Nema nikoga od ključnih aktera u BiH ili u srpskom i hrvatskom susjedstvu koji nisu sudjelovali u sakaćenju ove zemlje. Ali svoj dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica koja je od nje napravila ustavno čudovište, napola unitarno, napola federalno, čega nema nigdje u svijetu
To je ono štono se veli kap koja je prelila čašu u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ta zadnja kap mirovala je čak i u vrijeme Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, za koje se zna da se nisu podnosili, a zapravo su se i prezirali. Ali onda je kao iz pokvarenog vodenog kotlića pljusnula svom snagom nedavno kada su se, ne znam kako to drukčije nazvati, huliganski, jalijaški počerupali Zoran Milanović i Željko Komšić. Prvi je počeo, da tu ne bude suvišnih nesporazuma, naš, hrvatski predsjednik, i to, da i tu ne bude nedoumica, bez vidljivog povoda. Zato povod treba tražiti u njegovim ranijim prezrivim izjavama prema BiH, koje su sada kulminirale tvrdnjom da su Hrvati u BiH s pravom nezadovoljni svojim položajem i da nikakvi zahtjevi za građanskom državom nemaju smisla dok se najprije ne primijeni "sapun", a tek onda može i "parfem". Bošnjačka strana je na to uvrijeđeno uzvratila da Milanović zagovara koncept nekakvog etničkog dezinficiranja, a onda je još kilogram-dva toj verbalnoj eksploziji dodao i Željko Komšić, koji i jeste glavna meta siktavih izjava hrvatskog predsjednika. On je optužio Milanovića da je "nadobudni, egocentrični napuhanko, ali je poprilična novost da je sklon ubermenschovskom fašizmu".
Uh, da se naježiš od tih gromovitih uvreda s jedne i druge strane, u kojima, evo, i deklarirani antifašisti optužuju jedan drugoga za fašizam. Dakle, tu se maše toljagom najgorih optužbi, iako je ovdje zapravo riječ o gotovo banalnoj priči nalik na kaos u dječjem vrtiću, u kojem je svatko zaboravio glavno što je trebao znati. Željko Komšić zaboravio je da načelo da svaki narod bira svoje političke predstavnike potječe od Tita, čiji je portret držao ili još drži, ne znam, na zidu svog kabineta. S druge strane, Milanović, koji se sada pokušava prikazati kao veći zagovornik bh-Hrvata od Andreja Plenkovića, zaboravio je još i puno više. On je preuzeo do dosade prijesnu i izlizanu tvrdnju HDZ-a da Komšića biraju politički dirigirani i od SDA-a navođeni pripadnici muslimanskog biračkog tijela, što je, kao, presuđivalo u ishodu izbora. Ali nedavni lokalni izbori u BiH, na kojima je SDA doživio teški neuspjeh, a u Sarajevu i katastrofu, bjelodano pokazuju da tu nikakvog dirigiranja nema, niti može biti. Dakle, ne bira se hrvatski član Predsjedništva BiH po volji SDA-a, koji ni sam ne zna tko mu glavu nosi (možda, ne znam, zbog sukoba proevropske i proturske frakcije u stranci). Nego ga se bira jer je jedini pripadnik državnog vrha koji zastupa multietničku i multikonfesionalnu BiH.
Ovim ne želim opravdavati palucavi Komšićev jezik kojim se služio kao u ovom slučaju, ali Milanoviću podastirem na znanje jednu bitnu razliku između Komšića i Dragana Čovića. Ovaj drugi fino je uštimao govorni aparat da u njemu nema komšićevskih psovačkih eskapada, ali to mu i ne treba kada umjesto njega ovo radi standardno zapjenjeni Milorad Dodik, tako da sveukupno ostavlja dojam ekskluzivnog hrvatskog prvozastupnika, koji bi najradije da se za njega na izborima glasa isključivo s članskim iskaznicama HDZ-a. Tako nekako, uostalom, i jeste, za Čovića glasaju isključivo krvno provjereni Hrvati, što nije dovoljno za ulazak u državni vrh BiH, do čega njemu, napokon, nije ni stalo (već je bio tamo, pa kog je vraga to promijenilo, ništa). Njemu je stalo da samo zaokruži hrvatski nacionalni tor u BiH, između ostalog i patroniziranjem ratnih zločina koji su devedesetih u njemu počinjeni (što je najjadnija točka do koje se odnedavno sunovratio i Zoran Milanović). Dakle, hrvatski čelnici u BiH prave od nas budale kada tvrde da su manjinski Hrvati u BiH u startu diskriminirani i da oni, jadni, ne mogu tu ništa napraviti dok se ne promijeni nešto što ni sami ne žele promijeniti.
