Nedavno izdanje prvog kola djela Miroslava Krleže u suradnji Školske knjige i HAZU-a aktiviralo je novu rundu javnog čišćenja Krleže od samog Krleže i oslobađanja Krleže od samog Krleže. Kako se odstranjivao komunistički višak, a kako definiralo hrvatstvo? Kako su se određivale granice ideološkog, a kako zamišljale generacijske razlike? O tome i drugim aspektima dezinficiranja Krleže 2024. godine piše Dean Duda.
Već postaje dosadno svaki put kad se nešto oko Krleže i s Krležom društveno i literarno zaplete, ponuditi onako sa strane, dok slavlje traje i fraze se množe, neki disonantni glas. I to ne unaprijed i napamet (ono poput Filipa Latinovicza: “Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i težak masivan otpor vratnica, i dugi neprozračeni hodnik…”), unatoč zavodljivoj igri anticipacije i reakcije na prvi pogled i posve neiznevjerenom očekivanju, jer se s godinama, eto, nešto utakmica ipak odigralo pa se možda može predvidjeti nova runda otvaranja Krleže zatvaranjem Krleže po mjeri novouspostavljenih okolnosti.
U pristojnom medijskom arhivu posljednjih nekoliko tjedana napisalo se, izgovorilo i čulo svašta. I ništa. Upravo to svašta i ništa jest neka razumljiva linija folklora, uobičajena u sličnim prilikama, i nju kao obaveznu formu treba tako i shvatiti. Jednako tako, čuđenje ne bi trebalo biti izazvano ni pitanjima ni odgovorima što su ih aktualni sudionici u poslovima oko Krleže ustrajno i s elanom proizvodili jer takva je dramaturgija nastupa, kao i pseudoetnografija književnosti kao zanimljiva prigodničarska disciplina. Ali ipak.
Krleža kao “brend”
Jednostavno treba pogledati i, poluhoggartovski bez začepljena nosa, minimalno pretresti taj medijski arhiv potaknut nakladničkim događajem i najprije pažljivo poslušati sve te silne fraze i mudre krilate televizijske i prigodne riječi (“oštećenost jugoslavenizmom”), ad hoc heureka! konstatacije (“ako je što iritantno to su marksisti, ako je što iritantno to su krležijanci”), alogične konstrukcije (“uvelike precijenjen kao intelektualac… on se kao intelektualac ponaša kao književnik, zapravo, nižući pamtljive sintagme, a ne argumente” ili još bolje i s pravom tzv. XXXL nego i: “Petosveščani roman Zastave sadržava više od 1900 stranica, pa se s pravom može reći da Zastave nisu samo najopsežnije Krležino djelo nego i jedan od najopsežnijih romana u hrvatskoj književnosti”.), toplu vodu (“na grobu nema križa”), zagovore i nagovore (“roman Zastave će danas čitati djeca čiji su roditelji, recimo, bili u Domovinskom ratu, to nisu ona djeca koja pune Arenu na koncertima nekih pevaljki, dakle to su ti sukobi vrijednosti”) i tek onda podvući nježnu liniju ispod niza namjernih ili pak nehotičnih “upotreba” Krleže u skladu s potrebama na brzinu dijagnosticiranog “vremena” i potrage za novim čitateljima, mladima “između nacionalizma i kozmopolitizma”, lišenim naravno balasta ideologije i ideoloških pritisaka, bez čega, na njihovu sreću ili nesreću, Krleža ne bi bio Krleža, odnosno – i to smo čuli – “brend”.
A moglo bi se jednostavno stvar preskočiti jer nije da je prvi put, a niti je vjerojatno zadnji (iako bi mogao ceremonijalno biti) da netko oslobađa Krležu njega samog i s njim oslobođenim nudi zainteresiranima i njihovo oslobođenje koje se historijski u dosadašnjim sličnim prilikama, naravno, nije dogodilo jer nešto u zraku i vodi nije dopuštalo da se dogodi to što se napokon dogodilo. Taj, sad već uvriježeni i klasični, “shrink to fit” operativni postupak redukcije Krleže, kao simulirana ponuda viška, ponovno se izvodi metaforički u “đavolskom mraku” unatoč činjenici da se ima posla s nekim tko je dovoljno dugo bio budan i potrošio život na “mrtvoj straži pameti ljudske”. Ali to su prejake fraze kako za kapacitete kojima danas raspolažemo, tako i za stanje stvari.
Dakle, postupak je jasan: oslobađanjem Krleže od samog Krleže nudi se više, iako je zapravo ponuda znatno skromnija. Još jednom: u pokušaju da se u skladu s vremenom ukloni Krleža koji “smeta” Krleži, da se Krleža spasi tako od samoga sebe uz ostale oslobođenike u čitanju, dobije se zapravo manje Krleže. “Manje je novo više”, tako bi nekako mogao glasiti reklamni slogan toga starog novog proizvoda ili kako smo čuli “brenda”.
