Sylvia Plath – Opsesija thanatosom

Popularnost Sylvie Plath (1932.-1963.), najpoznatije američke pjesnikinje 20. stoljeća, nosi i nešto neliterarno, dozu karizme celebrityja pomiješanu s notom byronovskog. Njezin život bio je pun previranja, a samoubojstvo jedno od poznatijih umjetničkih suicida.

Rođena 1932. godine u američkoj državi Massachussetts, Sylvia je kao djevojčica počela pokazivati sklonost ka kreativnosti i umjetnosti. Prva pjesma obavljena joj je u Boston Heraldu kada je imala osam godina, no uspjeh je zasjenio tragični gubitak oca; Otto Plath, njemački imigrant i profesor biologije umire dva tjedna prije kćerkinog osmog rođendana uslijed komplikacija od dijabetesa.

Smrt oca postala je jedan od ključnih trenutaka u Sylvijinom životu i čest motiv njene poezije. Nakon što joj je majka izrekla tragičnu vijest, Sylvia prkosno izjavljuje: “Više nikada neću razgovarati s Bogom”.

Svoju karijeru spisateljice od 1950. godine, Sylvia počinje graditi na Smith College u Northhampttonu u saveznoj državi Massachusetts, gdje njezina priča Nedjelja kod Mintonovih pobjeđuje na natječaju za najbolju priču i dobiva priliku provesti mjesec dana kao jedna od 20 gostujućih urednika/ca u časopisu Mademoiselle u New Yorku. No, nakon iscrpnog rada u New Yorku, vraća se kući i pada u depresiju.

Dana 24. kolovoza 1953. godine ostavlja majci poruku “Otišla sam na dugu šetnju, vraćam se sutra”, skriva se u podrum i guta bočicu tableta. Nakon dvodnevne frenetične potrage Sylviju pronalazi brat Warren, onesviještenu, ali živu. Smještaju ju na liječenje u privatnu bolnicu gdje joj je dijagnosticirana manična depresija koju nisu uspjeli izliječit ni psihijatri, terapijska liječenja, a ni poezija.

Završetkom studija na Smith Collegeu, Plath putem stipendije odlazi u Cambridge na studij književnosti. Dolazak u Englesku bio je za nju svojevrsni kulturološki šok: uštogljenost tamošnje literarne scene Sylviju je sablažnjavala.

Jedne večeri posjećuje proslavu osnivanja novog cambridgeovskog časopisa za književnost, St. Botolph’s Review na kojoj upoznaje pjesnika Teda Hughesa, a unatoč upozorenjima da je “najveći zavodnik na Cambridgeu” Plath se zaljubljuje. Nakon četiri mjeseca veze, Sylvia i njezin “muž s prokletstvom” vjenčali su se u tajnosti kako ne bi naštetili njezinoj karijeri te se vraćaju na Cambridge, gdje Sylvia nastavlja svoje literarno stvaralaštvo i uređuje suprugove radove za američke i engleske izdavače.

Uskoro joj je ponuđeno mjesto predavačice na Smithu. Posao prihvaća, ali ubrzo zaključuje da je nedoraslost zadatku te pod velikim stresom gubi i volju za pisanjem.

U proljeće 1958. godine, Sylvija odlučuje napustiti Sveučilište i pronaći produktivnost u vlastitoj slobodi. Potpuno se posvećuje pisanju i u tom periodu piše osam pjesama za samo osam dana, sve posve drugačijeg stila. Uvjerena je da te pjesme predstavljaju njezin proboj kao nove i svježe pjesnikinje. Bila je u pravu.

U tom periodu, nakon deset godina uloženog truda, prestižni časopis The New Yorker objavljuje njene pjesme “Lovac na školjke u Rock Harboru” i “Nokturno”.

S druge strane, slikanje je bila nešto manje poznata Sylvijina strast. Većina njezinih crteža skicirana je na marginama njezinog dnevnika, a mnogi su napravljeni kao ilustracije pjesama i buduće knjige koje nikada nije napisala. Njezina poezija je na neki način neodvojiva od tih crteža koji pokazuju iznimnu kreativnost, ljubav prema detaljima i opsesivnu želju da ovjekovječi trenutak.