Komšićev pristup je sasvim suprotan. On ne traži, kao Čović, da za njega glasaju samo pripadnici ove ili one nacionalne krvne grupe, nego pripadnici svih grupa i zato kao od šale dobiva izbore, i time iritantno ide na živce srpsko-hrvatskim čelnicima u BiH, pogotovo otkako su spomenuti nedavni lokalni izbori pokazali da njihova dominacija, koja predugo traje, ipak nije zadana zanavijek. Hrvatska strana je, istinabog, na tim izborima prošla s manje očerupanog perja, ili je čak ostvarila standardni maksimum, ali je zaškripilo na mjestu koje je potpuno devastiralo hrvatsku manjinsku kuknjavu. Mostar! Ondje su nedavno poslije više od deset godina održani lokalni izbori, a dosad ih nije bilo najviše zato što je to jedan od rijetkih većih gradova u kojima Hrvati čine većinu, iako time ne želim amnestirati ni Bošnjake kada se nađu u suprotnoj situaciji od ove. Ali činjenica da je toliko dugo trebalo da se u ovome gradu izbori održe jasno govori da hrvatska bučna manjina odjednom prelazi u majoritetnog ucjenjivača čim joj se za to pruži prilika, što znači da postaje jednako "srpska" ili "bošnjačka" u gradovima drukčijeg etničkog sastava. Eto, to je ukratko scenarij po kojem se slupao "bosanski lonac", koji je prošao sve kulinarske provjere, ali ovu političku nikako ne može.
To ne znači da u bosanskoj priči ne postoje i neka bijela polja, veći, puno veći problem je da ona ne mogu zasjeniti crna. Evo, međunarodni protektori BiH jesu ponešto napravili da se ova zemlja etnički uravnoteži, od čega neke stvari možete i vlastitim očima vidjeti. To su ove kriptoregistracijske oznake na autima, iz kojih ne možete vidjeti da li vozilo dolazi iz Banje Luke, Mostara ili Zenice, ali javnost manje zna da ima toga još. Recimo, spomenuti protektori oduzeli su pravo dvama entitetima da imaju vlastite vojske, da imaju vlastite vanjske politike ili carine. Poslušajte Milorada Dodika i vidjet ćete da on nikada ne galami protiv toga jer zna da je to podlokavanje srpskog suverenizma u BiH, koji bi on, kao, branio do zadnje kapi krvi, ne naravno svoje, nego svojih sunarodnjaka. Dakle, međunarodna zajednica jeste nešto napravila. Ali je napravila i jednu suštinsku, konstrukcijsku grešku. U Washingtonu je, godinu prije Daytona, zamišljeno da u Federaciju BiH uđu ne samo Bošnjaci i Hrvati nego i Srbi, što bi ustavnu arhitekturu ove zemlje učinilo bitno drukčijom od sadašnje. A ova sadašnja sliči na kreaturu, otprilike kao dvoglava krava ili tronoga kokoš, jer BiH danas čini jedna federacija i jedna unitarna država, čega nigdje drugdje u svijetu nema.
