnoafričkoj Republici, započeta je debata o tome trebaju li SAD i Europa platiti odštetu afričkim narodima kojima su nanijele štetu kroz trgovinu robljem i kolonijalizam. Pitanje je iščezlo iz javne rasprave nakon 11. rujna i do 2009. je bilo jasno koliko smo temeljnih argumenata izgubili

Na konferenciji 2009. upoznala sam Angélicu Navarro, predstavnicu iz Bolivije koja je dosta zanimljivo djelovala na klimu, načine obnove i zaista progurala koncept klimatskog duga u klimatske pregovore unutar UN-a. To je bio trenutak kad sam shvatila da je u znanosti jasno određena povijesna odgovornost za klimatske promjene i da se to može iskoristiti kao sredstvo postizanja pravednih ciljeva za koje se društveni pokreti bore već jako dugo.

Vaša knjga dodaje tračak nade u takvu mračnu temu.

Jako mi je teško pisati kad se osjećam beznadno. Trebalo mi je pet godina da napišem ovu knjigu dijelom i zbog toga što na početku nisam imala mnogo nade. Onda, došlo je do eksplozije otpora zagađujućim projektima poput hidrofrakturiranja i naftnih vodova i terminala za izvoz ugljena. Organizirani su na istinski globalan i umrežen način koji me podsjeća na rane dane takozvanog anti-globalizacijskog pokreta.

Taj pomak oduševio me jer sam uvidjela da postoji rastući pokret i da knjiga može biti dio toga pokreta. Osjećam da smo blizu spajanju pokreta za ekonomsku pravdu i nove vrste snažnih grassroots anti-zagađivačkih pokreta. Kada se ljudi bore protiv hidrofrakturiranja2 ili se bore protiv velike naftne cijevi, općenito nisu vođeni brigom o klimi, nego ljubavlju prema mjestu. Često je zaštita vode prva motivacija, kao i briga o zdravlju djece. Međutim, klimatske promjene definitivno dodaju još jedan sloj žurnosti tome da ugljik zadržimo pod zemljom, a ne da ga stavljamo u atmosferu.

Prije nekoliko godina prvi put ste postali majka. Kako se to iskustvo odrazilo na to kako vidite klimatske promjene? Je li vas uvid u stravične posljedice klimatskih promjena u ovom stoljeću natjerao da posumnjate u to da želite postati roditelj?

Imala sam 38 godina kad sam odlučila da želim imati djecu i početi pokušavati. To je poprilično kasno. U razgovoru s mužem rekla bih da što više čitam o klimatskim promjenama, to mi se više čini da je roditi dijete isto što i osuditi ga na budućnost kao u Pobješnjelom Maxu u kojoj će se morati tući s prijateljima oko hrane i vode. Takvu sam distopijsku budućnost zamišljala. I nisam mogla zamisliti ništa drugačije.

Mislim da je to što sam vidjela neke od tih znakova nade dio procesa i odluke da postanem roditelj: mogla sam zamisliti budućnosti drugačije od one koja se trenutno vrti na repeatu. No vrlo sam oprezna s razmišljanjima poput "sad mi je više stalo do budućnosti jer imam dijete." Kao netko tko dugo nije imao djece i tko je imao problema sa začećem, zaista sam mrzila kad su ljudi to radili, jer mi se činilo kao da me isključuju. Razumijem, kao roditelj, zašto ljudi to govore, jer kad čujete da će nam biti za X stupnjeva toplije do 2050., ne možete si pomoći i počinjete mentalne izračune poput "Okej, koliko će tada biti star?" Ali bila sam zabrinuta za budućnost i prije nego je rođen moj sin Toma, isto kao što neki od najbrižnijih ljudi koje znam nemaju djecu. Zato želim biti oprezna s tim.

Mnogo se ulaže u organizaciju prosvjeda koji će se održati ovdje u New Yorku za Globalni klimatski marš. Zašto mislite da je ovaj prosvjed posebno važan i koje su šanse da će imati dugotrajan učinak?

Klimatske promjene, od pitanja koje će utjecati na naše unuke, postale su pitanje današnjice. Razlika je u posljednjih nekoliko godina u tome što se klimatski pokret, riješivši se balasta svog astronautskog pogleda "uprtog u nebo" sa svjetlucave plavo-bijele točke postavljene usred tame Svemira u kojemu se ne vide nikakvi ljudi, spustio na Zemlju.

Povezuje se s ljudima koji su vođeni zahtjevima za temeljnu pravednost kao što je pravo čisti zrak za njihovu djecu ili pravo na pitku vodu. Globalni klimatski marš bit će raznolik i imat će mnogo više ljutnje nego prijašnji prosvjedi. Ta ljutnja ustvari je važno i moćno sredstvo. Mislim da ćemo vidjeti drugačiju vrstu klimatskog pokreta. Već je tu. Mislim da je 1999. godina u Seattleu bila vrijeme nastanka globalnog pokreta za pravednost i mislim da će ovo biti vrijeme nastanka novih klimatskih pokreta.

Drugi trenuci u posljednja dva desetljeća, primjerice Rio Earth Summit, zatim film Ala Gorea, uragan Sandy, nakratko su doveli klimatske promjene u javno mnijenje, no ipak su brzo iščeznuli.

U prošlosti je klimatski pokret bio nevjerojatno elitistički. Zaista je postojalo vjerovanje da nisu potrebni grassroots pokreti ako su na vašoj strani sve zvijezde, milijarderi i bivši predsjednik poput Ala Gorea. Mislim da je to učinilo pitanje tako prolaznim. Ako vam je strategija samo dovesti gomilu slavnih i milijardera na svoju stranu, znate što? Mogu se predomisliti i prebacit će se na druge stvari. Vanity Fair je pokrenuo godišnji zeleni broj i to je potrajalo dvije godine. Moda se mijenja.

Ovo je prvi put da se u Sjevernoj Americi oko klimatskih promjena okupio neki grassroots pokret. I to će biti ono što mu daje stalnu moć. Poanta je da sad ima korijene. Problem sa strategijom odozgo je u tome što ona nema korijene. A kad nemate korijene, lako vas mogu otpuhati.



1. Intervju je originalno objavljen na Independent.org, pod naslovom Naomi Klein Breaks Taboo. (op.ur.)


2. Hidrofrakturiranje: način izgradnje bušotina zemnog plina na način da se kamen hidraulički frakturira tako što se stavlja pod vrlo visoki tlak i puca, pri čemu se oslobađa zemni plin. Zagađuje i zrak i podzemne vode. (op.prev.)

h-alter