Revizionistička istoriografija i njeni proponenti, koristeći svoje pozicije (moći) na institucijama visokog istorijsko-naučnog ranga, sve više i sve češće, prekrajaju istoriju u cilju normalizovanja strukturnog anti-antifašističkog i antikomunističkog diskursa. Ipak, neka naučna saznanja i nepobitne istorijske činjenice ostaju kao neoborivi argument u borbi protiv demonizacije narodno-oslobodilačke borbe.

Upravo iz tih razloga, donosimo ovaj iscrpni polemički tekst koji ćemo objaviti u dva dela. Prvi deo teksta možete pročitati na ovom linku.

Novopokrenuti nedeljnik Ekspres i istoimeni veb portal objavili su prošlog meseca intervju sa istoričarem dr Srđanom Cvetkovićem, višim naučnim saradnikom beogradskog Instituta za savremenu istoriju – povodom godišnjice događaja koji su poznati pod nazivom Blajburg i Križni put. Reč je o događajima koji se vezuju za obračun pobedničke strane s pripadnicima okupacionih i kolaboracionističkih formacija u Sloveniji maja 1945, koji su podrazumevali likvidaciju velikog broja zarobljenih protivničkih vojnika.

Ovaj tekst treba shvatiti kao reakciju na ozbiljne naučno-metodološke propuste, tendenciozne neistine i manipulaciju istorijskim činjenicama koje je Cvetković izneo u razgovoru s novinarkom Ekspresa Mirjanom Mitrović. Zanimljivo je da Ekspres u svakom broju donosi poneki tekst na temu „komunističkih zločina“. Budući da ovi tekstovi nemaju gotovo nikakvu saznajnu vrednost, jer ih odlikuju nenaučne teze i ideologizovane difamacije, njihova namena je očigledno propagandistička. Iako je istoričar Cvetković, karakterističan po naučno neprihvatljivim izjavama, tezama i stavovima, u intervjuu Ekspresu otišao je korak dalje s neistinama, poluinformacijama i dezinformacijama, iznoseći pojedine tvrdnje koje predstavljaju nimalo benigno obmanjivanje javnosti.

Banditenkinder

Partizani nisu vršili masovna ubijanja žena i dece pripadnika OS NDH koji su ostavljeni od muževa i očeva kad su odstupili prema Sloveniji i Austriji u okviru masovne evakuacije snaga NDH. Pojedinačni slučajevi ubistava članova ustaških porodica nisu nepoznanica, ali nije postojala masovna praksa istrebljenja ustaških porodica u znak odmazde za zločine pojedinih članova tih porodica koji su kao ustaše izvršili neki prethodni zločin ili su participirali u okviru vojno-policijskih jedinica koje su činile zločine – pri čemu je većina ustaških zločina podrazumevala upravo ubijanje žena i dece. Isto tako, nisu zabeleženi primeri masovnog ubijanja žena i dece odbeglih srbijanskih i crnogorskih četnika – pri čemu je većina zločina crnogorskih četnika podrazumevala ubijanje žena i dece. Srbijanski četnici su takođe sprovodili masovna ubijanja civila, uključujući i ubistva žena i dece, ali manje u odnosu na crnogorske ili hercegovačke četnike i, naročito, u odnosu na ustaše i jedinice Waffen-SS sastavljene od jugoslovenskih državljana.

Ubistva dece hrvatske nacionalnosti tokom i nakon završnih borbi za oslobođenje zemlje (1945) podrazumevaju pojedinačne primere, a ne primere planiranih masovnih zločina realizovanih na osnovu volje ili naređenja viših vojnih komandi ili političkih organa. Primera radi, hrvatski istoričar Vladimir Geiger u naučnom radu pod nazivom „Partizanska i komunistička represija i zločini u Lici 1945“ navodi jedan partizanski izvor o ubistvu 12 žena i dece u Gospiću neposredno nakon oslobođenja grada (Gospić je oslobođen 4. aprila 1945): „Prilikom ulaska naših jedinica u Gospić, hotimično je ubijeno od strane naše vojske 12 nedužnih osoba većinom žena i djece.“1 Može se pretpostaviti da većina ubijenih nisu bila deca budući da se u drugim partizanskim izvorima pominje ubijanje odraslih civila. Zanimljivo je da Geiger nije pomenuo šta se u Gospiću događalo samo nekoliko dana i sedmica pre ulaska partizanskih jedinica, u vreme ustaške vladavine. Naime, ustaše su tokom prva tri meseca 1945. na području kotara Gospić ubili 187 stanovnika. Od 187 ubijenih, 43 su bili stanovnici grada Gospića. Ubistva gospićkih Srba od ustaša zabeležena su i 4. aprila – istog dana kada je grad oslobođen. Među zločinima koje su ustaše počinile 1945. na području Gospića izdvaja se vešanje čak 97 lica – u Gospiću i neposrednoj okolini (71 osoba obešena je u Gospiću, a 26 u okolnim selima). Od 97 obešenih 83 su bili stanovnici kotara Gospić. Od 97 obešenih 96 je bilo srpske nacionalnosti. Među obešenima je bilo 12 dece (lica mlađa od 16 godina), 42 žene od 16 do 50 godina, 18 žena starijih od 50 godina, uključujući staricu od 80 godina, kao i devet starijih muškaraca, uključujući starca od 75 godina.2 Bilo je to najmasovnije javno vešanje na tlu okupirane Jugoslavije, i verovatno jedini primer masovnog vešanja dece tokom rata u našoj zemlji. Stoga dodatno začuđuje što je Geiger prećutao navedene činjenice, pogotovo jer ovi zločini nikako nisu jedini zločini ustaša u delu Like koji gravitira Gospiću. Na području kotara Gospić i kotara Perušić (područje posleratne velike opštine Gospić) tokom Drugog svetskog rata krivicom fašističkih formacija život je izgubilo 6.217 stanovnika od čega je 4.740 civila ubijeno u direktnom teroru, mahom od strane OS NDH.3

