Sve je manje politike a sve više nepovjerenja i neprijateljstva prema politici ili onome što se naziva “političkim elitama” od strane onog što se naziva narodom. Sve su slabije institucije politike – stranke, parlamenti i ministarstva, a sve jače nepolitičke institucije – banke, poslodavci i mediji. Oni koji se bave političkim poslom ne vide ili ne žele vidjeti da ostaju bez posla ili da svakim danom sve više obavljaju posao koji je privid tog posla.

Razloga za to što je sve manje politike a sve više nezadovoljstva njome ima više. Prvo, sve je manje politike zato što je sve manje ideja iz kojih bi crpila snagu za svoju moć i za zadovoljstvo naroda. Ideje nacionalizma i liberalizma i njihovog saveza premda se još koriste – zapravo su potrošene. Naime, nakon “rušenja berlinskog zida” savezi nacionalizma i liberalizma stvorili su stanje jednoidejnosti. Nacionalizam i liberalizam su utrnuli ili eutanazirali sve druge ideje, pogotovo ideje socijalizma. Umjesto da emancipira narode u čije je ime nacionalizirao politiku, nacionalizam nakon “rušenja berlinskog zida” te je iste narode kolonizirao. Takav kolonizatorski nacionalizam zapravo je instrument “liberalne internacionale” koja na međunarodnom planu zagovara ograničene, revidirane libertatske ideje: slobodu bez jednakosti, pravednost bez ravnopravnosti, karitativnost bez solidarnosti i partnerstvo bez bratstva. Sloboda bez jednakosti pretvara se u neslobodu, pravednost bez ravnopravnosti u nepravdu, a nacionalizam i liberalizam u politike neslobode i nepravde.

Tako su dvije velike modernističke političke ideologije ponovo potrošile svoj politički kapital, a društva i države ostavile u pustinji “kraja ideologija”, “kraja povijesti” i “kraja politike”. Zato je vrijeme da se kaže da bez ideja društva, društvenih odnosa ili društvenih ideala politika nije moguća. Kao ni obrnuto. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća također je bilo sve manje politike na jednoj strani, na strani sistema koji je sve više zahvaćala entropija, ali se na drugoj strani razvijalo sve veće zadovoljstvo politikom pokreta koji se, bilo u formi liberalizma bilo u formi nacionalizma, razvijao u narodu. Danas nije tako. Takozvana kritika neoliberalizma postala je opće mjesto za kojim posežu začeci studentskog pokreta, etablirani ili neetablirani socijaldemokrati i crkveni konzervativci. Ta je kritika mnogo slabije i manje uvjerljivo opće mjesto nego što je prije više decenija na sličan način kritika komunističkog totalitarizma postala opće mjesto. Od nje stoga nije realno očekivati da zaustavi nestajanje politike. Kao što politike nacionalizma i liberalizma više nemaju emancipacijsku snagu, tako ni njihova neoliberalna kritika nema ideju emancipacije. Ona je tek indikator kraja politike, ali ne i dovoljna osnova za njezinu obnovu.

Drugo, sve je manje politike zbog toga što je sve manje države i njezinih instrumenata (a i ono malo što postoji nije u suverenoj nadležnosti njihovih politika, već politika bilo nadnacionalnih organizacija bilo nadnacionalnih korporacija). Već nekoliko decenija na djelu je proces deregulacije i onemoćavanja države. Privatiziraju se ne samo klasični oblici državnih poduzeća kao što su pošte ili željeznice, već i državne funkcije kao što su sigurnost građana ili sankcioniranje prekršitelja zakona. Sudovi, koji jamče zakonitost u državi, još uvijek nisu privatizirani, ali sve su manje neovisni jer iza sebe imaju sve manju moć države a ispred sebe imaju sve veću moć statusa i novca. Tako smo u svega dvije decenije od jakih država s moćnim regulatornim mehanizmima, bilo one u jednopartijskim socijalizmima ili u višepartijskim (socijal)demokracijama, dobili deregulirane i onemoćale države, a time i sve slabije pretpostavke za politike. Periodi jakih politika iz posljednjeg desetljeća 20. stoljeća, koje je bilo zasnovano na nacionalizmu i prvog desetljeća 21. stoljeća, koje je bilo zasnovano na liberalnom antinacionalizmu, između ostalog obilježeni su nekontroliranom privatizacijom državne imovine i nekontroliranom privatizacijom državnog budžeta. Osim u snažnim nacionalističkim ili liberalnim retorikama, moći tih politika proizlazile su iz deregulacije države i njezina sustavnog onemoćavanja. Tako su od njih ostale samo dvije stvari: uspomena na njihovu jakost i stvarnost slabih država.