Ta potreba da se Krleža oslobodi Krleže nije ni nova ni neočekivana. Naime, već se nekoliko desetljeća pokušava Krležu očistiti od Krleže jer to što higijeničare kod Krleže smeta jest zapravo sam Krleža ili drukčije onaj („Al Ništa! Sviće. Internacionala.”) Krleža od kojeg ne možete očistiti Krležu i oni to dobro znaju samo se ne usude izravno reći nego variraju u izboru šarenog papira i prikladne mašnice kojima će uznastojati čuvati Krležu od njega samog. Taj društveni projekt nije, naravno, nužno vezan uz objavljivanje njegovih djela u ovom ili onom obliku, ali se redovito pojavljuje u zraku i vodi potaknut sličnim događajima i jednako je znakovit kao i šutnja o Krleži.
Tamo negdje na smjeni tisućljeća, kad su Visković i Bogišić priređivali novo izdanje piščevih djela (Naklada Ljevak – Matica hrvatska – HAZU, 2000. – 2005.) u modi je bilo bojažljivo “transideologijsko” odnosno urednička konstatacija da “prave umjetničke vrijednosti uvijek imaju transideologijsku dimenziju” jer “snaga umjetničke ekspresije i polisemičnost umjetničkog diskursa uvijek nadrastaju ograničenost umjetnikovih nazora”, a sad je s dva i pol desetljeća distance ključ u postideološkom (naime u kritičkom pogovoru promaknutom u više zvanje “znanstvene studije” nude se “moguće smjernice za novo, ‘postideološko’ čitanje”) , što bespogovorno ponavljaju svi uključeni u novi projekt objavljivanja Krležinih djela u izdanju Školske knjige i HAZU-a. Onako usput nameće se pitanje: čemu će nam smjernice ako je čitanje postideološko (što god to zapravo značilo)? Dosad su valjda smjernice bile prijeko potrebne, jer eno ih u arhivu CK SKH, u fasciklu Programske smjernice za čitanje MK. Uz dužnu i nužnu fusnotu da se radi o potpuno promašenim konceptima i da se, nažalost, o radu ideologije zna malo ili gotovo ništa i da bi svatko tko imalo razumije stvar mogao odmah ispisati par kartica tipa vježbe “ideologija transideološkog” ili “postideološko kao ideologija”. Bilo kako bilo, oba koncepta idu za istim, a to je da u Krleži i oko njega postoji neki ideološki bespotrebni višak koji smeta, ograničava i sputava, kao da smo ga dosad čitali u režimu partijske discipline, primorani na jednu i jedinu istinu, skoro pa zadojeni dok nam nisu otvorili oči epistemološkim rezom.
Komunistički višak
Međutim, Visković & Bogišić rad na izdanju Krleže danas izgleda kao primjereno uzoran nakladnički projekt dobrih filologa i znalaca, gotovo neumjereno skroman u odnosu na marketinšku tutnjavu iz oružja kojim raspolaže recentni nakladnik. Jer dimenzije tog projekta sežu od hrvatskog proljeća i Deset krvavih godina (nedvojbeno je riječ o prvom Zorinu poslijeratnom izdanju iz 1957. jer, nažalost, u drugom, kritički pregledanom i doslovce određenom kao Ausgabe letzter Hand, dakle posljednjem prije ovog Školske knjige kao datum tiskanja stoji 30. XII. 1971. tako da taj svezak s proljećem ima samo zimu) preko znanstvenih studija do book bloggera, uz konstatacije da smo svi mi 1991., dakle kad su Zastave u režiji Georgija Para postavljene u ZKM-u, bili Kamilo Emerički. Ima još, ali nije baš najugodnije. Recimo rečenica kojom se otvara problem opozicije stari Emerički vs Kamilo: “U osnovi je te relacije mržnja sina prema ocu odnosno Vaterkonflikt.” Mržnja? Baš mržnja? Jesmo li sigurni? Ok, Vaterkonflikt, jedva da ima moderniteta bez toga, ali mržnja?
(“Pred vratima, odškrinuvši ih, zastao je i pritvorivši ih ponovo, sa desnicom na kvaki, pomalo sagnut u pasu, kao slomljen, još jedamput je podigao pogled i poslije očitog kolebanja, gotovo šaptom, uputio svome sinu škakljivo pitanje ‘da li je istina da je postao član Komunističke partije’? – Jeste, istina je. – A da li si optiran još i u nekakav njihov komitet? – Jeste. – To mi je bilo suđeno doživjeti da je moj sin postao bandit, e, pa kad je tako, ništa, zbogom. – Do viđenja, tata. – Nikakvog tu ‘do viđenja’ više nema, tiho su se zatvorila vrata tako da se posljednje riječi više nisu ni čule, a trebalo je, po intonaciji, po svoj prilici biti nešto tugaljivo.”)