Tokom Drugog svetskog rata OS NDH ubile su više desetina hiljada dece. Desetine seoskih naselja izgubile su preko stotinu dece tokom rata. Raspolažemo poimeničnim podacima za područje Bosanske krajine, Like i Korduna, gde su izvršena najmasovnija ubistva dece.

Na području Bosanske krajine, prema poimeničnim podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu, pripadnici fašističkih formacija (pretežno OS NDH) pobili su 24.392 dece zaključno sa 14 godina starosti, od čega 23.227 dece srpske nacionalnosti. Od ukupnog broja ubijene krajiške dece, 6.001 ubijeno je u logoru Jasenovac. Preko polovine (53,7%) bila su deca predškolskog uzrasta. U pojedinim opštinama Bosanske krajine zabeležana su ubistva blizu ili preko hiljadu dece srpske nacionalnosti: Banja Luka (968), Velika Kladuša (1.010), Prijedor (1.037), Bosanski Petrovac (1.049), Bihać (1.205), Bosanski Novi (1.213), Sanski Most (1.399), Bosanska Krupa (2.580), Bosanska Dubica (4.405), Bosanska Gradiška (4.653). U opštini Bosanska Gradiška ustaše su ubile i 353 deteta romske nacionalnosti. U pojedinim seoskim naseljima u Bosanskoj krajini NDH je odgovorna za nasilnu smrt nekoliko stotina dece.4

Tokom Drugog svetskog rata stradao je velik broj dece i u drugim opštinama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sremu. Izdvajaju se tri kordunaške opštine (Slunj, Vojnić i Vrginmost), odnosno četiri nekadašnja kotara (Slunj, Veljun, Vojnić, i Vrginmost). I ovde su ogromnu većinu dece ubili pripadnici OS NDH, dok su izvestan broj dece ubile jedinice nemačke vojske koje su popunjavali jugoslovenski državljani (7. SS divizija „Princ Eugen“, 369. legionarska divizija). Najveći broj stradale dece zabeležen je u opštini Slunj (1.813 žrtava izravnog terora i 1.026 umrlih od tifusa). Na području opštine Vojnić 1.523 dece direktno je ubijeno, a 271 je umrlo od tifusa. Na području opštine Vrginmost 1.616 dece ubijeno je u direktnom teroru, 270 je umrlo od tifusa, a 169 je zavedeno kao žrtve rata.5

Na području Like, po broju ubijene dece izdvaja se nekadašnja velika opština Gospić, gde su fašističke formacije (najvećim delom ustaše) ubile 1.266 dece, dok je 20 dece umrlo od tifusa.6 U drugim opštinama/kotarevima Like, kao i u mnogim delovima Banije, Slavonije, Srema, severne i istočne Bosne i istočne Hercegovine, zabeležena su ubistva nekoliko stotina dece od strane OS NDH i nemačkih jedinica – naročito onih u kojima je većina ljudstva imala jugoslovensko državljanstvo (7. SS divizija „Princ Eugen“, 13. SS divizija „Handžar“, 369. legionarska „Vražija“ divizija).

Takođe, u pojedinim opštinama istočne Bosne i zapadnog Sandžaka četničke snage (JVuO) ubile su blizu ili preko hiljadu muslimanske (bošnjačke) dece. Prema publikovanim poimeničnim podacima četnici su odgovorni za ubistvo 984 muslimanske dece koja su bila stanovnici opštine/sreza Višegrad.7 Prema objavljenim poimeničnim podacima, četnici su odgovorni i za ubistvo 1.058 muslimanske dece koja su bila stanovnici opštine/sreza Priboj.8 Skoro sva muslimanska deca s područja Pribojskog sreza ubijena su tokom samo nekoliko dana, početkom februara 1943, u najmasovnijoj kampanji terora koju je sprovela JVuO. Domaći istoričari ideološki naklonjeni JVuO, među koje spada i Srđan Cvetković, nikad nisu konstatovali navedene činjenice. Štaviše, Cvetković je u oba izdanja knjige Između srpa i čekića (2006, 2015) naveo da u Srbiji „nije bilo [četničkog] terora na nacionalnoj osnovi koji je išao do istrebljenja“.9 Podaci o masovnom ubijanju muslimanskih civila u Pribojskom srezu demantuju Cvetkovićevu tvrdnju.

Ne postoji nijedan primer masovnog ubistva dece u naseljima čiji su stanovnici bili naklonjeni hrvatskim, srpskim ili muslimanskim kolaboracionistima, a da su počinioci partizani. Partizani nisu vršili etnički motivisana istrebljenja čitavih porodica i čitavih zajednica, za razliku od njihovih protivnika.