Treće, sve je manje politike zbog toga što je provedena kolonizacija javnog prostora u kojem se politika oblikuje i ostvaruje kao praksa javnog djelovanja. Naime, javni je prostor medijatiziran i time u dobroj mjeri depolitiziran. On je sve više popunjen privatnim sadržajima, a sve manje sadržajima relevantnim za javnu raspravu o općem dobru kao svrsi javnog, političkog djelovanja. Teme značajne za intimnost, tjelesnost, hranjenje i zdravlje sa svakodnevnim “stvarnim životom” i tzv. životnim temama potisnule su političke teme. Estradizacijski i bulevarizacijski način prezentacije prisutnih političkih tema uvelike ih je  lišio racionalne percepcije i mogućnosti da se javno diskutiraju. Političke teme koje se u takvom prostoru raspravljaju, raspravljaju se od strane tzv. političkih analitičara, nerijetko sveučilišnih profesora koje mediji proglašavaju političkim analitičarima, a koje najčešće predstavljaju privid upućenosti i gotovo uvijek predstavljaju manipulaciju akademskim habitusom ili intelektualnim mogućnostima onih koji pristaju na tu vrstu javnog statusa. U tako medijatiziranom javnom prostoru vrhunac javnog postignuća predstavlja to da se člana Vlade na sjednici kabineta uhvati da “spava” ili “zijeva”, a zastupnika u parlamentu da na internetu pregledava neki kompromitirajući video i da se političke govornike pretvori u proizvođače dosjetki kojima se onda pune naslovne stranice. I jednim i drugim politika se zapravo karnevalizira, a javni prostor pretvara u svesezonski, svakodnevni privid paljenja “moćnih”, “nepravednih”, “zlih” i “amoralnih” krnja.

U tako medijatiziranom prostoru mediji stvaraju privid zadovoljstva javnosti, auditorija, naroda te moći njihova suda, njihove kazne i njihova pravednog užitka, a glavni akteri politike, političari i njihovi birači, postaju sredstvo za akumulaciju, rast i širenje medijske moći. Ovakvo stanje stvari predstavlja ozbiljnu kompromitaciju predstavničkog tipa demokracije i njezinih institucija kao što su parlament i vlada. Ono prisiljava političare na kolonizacijsko partnerstvo u kojem su oni najčešće gubitnici upravo u momentu kad postaju moćni i kad dobivaju izbore i formiraju svoje parlamentarne većine i svoje vlade, jer za razliku od njih, medijski partner je stvarni gospodar javne, narodne volje i njezine moći. Naravno, u kolikoj mjeri će to biti tako ovisi o njihovoj umješnosti u korištenju bilo vlastitih personalnih kapaciteta bilo preostalih regulatornih mehanizama države.

Četvrto, sve je manje politike zbog toga što slabe personalne moći političkih aktera sadržane u njihovoj idejnosti, umješnosti i moralnosti. U medijatiziranom javnom prostoru sve je manje pretpostavki za socijalizaciju te vrste vrlina i sve je manje pretpostavki za njihovu prethodnu provjeru (jer to pravo provjere za sebe, ukoliko im zatreba, ostavljaju vlasnici medija i njihovi kreatori javnog prostora). Umjesto toga na djelu su sljedeće maksime: što manje idejnosti, tim više medijnosti; što manje umješnosti, to više PR-a i medijskih usluga; što manje moralnosti, to više medijske proizvodnje iste. Tako je i personalna moć kao zadnje utočište politike također nerijetko izvan kontrole samih političkih aktera, jer su sve manje akteri a sve više persone (latinska riječ persona znači maska). Na svoj način, ovom doprinose političke stranke zbog slabljenja njihove idejnosti, te slabljenja zahtjeva za umješnošću u političkim poslovima i zahtjeva za moralnošću političkog djelovanja. Stranke su zbog svega toga reducirale kako svoj socijalizacijski politički potencijal tako i kontrolu socijalizacijskih vrlina kod svojih članova. Zato im se može dogoditi to što se događa u posljednje dvije decenije, da njihov prostor preuzimaju akteri koji bazično nisu političari već slogani (čiju vrijednost jamči pozamašna financijska moć), poput “Casa delle Libertà”, “Pokret snaga Srbije” ili “Pozitivna Slovenija”.

Ovakvo stanje postaje opasno jer društva ne mogu postojati bez svojih politika. Bez njih ne mogu imati potencijale ni slobode, ni bratstva, ni jednakosti, ni ravnopravnosti, ni priznavanja – svega onoga što u posljednja tri stoljeća politiku čini emancipatorskom djelatnošću. Društva mogu postojati bez svojih vlada ili mogu preživjeti i nedruštvene vlade, ali ne mogu postojati bez svojih politika. Suprotno tome, mi bilježimo sve više slučajeva u kojima društva dobivaju vlade a ostaju bez politika. Vođenje ili upravljanje društvom bez politika i onda kad ima formalni demokratski legitimitet, ne može biti ne samo demokratsko već socijalno. Može biti administrativno ili poduzetničko, ali ne može biti socijalno.

Zato bi pobune protiv “političkih elita” kakve smo u posljednje dvije godine viđali na različitim mjestima, u različitim zemljama, trebale biti pobune protiv ovakva stanja politike. Da, upravo to bi trebale biti, pobune protiv stanja politike bez politike. One bi trebalo da stvore pretpostavke za osvještavanje takva stanja. Zato je za moguću obnovu politike od presudne važnosti da se osvijeste činjenice da politika kao javno emancipatorsko djelovanje nestaje i da se u razlozima zašto je to tako pronađu motivi za njezinu obnovu.

 

Izvor: Novosti