Narednu godinu za Sylviju Plath obilježit će dva događaja: postaje majka Friede Rebbece i objavljuje knjigu Kolos (Collosus). Već 1962. godine Sylvia Plath rađa i sina imena Nicholas Farrar. Idiličnu obiteljsku sliku, međutim, u ljeto iste te 1962. godine narušava muževljeva nevjera i veza s Assiom Wellville. Ted i Sylvia se razdvajaju, a ona s djecom odlazi živjeti u London.

I dok je dotad bila opterećena željom da dosegne vlastite standarde kćeri, majke, supruge i uspješne pjesnikinje, tom presudnom epizodom njenog života slama se brana i poezija postaje sredstvo za oslobođenje svih najdubljih Sylvijinih demona.

U listopadu 1962. godine, Plath svako jutro započinje pišući pjesme četiri sata, a ostatak dana provodi u brizi o djeci i domu. U suludom ritmu za mjesec dana napisala je čak 25 pjesama, među kojima i “Daddy”, “Lady Lazarus” i “I am vertical”.

Njezine pjesme obračunavaju se s dalekim ocem, nevjernim mužem, represivnim društvom, teretom majčinstva i obitelji i to nevjerojatnom snagom, ljutnjom, razjarenošću i nasiljem. Ponovno se okreće  i smrti.

“Njezine pjesme su kao ruski rulet pri kojem se pištolj sa šest metaka vrti u krug”, pisao je o poeziji Sylvie Plath Robert Lowell. “Ona je najuznemirujavajuća pjesnikinja ovog stoljeća.”

U siječnju 1963. godine, Plath izdaje polu-autobiografski roman The Bell Jar (Stakleno zvono) pod pseudonimom Victoria Lucas. Hvaljen je od strane kritičara kao “trijumfalan” i prozivan “briljantnom i dirljivom knjigom”. U idućih mjesec dana nastavlja s poezijom. Zadnju pjesmu „Rub“ posvetila je liku mrtve žene, kao svojevrsnu „najavu“.

Sylvia je za svoju poeziju platila visoku cijenu. Iscrpljena i izmučena, 11. veljače 1963. godine pokleknula je u borbi s depresijom. Svijet u kojem je živjela postao je nepodnošljiv, o čemu je pisala i šest mjeseci prije smrti:

„Otuđenik na hladnim zvijezdama, nemoćan da osjeti bilo što sem užasne beznadežnosti. Gledam dolje na topli zemaljski svijet, u gnijezda zaljubljenih, bebine bešike, metalne natpise, sav taj živi svijet na toj zemlji, a osjećam se kao njegov dio zatvoren u staklene zidove.

Tog ponedjeljka, u osvit zore, otvara plinsku peć i stavlja glavu u pećnicu. Uspijeva u namjeri koja joj nije pošla za rukom 10 godina ranije.

Nakon razvrstavanja pjesama iz njezinog posljednjeg rukopisa, Ted objavljuje zbirku Ariel koja je Sylviji posthumno donijela Pulitzerovu nagradu za poeziju.

Njezina histerija i ponori podsvijesti zauvijek će ostati sačuvani u stihovima koji prodiru duboko ispod opne nedokučivog i tjelesnog. Postala je jedna od ikona feminizma: žrtva nevjernog muža (Huges je često prozivan “talentiranim ubojicom“) i bešćutnog patrijarhalnog društva.

Kao što je njezina poezija zasjenila crteže, tako je i mit o Sylviji Plath zasjenio samu Sylviju. Ostala je samo priča o stradanju i depresivnoj ženi, priča koja nikako nije dovoljna da iskaže njezin genij, talent, izvanredni smisao za humor i herojsku borbu protiv mračnih demona bolesti, njenu snagu i ljubav prema životu. U jednom zapisu dnevnika piše:

“Možda ću se jednoga dana puzajući vratiti kući, potučena, pobijeđena. Ali ne sve dok mogu iz svoje nesreće pisati priče, svoju tugu pretvoriti u ljepotu.”

Više o životu i stvaranju Sylvie Plath možete doznati u jednosatnom dokumentarcu dostupnom ovdje.

voxfeminae

Odgovori