Budući da je rasprava o stradanju dece motivisana tezom o navodnom ubijanju dece od strane partizana u Sloveniji 1945, vredi pomenuti sledeću činjenicu: u nemačkim logorima stradalo je 757, a u italijanskim 192 slovenačke dece i maloletnih lica.10 Nemački okupator je tokom okupacije Slovenije (uglavnom tokom 1942) oteo oko 600 dece i maloletnih lica od njihovih partizanskih porodica (Banditenkinder). Najmlađoj otetoj deci namenili su nemački etnički identitet, a stariju decu su podvrgli prisilnoj ideološkoj indoktrinaciji. Oteta deca su tokom rata boravila u logorima i drugim mestima za izolaciju u kojima su im bili onemogućeni slobodno kretanje i slobodna volja. Velika većina otete dece izgubila je tokom rata jednog ili oba roditelja, a mnogima su domovi bili uništeni.

Zapravo, gubitak nekog od roditelja ili članova porodice i gubitak doma – zajedničko je iskustvo većini jugoslovenske dece rođene u selima koja su podržavala partizane, a u koja je zakoračila noga okupatora i kolaboracionista.


Kozaračke žene i deca u logoru Jasenovac VI u Mlaci, 1942. (Foto: JUSP Jasenovac)

Kozaračke žene i deca u logoru Jasenovac VI u Mlaci, 1942. (Foto: JUSP Jasenovac)




Brojčani pokazatelji

Srđan Cvetković se u intervjuu Ekspresu osvrnuo i na procene broja likvidiranih pripadnika hrvatskog kvislinškog korpusa u proleće 1945:
Broj žrtava može da se realno proceni na osnovu dostupnih izveštaja. Mislim da je najozbiljniju studiju o tome uradila istoričarka Martina Grahek Ravančić sa Hrvatskog instituta za povijest koja je iznela brojku od oko 55.000 streljanih u Blajburgu. Ali i ona se ograđuje u proceni jer nije vođen nikakav spisak o streljanim zarobljenicima i civilima, dok u Srbiji postoje izveštaji o pogubljenima po okončanju rata.

Dakle, Cvetković je u nekoliko rečenica izneo nekoliko spornih detalja: stradale pripadnike OS NDH imenuje „žrtvama“, čime viktimizira pripadnike jedne fašističke vojske koja je sprovodila genocidne radnje; zapada u kontradikciju tvrdeći da se broj stradalih može „realno proceniti“ na osnovu „dostupnih izveštaja“ (izveštaji s takvim sadržajem ne postoje ili nisu dostupni), da bi se potom demantovao navodeći kako „nije vođen nikakav spisak o streljanim zarobljenicima i civilima“; ponovo nehotice sugeriše da je broj streljanih hrvatskih civila bio znatan ili nimalo zanemarljiv i ponovo izbegava da konstatuje da je velika većina streljanih lica hrvatske nacionalnosti u Sloveniji maja 1945. pripadala ustaškom pokretu.

Na ovom mestu potrebno je naglasiti neke činjenice. Na Blajburškom polju i u ostatku južne Austrije jugoslovenski partizani streljali su maksimalno nekoliko stotina zarobljenih ustaša.11 Pripadnici OS NDH pružali su oružani otpor sve do 15. maja 1945. Većina pripadnika OS NDH zarobljenih maja 1945. u Sloveniji i Austriji likvidirana je na teritoriji Slovenije i, manjim delom, na teritoriji Hrvatske. Velika većina likvidiranih zarobljenih pripadnika OS NDH maja i juna 1945. bili su ustaše. Najveći deo zarobljenih pripadnika Hrvatskog domobranstva, kao sastavnog dela OS NDH, nije streljan nakon zarobljavanja sredinom 1945. Velika većina civila koji su podržavali ustaški režim i odstupili zajedno sa ustašama prema Sloveniji nije smrtno stradala nakon zarobljavanja. Veliki broj pripadnika hrvatskog kvislinškog korpusa koji su maja 1945. zarobljeni od strane partizana preživelo je događaje koje vezujemo za paradigmu Blajburg i Križni put, budući da je znatan deo tog korpusa poticao iz redova Hrvatskog domobranstva i, nešto manjim delom, iz redova civila. Velika većina zarobljenih ustaša streljana je nakon zarobljavanja. Ne postoje dokazi da je na teritoriji južne Austrije, Slovenije i severozapadne Hrvatske maja i juna 1945. streljano oko 55.000 zarobljenih pripadnika OS NDH. Navedeni broj je svakako prihvatljiviji u odnosu na spekulacije o broju stradalih koje su navođene u emigrantskoj publicistici, ali taj broj ni približno nije poimenično dokazan. Lokalni „žrtvoslovi“, objavljivani poslednjih dvadeset pet godina u Hrvatskoj, sadrže manje od 20.000 imena pripadnika OS NDH i ustaških simpatizera sa teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine stradalih u borbama i nakon zarobljavanja tokom 1945. Taj broj podrazumeva i ustaše i domobrane poginule u borbama širom Hrvatske i Slovenije, kao i ustaše likvidirane nakon zarobljavanja širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine (dakle, ne samo u Sloveniji i na tzv. Križnom putu).