Ne može ni biti, jer to više sliči na invalidska kolica nego na ozbiljnu državnu tvorevinu, štoviše, unatoč izvornim pobudama, to je samo produbilo međuetnička trvenja. To će reći sljedeće. Međunarodni tvorci sadašnje BiH možda jesu najbolji akteri ove priče, ali su ipak dovoljno loši da su otvorili vrata gorima od sebe, Dodiku, Čoviću i Izetbegoviću. Kojima se onda priključio, vidimo, naprasno što ne znači i iznenađujuće, i hrvatski sapundžija Zoran Milanović.
portalnovosti
To je ono štono se veli kap koja je prelila čašu u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ta zadnja kap mirovala je čak i u vrijeme Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, za koje se zna da se nisu podnosili, a zapravo su se i prezirali. Ali onda je kao iz pokvarenog vodenog kotlića pljusnula svom snagom nedavno kada su se, ne znam kako to drukčije nazvati, huliganski, jalijaški počerupali Zoran Milanović i Željko Komšić. Prvi je počeo, da tu ne bude suvišnih nesporazuma, naš, hrvatski predsjednik, i to, da i tu ne bude nedoumica, bez vidljivog povoda. Zato povod treba tražiti u njegovim ranijim prezrivim izjavama prema BiH, koje su sada kulminirale tvrdnjom da su Hrvati u BiH s pravom nezadovoljni svojim položajem i da nikakvi zahtjevi za građanskom državom nemaju smisla dok se najprije ne primijeni "sapun", a tek onda može i "parfem". Bošnjačka strana je na to uvrijeđeno uzvratila da Milanović zagovara koncept nekakvog etničkog dezinficiranja, a onda je još kilogram-dva toj verbalnoj eksploziji dodao i Željko Komšić, koji i jeste glavna meta siktavih izjava hrvatskog predsjednika. On je optužio Milanovića da je "nadobudni, egocentrični napuhanko, ali je poprilična novost da je sklon ubermenschovskom fašizmu".
Uh, da se naježiš od tih gromovitih uvreda s jedne i druge strane, u kojima, evo, i deklarirani antifašisti optužuju jedan drugoga za fašizam. Dakle, tu se maše toljagom najgorih optužbi, iako je ovdje zapravo riječ o gotovo banalnoj priči nalik na kaos u dječjem vrtiću, u kojem je svatko zaboravio glavno što je trebao znati. Željko Komšić zaboravio je da načelo da svaki narod bira svoje političke predstavnike potječe od Tita, čiji je portret držao ili još drži, ne znam, na zidu svog kabineta. S druge strane, Milanović, koji se sada pokušava prikazati kao veći zagovornik bh-Hrvata od Andreja Plenkovića, zaboravio je još i puno više. On je preuzeo do dosade prijesnu i izlizanu tvrdnju HDZ-a da Komšića biraju politički dirigirani i od SDA-a navođeni pripadnici muslimanskog biračkog tijela, što je, kao, presuđivalo u ishodu izbora. Ali nedavni lokalni izbori u BiH, na kojima je SDA doživio teški neuspjeh, a u Sarajevu i katastrofu, bjelodano pokazuju da tu nikakvog dirigiranja nema, niti može biti. Dakle, ne bira se hrvatski član Predsjedništva BiH po volji SDA-a, koji ni sam ne zna tko mu glavu nosi (možda, ne znam, zbog sukoba proevropske i proturske frakcije u stranci). Nego ga se bira jer je jedini pripadnik državnog vrha koji zastupa multietničku i multikonfesionalnu BiH.
Ovim ne želim opravdavati palucavi Komšićev jezik kojim se služio kao u ovom slučaju, ali Milanoviću podastirem na znanje jednu bitnu razliku između Komšića i Dragana Čovića. Ovaj drugi fino je uštimao govorni aparat da u njemu nema komšićevskih psovačkih eskapada, ali to mu i ne treba kada umjesto njega ovo radi standardno zapjenjeni Milorad Dodik, tako da sveukupno ostavlja dojam ekskluzivnog hrvatskog prvozastupnika, koji bi najradije da se za njega na izborima glasa isključivo s članskim iskaznicama HDZ-a. Tako nekako, uostalom, i jeste, za Čovića glasaju isključivo krvno provjereni Hrvati, što nije dovoljno za ulazak u državni vrh BiH, do čega njemu, napokon, nije ni stalo (već je bio tamo, pa kog je vraga to promijenilo, ništa). Njemu je stalo da samo zaokruži hrvatski nacionalni tor u BiH, između ostalog i patroniziranjem ratnih zločina koji su devedesetih u njemu počinjeni (što je najjadnija točka do koje se odnedavno sunovratio i Zoran Milanović). Dakle, hrvatski čelnici u BiH prave od nas budale kada tvrde da su manjinski Hrvati u BiH u startu diskriminirani i da oni, jadni, ne mogu tu ništa napraviti dok se ne promijeni nešto što ni sami ne žele promijeniti.
