Ukus je karakter, a karakter sudbina.
-Branimir Štulić (Azra), Ej, živote (Teško ovo)
Bijeg, bijeg, jebeni bijeg…nema bijega! Kakva je to vražja sanjarica u kojoj nema bijega? Sanjarica iz 24 sata, naravno. A i ja se budalaštinama zamaram. Ne pada mi na pamet tražiti let. Kava je gotova. Pola 8 je. Jebote, već kasnim. Pusti kavu. Oblači se i piči van.
Ovakve su misli prolazile vozaču gradskog autobusa, Milanu, dok je pripremajući se za posao tražio odgovor na pitanje: koje značenje ima san kojeg je već drugu noć za redom sanjao? Nije Milan bio neki praznovjerni čudak koji bi konzultirao sanjarice prije donošenja svake bitne odluke u životu – mada je upoznao jednog takvog dok se u Vrapču ustrajno i herojski borio za ratnu mirovinu 2005. godine – ali istovjetnost i brutalnost scena koje su se odigravale u njegovoj podsvijesti su ga iznenadile i natjerale da se zamisli.
Sanjao bi kako leti nošen vjetrom, skoro dotičući oblake. Majica bi mu se raširila, puna uskovitlanog zraka, a nakon nekog vremena bi se počela sužavati. Kada bi se potpuno suzila, uslijedio bi nagli prijelaz. Milan bi svom težinom otresao na pod, nebo bi se zacrnilo, počelo bi kišiti, a onaj nevini vjetar što ga je do maloprije nosio zrakom i milovao po prsima, sada bi nosio krovove, kidao grane i šamarao mu lice. Odjednom bi se iza njega pojavilo nešto golemo, nalik morskome valu, što bi ga progonilo neko vrijeme, sve dok Milan ne bi umoran posrnuo. Tada bi se naglo trgnuo iz sna, sav uspuhan i radosno utvrdio da se nalazi u svojoj spavaćoj sobi.
Ipak ću pogledati što znači let. Da vidimo…niski let - problemi u poslu, let s krilima – sreća, pasti pri letu – neočekivani problemi. Ha! Tu smo, dakle. Zadesit će me neki neočekivani problemi. Možeš misliti. Kakvi vražji problemi. Nije mi se dogodilo ništa važno zadnjih nekoliko godina. Para imam, nema te bolesti koja me može osiromašiti kad imam ovu mirovinu i još dobijem bar 3 hiljade na crno od Zovka. Ubit će me Zovko. 15 do 8. Bolje mi je da poletim.
Iako nije bio praznovjeran, Milan je volio sanjariti i razmišljati. Ta ljubav prema sanjarenju je bila nadjačana jedino ljubavlju prema novcu, pa je za Milana boravak u Vrapču zaista značio spajanje ugodnoga s korisnim. Mogao je tamo u miru po cijele dane sanjariti, dobio bi ponekad neku tabletu koja bi ga na par sati otupila, ali je nakon nekog vremena, kad je naučio razgovijetno reći «traktor» s tabletom u ustima, i to uspijevao izbjeći. Kada je konačno izašao s potvrdom da ima PTSP, kojeg je zaradio gledajući drugove kako umiru od smijeha pokušavajući ga naučiti da vari na jednom gradilištu u Muenchenu '91, mogao je započeti novi život. Nastavio je raditi svoj posao iz čiste ljubavi – ne prema poslu, nego prema novcu kojeg nikada nije bilo dosta. Međutim, nije morao raditi od rana jutra kao prije, mogao si je priuštiti da s poslom krene u 8, umjesto u 6. Preuzeo je jedinu liniju koja je kretala iz grada, a ne iz sjedišta autoprijevoznika u Podvinju.
Sjećam se, gledao sam jednom što kaže onaj psiholog, psihijatar, što li je već….neka budala, uglavnom, da je sve u životu determinirano. To je kao pametnija riječ za određeno. Kao, svaki san teži svome ispunjenju zbog nekih bihevirlo…pičke materine. Naš život je unutar nekih okvira, a mi smo nemoćni i možemo samo jako malo toga mijenjati. E, pa doktore moj retardirani, nisi ti upoznao Milana Oblaka! Da jesi, ne bi takva sranja pričao po televiziji. Da je samo vidio kako sam zadnju tekmu u Vijušu okrenuo. Hehehe, da je bilo bar nekih pički na tribinama. S 0-3 na 4-3 - 3 gola i asistencija Il Fenomena, ajmoooo…hahahah
Još jedna Milanova strast bio je nogomet. Igrao je rekreacijski s kolegama vozačima svaki ponedjeljak. Tu je naviku uveo u svoj život po savjetu liječnika, nakon blagog srčanog udara kojeg je prije godinu dana preživio. Zavolio je nogomet, iako ga nikada u životu nije igrao, osim kao klinac. Oduvijek je nogama bolje baratao pod stolom, nego na livadama i dvoranama. Uostalom, uporno stavljanje nogu pod stol ga je i dovelo do liječnika. Povišen kolesterol, tlak, masnoće u krvi…. Zbog toga je, kako bi izbjegao sljedeći, možebitno fatalni srčani udar, morao uvesti još jednu naviku: počeo je, naime, svakodnevno pješačiti na posao. Iako se u početku svađao sam sa sobom svako jutro, nakon par dana je shvatio da zapravo ranije stiže na posao. Budući da je morao prolaziti Osječkom ulicom, vozeći se automobilom bi redovito zapeo na pružnom prijelazu koji je bolje pristajao nekom selu, nego gradu od skoro 100 000 stanovnika. Pješice bi se samo provukao pored rampe.
To je i ovoga puta učinio. Automatski, bez razmišljanja. Nije primijetio ljude koji su pored pruge stajali i čekali da vlak prođe. Nije čuo ni njihove povike. Mislio je na san kojeg je dvije noći za redom usnuo, i na otkaz koji je kašnjenjem riskirao. Pronalaskom vozačke dozvole poginulog muškarca tridesetih godina nedvojbeno je utvrđeno : riječ je o Milanu Oblaku, heroju Domovinskog rata, neoženjenom i bez bliske rodbine.
Izvor: Knjigomat