Osim toga, važno je naglasiti činjenicu koju revizionisti po pravilu ignorišu: jugoslovenski partizani su u poslednjih mesec dana Drugog svetskog rata, od početka aprila do okončanja rata, imali najveće gubitke tokom čitavog rata. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, vođenim pretežno na teritoriji Hrvatske i Slovenije, poginulo je, prema službenim jugoslovenskim podacima, 18.938 vojnika Jugoslovenske armije (JA). Istovremeno, ranjena su 61.672 jugoslovenska vojnika.12 Većina poginulih i ranjenih jugoslovenskih vojnika smrtno su stradali ili zadobili rane u poslednjih mesec dana ratnog sukoba, pretežno u borbama protiv OS NDH (uključujući i domobrane) i OS Trećeg rajha (uključujući jugoslovenske državljane u redovima nemačke okupacione vojske). Gubici JA nisu nimalo zanemarljiva činjenica u sagledavanju postupaka partizana prema zarobljenim protivničkim vojnicima.

Već sam pomenuo da pripadnici OS NDH, napose ustaše, pružaju oružani otpor sve do sredine maja 1945, dakle i u danima nakon završetka Drugog svetskog rata. Takođe, ustaše su u prvoj polovini maja ubili preko stotinu civila na teritoriji Slovenije.13 Najveći broj ubistava i paljenja seoskih domaćinstava ustaše su počinile nakon 9. maja na području Kozjanskog, Savinjske i Mislinjske doline i Paškog Kozjaka.

Nužan korak u demistifikaciji paradigme Blajburg i Križni put jeste ukazivanje na formacijsku strukturu osoba koje su bile izložene represivnim merama pobedničke strane maja i juna 1945, naročito kada je reč o pripadnicima OS NDH. Naime, dostupni primarni izvori jugoslovenske vojne provenijencije, nastali početkom maja 1945, pružaju podatke o generalnom postupanju partizana prema pripadnicima pojedinih protivničkih formacija. Ta dokumenta jasno sugerišu da su štabovi jedinica 1. armije JA, koje su se nalazile u severozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, naređivali streljanja zarobljenih ustaša, esesovaca i domobranskih oficira (osim oficira Hrvatskog domobranstva, koji su se dobrovoljno predali a da nisu bili izraziti ideološki neprijatelji partizana ili su prethodno pružali određenu vrstu pomoći pokretu otpora), dok su zabranjivali streljanja zarobljenih domobrana: „Šaljemo vam upustvo kako treba postupati sa ratnim zarobljenicima kao i ostalim neprijateljskim elementima. Sve zarobljenike, kao i osudu prema njima treba sprovoditi tako da nijedan ustaša ne ostane, dok sa domobranima treba postupati na taj način što će se šiljati u zarobljenički logor u Zagrebu – na Kanalu, jer je tamo obrazovan zarobljenički logor. Oficire [Hrvatskog domobranstva] koje zarobljavate treba kazniti najoštrije, a oficiri koji se predaju treba postupati elastičnije: treba izabrati najgore i kazniti najoštrije, a ostale slati u logore.“ (Naređenje OZN-e 1. armije, 12. maj 1945). „Prema Nemcima koji se šalju u zarobljenički logor imati pravilan postupak, a Nemce fašiste, članove nacional-socijalističke partije nemilosrdno ćemo čistiti, naročito Švabe iz Jugoslavije.“ (Naređenje OZN-e 5. krajiške divizije, 29. april 1945).14 Još uvek nije istražen približan broj hrvatskih domobrana (koji nisu bili oficiri) koji su smrtno stradali nakon okončanja rata, bilo da je reč o onima koji su neposredno ubijeni ili su umrli od iscrpljenosti tokom marševa prema zarobljeničkim logorima. Taj broj nije zanemarljiv, ali uvek treba isticati činjenicu da je većina domobrana pošteđena sudbine koja je bila namenjena zarobljenim ustašama – iako su se oglušili na dva poziva na predaju i amnestiju ukoliko se predaju, obznanjena 1944. od partizana i jugoslovenskih organa.

Iz navedenog možemo zaključiti da je jugoslovenski politički i vojni vrh najkasnije krajem aprila 1945. odlučio da treba likvidirati zarobljene ustaše i pripadnike nemačkih oružanih snaga koji su bili članovi nacističke partije. Ista odluka podrazumevala je da zarobljene hrvatske domobrane, osim oficira, ne treba likvidirati. Nedostatak izvora onemogućava nam da sagledamo kategorizaciju svih domaćih profašističkih formacija u okviru postupka prema zarobljenicima. Primera radi, ostaje nejasno ko je doneo odluku o masovnom streljanju zarobljenih slovenačkih domobranaca. Može se pretpostaviti da je ta odluka prepuštena slovenačkim političkim strukturama. Moguće je pretpostaviti da je odluka o streljanju crnogorskih četnika (starijih od 20 godina) zarobljenih na teritoriji Slovenije i Austrije prepuštena crnogorskim političkim strukturama, iako nedostaju izvori koji bi potkrepili takav zaključak. Takva odluka nije postojala kada je reč o zarobljavanju srbijanskih četnika maja 1945. u Bosni, iako je nemali broj srbijanskih četnika streljan nakon zarobljavanja u Bosni, ali sličan broj ih je pošteđen nakon zarobljavanja i ubrzo nakon toga amnestiran. Netačan je podatak o broju streljanih crnogorskih četnika u Sloveniji, koji u intervjuu Ekspresu navodi Srđan Cvetković:
Naš sagovornik podseća i na pokolj na Kočevskom rogu u Sloveniji koji je počeo 29. maja, a u kojem su pretežno likvidirani Srbi i Crnogorci: „Tu je stradalo oko 11.000 Srba, Hrvata, Slovenaca, a udruženje ’Otkrićemo istinu’ imenovalo je više od 6.800 ubijenih [četnika].“

