kada sretne ljude kojima je najvažnije
što su se pobrinuli za sebe zgrtanjem imetka,
primjećuje da se preko volje nasmiješe,
jer im na pitanje kako živi, s predumišljajem
izjavi da broji dane do sahrane. podsjeti ih tako,
ohole i uskotračne, da će u grobove otići bez ičega
što su stekli, da smrt ne uvažava posjede i račun u banci;
napomene da su glupi, ako misle da su bolji, zato što imaju.
uzmi što možeš, živi za sebe, oprezno se suprotstavljaju.
za sunčanih dana ponavlja pouku iz svog repertoara
pružanja utjehe melankoličnima i bolesnima,
kako je i na groblju veselo dok sunca sja.
zgrčeni, požutjeli, zgužvani, trgnu se oni, i naprave
korak od sedam milja prema zaboravu tmine i hladnoće,
približe se rukohvatu radosti, ljepšoj polovici života.
a stajao je je tamo gdje prolaze nesigurni.