Komšićev pristup je sasvim suprotan. On ne traži, kao Čović, da za njega glasaju samo pripadnici ove ili one nacionalne krvne grupe, nego pripadnici svih grupa i zato kao od šale dobiva izbore, i time iritantno ide na živce srpsko-hrvatskim čelnicima u BiH, pogotovo otkako su spomenuti nedavni lokalni izbori pokazali da njihova dominacija, koja predugo traje, ipak nije zadana zanavijek. Hrvatska strana je, istinabog, na tim izborima prošla s manje očerupanog perja, ili je čak ostvarila standardni maksimum, ali je zaškripilo na mjestu koje je potpuno devastiralo hrvatsku manjinsku kuknjavu. Mostar! Ondje su nedavno poslije više od deset godina održani lokalni izbori, a dosad ih nije bilo najviše zato što je to jedan od rijetkih većih gradova u kojima Hrvati čine većinu, iako time ne želim amnestirati ni Bošnjake kada se nađu u suprotnoj situaciji od ove. Ali činjenica da je toliko dugo trebalo da se u ovome gradu izbori održe jasno govori da hrvatska bučna manjina odjednom prelazi u majoritetnog ucjenjivača čim joj se za to pruži prilika, što znači da postaje jednako "srpska" ili "bošnjačka" u gradovima drukčijeg etničkog sastava. Eto, to je ukratko scenarij po kojem se slupao "bosanski lonac", koji je prošao sve kulinarske provjere, ali ovu političku nikako ne može.
To ne znači da u bosanskoj priči ne postoje i neka bijela polja, veći, puno veći problem je da ona ne mogu zasjeniti crna. Evo, međunarodni protektori BiH jesu ponešto napravili da se ova zemlja etnički uravnoteži, od čega neke stvari možete i vlastitim očima vidjeti. To su ove kriptoregistracijske oznake na autima, iz kojih ne možete vidjeti da li vozilo dolazi iz Banje Luke, Mostara ili Zenice, ali javnost manje zna da ima toga još. Recimo, spomenuti protektori oduzeli su pravo dvama entitetima da imaju vlastite vojske, da imaju vlastite vanjske politike ili carine. Poslušajte Milorada Dodika i vidjet ćete da on nikada ne galami protiv toga jer zna da je to podlokavanje srpskog suverenizma u BiH, koji bi on, kao, branio do zadnje kapi krvi, ne naravno svoje, nego svojih sunarodnjaka. Dakle, međunarodna zajednica jeste nešto napravila. Ali je napravila i jednu suštinsku, konstrukcijsku grešku. U Washingtonu je, godinu prije Daytona, zamišljeno da u Federaciju BiH uđu ne samo Bošnjaci i Hrvati nego i Srbi, što bi ustavnu arhitekturu ove zemlje učinilo bitno drukčijom od sadašnje. A ova sadašnja sliči na kreaturu, otprilike kao dvoglava krava ili tronoga kokoš, jer BiH danas čini jedna federacija i jedna unitarna država, čega nigdje drugdje u svijetu nema.
Ne može ni biti, jer to više sliči na invalidska kolica nego na ozbiljnu državnu tvorevinu, štoviše, unatoč izvornim pobudama, to je samo produbilo međuetnička trvenja. To će reći sljedeće. Međunarodni tvorci sadašnje BiH možda jesu najbolji akteri ove priče, ali su ipak dovoljno loši da su otvorili vrata gorima od sebe, Dodiku, Čoviću i Izetbegoviću. Kojima se onda priključio, vidimo, naprasno što ne znači i iznenađujuće, i hrvatski sapundžija Zoran Milanović.
portalnovosti