Netačno je da je najveći broj onih koji su streljani na Kočevskom rogu maja 1945. poticao iz Srbije i Crne Gore. Kao što je netačna sugestija da je na Kočevskom rogu streljana većina crnogorskih četnika koji su likvidirani u Sloveniji. Ništa manje nije pouzdana sugestija da je na Kočevskom rogu streljano navodno 6.800 četnika, niti publikovani poimenični podaci potvrđuju da je toliko crnogorskih četnika streljano u čitavoj Sloveniji. Broj četnika koji su decembra 1944. zajedno s Nemcima odstupili iz Crne Gore prema relevantnim izvorima prvog reda iznosio je oko 7.000. Ne postoje dokazi da je u Sloveniji maja i juna 1945. streljano više od polovine četnika koji su prethodno odstupili iz Crne Gore. Mnogi su u međuvremenu poginuli u borbi ili stradali na druge načine (umrli od tifusa, itd.), a manji deo ih je uspeo izbeći zarobljavanje nakon čega je živeo u emigraciji. Takođe, nekoliko stotina crnogorskih četnika (oni koji su bili mlađi od 20 ili 21 godinu) nije streljan nakon zarobljavanja u Sloveniji.15

Ukupan broj slovenačkih domobranaca tokom rata iznosio je oko 18.000. Velika većina domobranaca (oko 14.000) nije preživela rat. Manji deo ih je poginuo u borbi protiv slovenačkih partizana, a većinu su streljali sunarodnici, naročito u proleće 1945. Poimence poznat broj stanovnika Slovenije koji su smrtno stradali u okviru posleratnih obračuna slovenačkih partizana s kolaboracionistima iznosi 14.999, od čega je 11.711 domobranaca. Poređenja radi, poznata su imena 28.472 smrtno stradala slovenačka partizana tokom Drugog svetskog rata. Prema naučno kvantifikovanim i poimenično dokazanim podacima, u ratnim i posleratnim likvidacijama stradalo je 29.459 stanovnika Slovenije koji su bili civili. Od tog broja slovenački partizani su tokom rata ubili 4.233 civila koje su smatrali saradnicima okupatora, a nakon rata još 2.199.16 Ostatak, oko 23.000 smrtno stradalih civila, izgubio je život uglavnom zbog naklonosti prema partizanima, pri čemu su njihovu smrt skrivile razne fašističke formacije.

Dakle, preko dve trećine slovenačkih domobranaca ubili su partizani nakon zarobljavanja, a najvećim delom u kratkom razdoblju u proleće 1945. Kada tu činjenicu uporedimo s činjenicom da je preko polovine srbijanskih četnika u drugoj polovini 1944. amnestirano nakon zarobljavanja i da su mnogi od njih dobrovoljno stupili u partizane, dolazimo do zaključka da je građanski rat u Sloveniji bio mnogo intenzivniji nego u Srbiji i da su slovenački partizani imali nepomirljiviji odnos prema glavnim i najbrojnijim protivnicima iz redova snaga kolaboracije u poređenju sa odnosom partizana prema četnicima u Srbiji, iako su četnici u Srbiji bili glavni i najbrojniji domaći protivnici partizana. Kada bi pročetnički istoričari konstatovali ove činjenice, to bi poljuljalo konstrukt koji je formulisao istoričar Kosta Nikolić: „Srbija je morala da ’plati svoj dug’, odnosno da plati danak u krvi zbog podrške četnicima“. Reč je o raširenom stereotipu srpskih nacionalista i antikomunista koji podrazumeva da je srpski narod, pre svega Srbi u Srbiji, bio izložen najbrutalnijem odnosu partizanskih pobednika, u poređenju sa drugim delovima Jugoslavije.17 Prema poimeničnim podacima Državne komisije za tajne grobnice Vlade Republike Srbije, partizani i organi komunističke vlasti odgovorni su za smrtno stradanje oko 15.000 stanovnika Srbije bez pokrajina, od septembra 1944. do početka 1946. Međutim, taj broj podrazumeva nekoliko hiljada (možda i oko polovine) onih koji su poginuli u borbi kao pripadnici snaga kolaboracije. Iako je Srđan Cvetković istoričar koji je najviše istraživao fenomen partizanske i komunističke represije u Srbiji, on nikad nije konstatovao nevedene činjenice.