Pa i dalje, do usputnih prtljanja kojim se briše Visković & Bogišić izdanje Krleže i govori o odgovornosti prema “mlađim naraštajima čitatelja rođenim negdje od 1985. naovamo, koji nisu imali priliku iščitati cijelog Krležu osim onih lektirnih naslova”. U međuvremenu je, da se podsjetimo 2013. objavljeno kiosk izdanje Krleže u 10 svezaka i nakladi Novog libera (Biblioteka 120 godina, 8 knjiga plus dva sveska Banketa u Blitvi, Balade bile su prve u nizu), uz neku potporicu Ministarstva kulture, i to negdje na kraju konjunkture knjige po kioscima, a veoma blizu kraja smisla kioska uopće.
Usto, paradoksalne izvedbe medijskog plasmana izabranih knjiga gotovo da u zagovornom i reklamnom zanosu izazivaju proturječne učinke: književne tekstove očekuje postideološka publika koja ne ide u Arenu na cajke, a Deset krvavih godina su neka vrst neophodne inicijacije i obavezne literature za političko hrvatstvo koje lebdi iznad voda i bregova kao neupitna esencijalistička metakategorija (pitanje je samo je li trans- ili postideološka ili pak nešto drukčije, kantovski, takorekuć vrijeme i prostor kao uvjeti spoznaje a priori).
Krleža treba rudare, a ne čestitare
I tu smo sad pomalo nigdje: postideološkom suvremenom mlađahnom čitatelju nudi se, u za nj osobito atraktivnom spomeničkom dizajnu, književni Krleža oslobođen Krleže, ali uz političko hrvatstvo a priori. Jer političko hrvatstvo nije ideološka tvorba nego zapravo ispada predideološka priroda sama. E sad kako se iz predideološkog i apriornog, u postideološkom vremenu, zaputiti u stranice ideoloških svjetova Deset krvavih godina zbilja može predstavljati izazov ne samo za mlađe čitatelje nego i za one starije dobi, osobito na primjer ako za čitateljsko oko zapnu “Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.”, nastale kao prilog diskusijama u KPJ oko antifašističke Pučke (narodne) fronte. U ovako postavljenim recepcijskim okvirima rezultat bi mogao biti doslovno ćušpajz, nalik onom na početku nedavnog intervjua s kazališnim redateljem kojim dominira sljedeća uvodna rečenica “Upravo ima probe pred predstavu ‘Kraljevo’ po Krležinu romanu”.
Kako god bilo, ispada da je oko Krleže stalno netko sputan i nešto izloženo radu nepotrebne ideologije pa će mlađa čitateljska publika tek sad napokon lišena apriorne stege, dobiti iz Krleže ono što nije omogućeno ranijim generacijama zadojenima nametnutim pseudoideološkim kompleksima u čitanju, na primjer, Povratka Filipa Latinovicza, a taj će roman zlostavljan dugotrajnim kritičkim interpretacijama tipa je li Filip član KPJ i zašto ne slika realističke prizore gradske bijede, napokon odahnuti i procvjetati u postideološkim čitanjima. Ponavljam po stoti put vlastito pitanje: tko će prvi reagirati na to da je pljusnuo Bobočku? Što ćemo s tim, onako postideološki?
Napokon, postavlja se barem polurelevantno pitanje: kako je Krleža postao to što jest ako smo desetljećima bili pseudoideološki opterećeni? I zašto smo tek sad uz apriorno političko hrvatstvo dobili postideološke smjernice? Ispada da se o Krleži više sporilo po birtijama nego u nekim, sa stručnog stajališta, pristojnijim adresama, da je sav taj posao onako, polovičan. I to je sve upregnuto u izdanje koje filološki nije napravilo ni milimetar dalje, a to ne da je izazov nego jest zapravo prijeka potreba, uz digitalne alate koji suvremenoj filologiji stoje na raspolaganju. Ali to je tema za neku drugu raspravu i ta bi druga rasprava bacila novo i bolje svjetlo na Visković & Bogišić izdanje s početka dvijetisućitih.
Krleža je rudnik i ne treba čestitare nego rudare. Vrijedi ga čitati jer oslobađa, ali baš od svega. Osim od sebe samog. To “od sebe samog”, to neoslobođeno prosvjećuje. Ono što prosvjećuje oslobađa.