Stereotip o neselektivnom ubijanju pripadnika OS NDH i civila zarobljenih maja 1945. demantuju dokumenta koje su u poslednjih desetak godina objavili hrvatski istorijski revizionisti. Paradoksalno, hrvatski istorijski revizionisti uprkos tome izbegavaju da demistifikuju navedeni stereotip. Primera radi, prema obaveštajnom podatku od 16. maja 1945, partizani su u Zagrebu zatekli oko 250.000 izbeglica koje su se povukle zajedno sa ustašama iz unutrašnjosti NDH.18 Navedeni broj je svakako uveličan, ali nema sumnje da je u Zagrebu početkom maja 1945. boravio velik broj izbeglica (civila) koji, najblaže rečeno, nisu bili naklonjeni partizanima (bili su naklonjeni režimu NDH), kao što nema sumnje da ogromnu većinu tih ljudi pobednici nisu likvidirali. U depeši štaba 3. armije JA Generalštabu JA (15. maj 1945) navodi se da su snage 3. armije JA na sektoru Blajburga zarobile oko 30.000 vojnika NDH „i da je oslobođeno preko 20.000 civila, među kojima je velik broj žena i dece koje su ustaše prinudno povele sa sobom“. Prethodno istog dana, isti štab je obavestio da je na teritoriji Slovenije i južne Austrije 3. armija JA tih dana zarobila oko 60.000 pripadnika OS NDH, a da je 10.000 pripadnika „Pavelićeve žive sile“ istovremeno poginulo u borbama.19 Dakle, navodni broj od 55.000 stradalih pripadnika OS NDH u kontekstu Blajburga – podrazumeva i oko 10.000 poginulih vojnika NDH. Podatak o oslobađanju oko 20.000 civila demantuje tezu da su partizani sproveli neselektivno masovno ubijanje civila koji su se povlačili zajedno sa ustašama. Zapravo, velika većina civila puštena je nakon privremenog zarobljavanja na Blajburškom polju i drugim lokacijama.

Depeše štaba 15. majevičke brigade JA štabu 27. istočnobosanske divizije JA sugerišu da je brigada na teritoriji Slovenije streljala zarobljene ustaše i crnogorske četnike (domobrani se ne pominju). Međutim, u depeši od 21. maja 1945. navodi se da je brigada sprovela veći broj zarobljenika u Zagreb. Svakako je reč o zarobljenim domobranima koji su pošteđeni streljanja i sprovedeni u zarobljeničke logore u Hrvatskoj i istočnom delu Jugoslavije. U depeši štaba 2. armije JA upućenoj štabu 28. slavonske divizije JA (28. maj 1945) ističe se da se zarobljeni pripadnici Hrvatskog domobranstva „ne smatraju više zarobljenicima i biće povučeni iz logora za popunu naših jedinica. Ovo se ne odnosi na oficire i podoficire koji i dalje ostaju u logorima kao zarobljenici“.20 Hrvatski revizionisti najčešće izbegavaju da uoče da su jugoslovenske vojne i političke vlasti pravile razliku između ustaša i domobrana zarobljenih maja 1945, i da je većina domobrana pošteđena streljanja. Kada bi revizionisti konstatovali navedenu činjenicu, suočili bi se s činjenicom da viktimizacijom streljanih zarobljenika u kontekstu Blajburga prvenstveno vrše viktimizaciju pripadnika ustaškog pokreta.

„Bosanska golgota“

Srđan Cvetković je u intervjuu Ekspresu reprodukovao još jednu notornu neistinu u kontekstu stradanja antipartizanskih snaga maja 1945, što je nedopustivo za osobu s visokim naučnim zvanjem koja se istraživački bavi upravo temom stradanja antikomunističkih snaga u završnoj etapi Drugog svetskog rata. Naime, Cvetković je u intervjuu reprodukovao često ponavljan revizionistički mit o navodnom streljanju nekoliko hiljada pripadnika JVuO na Zelengori sredinom maja 1945.
Retko se spominje i likvidacija ravnogoraca koji su išli za Dražom Mihailovićem koji je odbio da se priključi formacijama koje su se povlačile ka Sloveniji smatrajući ih izdajnicima. Ta priča se poklapa sa Blajburgom jer je od 9. do 13. maja streljano između 6.000 i 9.000 zarobljenih ravnogoraca na Zelengori.

Bosanska golgota označava stilsku figuru koju su plasirali pripadnici četničke emigracije i drugi antikomunistički pisci i podrazumeva stradanje srbijanskih i crnogorskih četnika u Bosni 1945. Kada je reč o stradanju srbijanskih četnika 1945, odnosno glavnine preostalih Mihailovićevih snaga, u okviru antipartizanskog narativa, vojni gubici JVuO na Zelengori sredinom maja 1945. tumače se kao stradanje biblijskih razmera, pri čemu se ignoriše činjenica da je većina Mihailovićevih boraca na Zelengori stradala tako što je poginula u borbi, dok se ukupan broj stradalih višestruko uveličava. Emotivnu reakciju i ideološku rezignaciju savremenika lakše je osigurati zakonom velikih brojeva. Revizionistička teorema apeluje na emotivnu indignaciju i poistovećivanje s navodnim žrtvama, zbog čega se insistira na tumačenju da je većina stradalih četnika streljana na Zelengori, iako primarni izvori to ne potvrđuju. Po ko zna koji put se primarni izvori ignorišu jer onemogućavaju viktimizaciju kolaboracionista.

Cvetković namerno ignoriše činjenicu da su se pripadnici srbijanskih jedinica JVuO u jesen 1944. povukli u Bosnu zajedno s pripadnicima nemačkih oružanih snaga. Prilikom odstupanja Mihailovićevih snaga kroz Sandžak i istočnu Bosnu, krajem 1944, nisu zabeleženi oružani sukobi između četnika i Nemaca. Naprotiv, nemačke komande su u tom razdoblju nastavile da snabdevaju četnike municijom i strateški ih usmeravaju. Svaki pravac kretanja većih četničkih snaga u tom razdoblju bio je rezultat dogovora između četnika i Nemaca. Četnici su kroz istočnu Bosnu nastupali kao prethodnica nemačkih snaga potiskujući partizane iz već oslobođenih gradova i varošica, nakon čega su ta mesta zaposedali Nemci.

Netačno je da je na Zelengori „od 9. do 13. maja streljano između 6.000 i 9.000 zarobljenih ravnogoraca“. Borbe na Zelengori započele su 12. maja i trajale su do 15. maja. Ne postoje dokazi da je sredinom i u drugoj polovini maja streljano više od nekoliko stotina zarobljenih četnika na području Kalinovika i Foče. Naime, četničke kolone koje su se početkom maja probijale kroz centralnu Bosnu 7. maja nisu brojale više od 5.000‒6.000 boraca. U narednih nekoliko dana, do 12. maja, odnosno do proboja na Zelengoru, četnici su pretrpeli gubitke od nekoliko stotina poginulih boraca. Uoči proboja na Zelengoru jedna trećina četničkih snaga, pod komandom Dragoslava Račića, odvojila se od glavnine i nije se uopšte probijala ka Zelengori niti je učestvovala u odsudnoj bici između partizana i četnika na toj planini. Oko 2.000 Račićevih četnika probilo se ka severoistoku, pri čemu ih je polovina izbačena iz stroja tokom maja i juna na području istočne Bosne. Četnička glavnina, odnosno oko 3.500 boraca pod neposrednom Mihailovićevom komandom, većim delom je izginula u borbi sredinom maja, jednim delom je zarobljena, nakon čega je deo zarobljenika streljan, a deo sproveden u zarobljeničke logore (gde je najvećim delom dočekao amnestiju avgusta 1945), dok je nekoliko stotina boraca uspelo da izbegne uništenje nastavljajući odmetničku borbu narednih meseci.21

Mit o streljanju 6.000‒9.000 ili, kako se najčešće pominje, 9.300 zarobljenih četnika na Zelengori – jedan je od najkarakterističnijih revizionističkih mitova u okviru savremene srpske istoriografije. Taj mit nije osmislila četnička emigracija ili antikomunistička istorijska publicistika u Srbiji, već je reč o fabrikaciji akademskog istorijskog revizionizma. Preciznije: tvorac mita je istoričar Bojan Dimitrijević, naučni savetnik sa Instituta za savremenu istoriju. Mit je zasnovan na pogrešnom tumačenju izveštaja štaba 3. korpusa JA Generalštabu JA od 17. maja 1945, u kome su navedeni uveličani podaci o četničkim gubicima koji obuhvataju razdoblje od 29. aprila do 17. maja 1945, dakle i razdoblje kada se snage JVuO nalaze daleko od Zelengore, na koju su prispele tek 12. maja. Gubitke koji su četnici pretrpeli u centralnoj i južnoj Bosni, u borbama pre 12. maja, Dimitrijević je uvrstio u ukupne gubitke na Zelengori, iako su i prethodni gubici znatno uveličani u navedenom izveštaju. Pritom, Dimitrijević nije konsultovao druge sačuvane i decenijama dostupne dokumente jedinica JA, u kojima se iznose podaci o borbama sa četnicima maja 1945, što je metodološki neprihvatljivo. Drugi revizionistički istoričari su nekritički preuzeli Dimitrijevićeve tvrdnje bez uvida u dostupne primarne izvore (neki od njih nisu čak konsultovali ni navedeni izveštaj 3. korpusa JA, jer da su ga konsultovali uočili bi da ga je Dimitrijević proizvoljno protumačio). Dimitrijević je prvobitno plasirao mit o streljanju 9.300 zarobljenih četnika na Zelengori u knjizi Valjevski ravnogorci (1997). Potom je zajedno s Kostom Nikolićem (naučni savetnik sa Instituta za savremenu istoriju) uvrstio taj mit u biografiju generala Mihailovića iz 2000, da bi narativ o likvidaciji 9.000 četnika na Zelengori 2002. bio uvršten u udžbenik istorije za završne razrede gimnazije, budući da je Nikolić jedan od koautora udžbenika. Obojica su reprodukovali ovu tezu i u nekim potonjim knjigama. Kasnije su tezu o streljanju 9.000 odnosno 9.300 zarobljenih četnika na Zelengori preuzeli i neki drugi istoričari i istraživači. Primera radi, istoričar Milorad Ekmečić u istorijskom sintezi na temu novovekovne srpske istorije, Između klanja i oranja (2007), nekritički je preuzeo navedenu tezu.

Iako je revizionistička istoriografija pokušala tradicionalizovati navedeni mit kao nacionalnu tragediju i modernu kolektivnu traumu srpskog naroda – slično tradicionalizovanju paradigme Blajburg i Križni put u okviru hrvatske nacionalističke i desničarske mitologije – Zelengora nije prepoznata kao centralno mesto nacionalne traume u okviru etnomartirijskih tumačenja revolucionarnog prevrata 1944‒1945, budući da je to mesto namenjeno Beogradu. Oslobođenje Beograda oktobra 1944. tumači se kao nova okupacija i istorijska kataklizma tokom koje je pobijeno navodno nekoliko hiljada Beograđana isključivo iz političkih i ideoloških razloga, odnosno prvenstveno zbog toga što su bili antikomunisti. Takva tumačenja podrazumevaju ignorisanje istorijskog konteksta okupacije i kolaboracije: u cilju difamacije pobedničke strane, svi stradali nakon oslobođenja proglašavaju se žrtvama bez ulaganja truda da se istraži njihova delatnost tokom okupacije. Interpretatori ovih istorijskih događaja iz građanskog antikomunističkog miljea neretko su navodili brojke od 5.000 do čak 30.000 pobijenih Beograđana nakon što su komunisti preuzeli vlast u glavnom gradu. Srđan Cvetković je jedan od onih koji su iznosili uveličane brojke stradalih Beograđana nakon oslobođenja. Zapravo, u poslednjih desetak godina on je najistrajniji domaći istoričar s jednim takvim tumačenjem. Najpre je tvrdio da je u Beogradu nakon oslobođenja pobijeno „ne manje od 5.000 i ne više od 10.000 osoba“, dok poslednjih godina insistira na brojci od 7.000 pobijenih. Poimenični podaci iz registra Državne komisije za tajne grobnice demantuju Cvetkovićeve tvrdnje, budući da u registru egzistira oko 1.500 validnih upisa stradalih stanovnika Beograda (ili preciznije: grada Beograda). Postojeći poimenični broj stradalih nije konačan, ali nema dokaza da je realna brojka stradalih drastično ili višestruko veća.

Umesto zaključka

Budući da se Institut za savremenu istoriju nije ogradio od Cvetkovićevih tvrdnji izrečenih u intervjuu, iako je prošlo mesec dana od njegovog objavljivanja, ta naučna institucija snosi odgovornost zbog tolerisanja jedne negativne pojave čiji vinovnik je njen zaposlenik. Uostalom, ta vrsta tolerancije nije nimalo neuobičajena pojava u poslednjih desetak godina, kada je reč o politici Instituta za savremenu istoriju i medijskim izjavama dela istoričara zaposlenih u toj instituciji.



  1. Vladimir Geiger, „Partizanska i komunistička represija i zločini u Lici 1945“, Hereticus, 1‒2/2011, Beograd, 2011, str. 57; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944‒1946. Dokumenti, (ur. Mate Rupić), Slavonski Brod, 2005, str. 97.

  2. Gojko Vezmar, Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941‒1945, Beograd, 2004, str. 397‒403.

  3. Zdenka Krivokuća, „Pali borci i žrtve fašizma s područja kotara Gospić i kotara Perušić tokom NOR-a 1941‒1945“, Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941‒1945, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 971‒973.

  4. Jovan Mirković, „Žrtve rata 1941‒1945. sa područja Bosanske krajine. Prilog istraživanju genocida“, Istraživanja i memorijalizacija genocida i ratnih zločina, Zbornik radova, (ur. Jovan Mirković), Beograd, 2012, str. str. 28‒42.

  5.  Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, I‒II, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1988, str. II/978‒1216; Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 1107‒1370; Dušan Baić, Kotar Vrginmost u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941‒1945, Vrginmost‒Beograd, 1980, str. 280.

  6. Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941‒1945, (ur. Đuro Zatezalo), Karlovac, 1989, str. 1046‒1193.

  7. Ibrahim Kljun, Višegrad: hronika genocida nad Bošnjacima, Zenica, 1996, str. 115‒226.

  8. Džemail Arnautović, Aktuelni događaji: iz bliže i dalje prošlosti, Prijepolje, 2005, str. 117‒187.

  9. Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944‒1953, Beograd, 2006, str. 141.

  10. Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28.

  11. Florian Thomas Rulitz, Vetrinjska in „bleiburška“ tragedija. Nasilje partizanskih enot nad begunci v mju 1945. na avstrijskem Koroškem, Klagenfurt‒Wien‒Ljubljana, 2013.

  12. Nikola Anić, „Osnovni podaci o završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945“, Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, (ur. Ivo Matović), Beograd, 1986, str. 118.

  13. Prema poimeničnim podacima, OS NDH ubile su 823 stanovnika Slovenije, od čega je 277 stradalo u logorima NDH. (Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28).

  14. Milan Radanović, Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941‒1944) i vojni gubici (1944‒1945), Beograd, 2015, str. 498.

  15. Isto, str. 494‒498.

  16. Vida Deželak Barič, „Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve Druge svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem“, Nasilje vojnih in povojnih dni, (ur. Nevenka Troha), Ljubljana, 2014, str. 28‒36.

  17. Milan Radanović, n.d., str. 553.

  18. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944‒1946. Dokumenti, (ur. Mate Rupić), Slavonski Brod, 2005, str. 114.

  19. Zbornik NOR-a, XI/3, Operacije Jugoslovenske armije 1945, Beograd, 1976, str. 643.

  20. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj…, str. 144.

  21. Milan Radanović, n.d., str. 441‒471.


 

masina