Miljenko Jergović: Velika subjektivna antologija hrvatske poezije

O Hrvatskoj, zemlji tragičnih pjesnika, pisao je Nikola Martić, u pjesmi koja bi se, međutim, kao i njezin pjesnik, mnogo češće znala naći u antologijama i pregledima bosanskohercegovačke poezije. Današnja Hrvatska prostor je zanimljivog paradoksa: zemlja s ozbiljnim manjkom demokracije u društvu, i s viškom demokracije u književnosti, poeziji te u, općenito, estetskim prosudbama, koji je doveo do toga da je sve jednako dobro, pa da samim tim ne valja ništa. Najgore je u poeziji, toj posljednjoj samoupravnoj interesnoj zajednici, kojom se upravlja po dogovoru i nad kojom vlada jedno jedino paraestetsko pravilo: mnogo je lakše nedarovitoj čeljadi glumiti talent, nego što je stvarnom talentu odglumiti nedarovitost. Lakše će se u pjesničkoj stvari budala vinuti u Orfeja, nego što će se Orfej prikazati kao budala. Grdan je to paradoks, pogotovo ako vam estetsku mjeru određuju budale i antitalenti.

Hrvatski Parnas, pak, slabo je naseljen, uglavnom neelektrificiran, bez vode i kanalizacije, a do njega vode kozje staze kojima se danas samo malobrojni veru. Tamo gore, pod samim vrhom nimfe Kleodore i smrtnika Kleopompusa, pet je živih pjesnika. Njihov će ih smjeran čitatelj navoditi po starosti.

Prvi, rođen u veljači 1933, Anđelko je Vuletić. Premda smo dvostruki sugrađani, nikada o njemu nisam napisao ni riječi. Razlog jednostavan: od mojih ranih dana naši su građanski odnosi bili loši. Nije to, barem što se mene tiče, imalo veze s književnošću. Vuletića sam svih ovih godina čitao, ali se ne bih odvažio pisati o njegovim pjesmama (ili romanima). Ako bih napisao što mislim o, primjerice, “Kraljici puteva”, knjizi pjesama, pjesama u prozi ili pjesničkih proza, iz 1968, ili o knjizi “Kad budem veliki kao mrav”, iz 1977, ili o pedesetak Vuletićevih pjesama koje predstavljaju neku moju osobnu antologiju jednog pjesnika, vrlo lako bi se moglo dogoditi da mi Vuletić odgovori salvom najtežih uvreda. Biva, ti me sad proglašavaš genijem, ali ja ti moram reći da si smeće (idiot, kreten…) Uvijek sam, u posljednjih tridesetak godina, mislio da će se nešto s vremenom promijeniti, da će stvari doći na svoje, ili da će naši građanski odnosi i politički stavovi postati irelevantni, ali ne samo da se nije to dogodilo, nego je unutar hrvatske književnosti, ili barem onog što se predstavlja kao hrvatska književnost, Vuletić bio sve manje važan i poznat, što je svojevrsni paradoks: prije rata bio je, i u Beogradu i u Zagrebu, sasvim sigurno najpoznatiji živi hrvatski pisac iz Bosne i Hercegovine te je tretiran kao jedan od najvažnijih hrvatskih pisaca uopće, pritom s odličnom recepcijom u Francuskoj. Čijom ga je zaslugom u međuvremenu nestalo? Vrijedilo bi i o tome.

Ne bih, međutim, htio da se, kao onaj jedan čitatelj, osjećam suodgovornim za nešto na što imam upravo onoliko utjecaja koliko ga jedan čitatelj može imati, i zato, evo, izlazim iz ormara: Anđelko Vuletić jedan je od pet mojih pjesnika s vrha hrvatskog Parnasa.

Drugi, nekoliko mjeseci mlađi, rođen je pretposljednjeg dana rujna 1933. Petar Gudelj. Možda me upravo čitanje rukopisa nove, dijarističke, Gudeljeve knjige i navelo da progovorim o Anđelku Vuletiću. Ima ga u tim dnevnicima.

Petar Gudelj svoje je najvažnije godine provodio u Beogradu. Tamo je objavljivao, tamo je bio slavljen, ali, dosljedno je na tome insistirao, kao hrvatski pjesnik, tako da i Predrag Palavestra u svojoj kanonskoj i kanonizirajućoj knjizi “Posleratna srpska književnost 1945.-1970.” za Gudelja izmišlja genijalnu odrednicu: “hrvatski pesnik koji deluje u srpskoj književnosti”. S početkom rata vraća se u Zagreb, gdje u Školskoj knjizi u posljednjih dvadesetak godina objavljuje knjige izabranih i novih pjesama, sve tomove i tomove velike, važne i neobične poezije, kojom samom sebi stvara kontekst unutar nacionalne književnosti. Osim što je sav on cijela jedna hrvatska poezija, Gudelj je ispisao i u tekst pretvorio, što onda znači i stvorio, imotski kraj, sa svim dalmatinskim, zabiokovskim kamenjarom. Jest, Ujević se tamo rađao, ali Gudelj je to stvarao. Vuletić je, pak, što je još jedna bolna tema, tako stvarao Sarajevo. I istočnu Hercegovinu. 

Gudelj je napisao jednu od najvažnijih hrvatskih pjesničkih knjiga uopće, te ujedno i neusporedivo najvažniju hrvatsku knjigu o posljednjem ratu. Pritom napisanu i objavljenu prije tog rata. Naslov joj je “Europa na tenku”.

Treći se, u siječnju 1934, rađao Danijel Dragojević. Od posljedica samoupravnog sporazuma unutar hrvatskoga pjesništva, kao i od nesagledivih egzistencijalnih, duhovnih i emocionalnih pogibelji koje u tom društvu prosječnih prijete ne samo eventualnom geniju, nego i normalnom čovjeku, Dragojević se u posljednjih nekoliko desetljeća branio tako što je odbijao nagrade i društvena priznanja. Osjetivši da ga nemaju u konkurenciji, nemoćnici su se zaljubili u tu njegovu gestu. Još jedno je pravilo uveo za sebe: knjige mu izlaze samo u jednom izdanju i ne objavljuje nikakve izbore iz poezije, nikakva izabrana ni sabrana djela. Posljedica po čitatelja je ova: za svaku njegovu knjigu – a imam ih, na žalost, manje od pola – znam gdje se nalazi, dok za one kojih više nemam znam kada su i kako nestajale. One njegove knjige koje nikad nisam imao čitao sam u fragmentima i iz fotokopija. Ponešto nisam nikad ni čitao. Tako sam tek nedavno dobavio knjigu “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata”. Eseji su to iz 1970, ali u Dragojevića, u istinskog pjesnika, koji se ne mora prikazivati talentiranim, poezija je u misli i u svakom tekstu, nije samo u stihu. Na samom početku te knjige, u ciklusu naslovljenom “Revolucija i tragedija”, tekst je “Veronikin rubac”, naznačen kao “neposlani odgovor na jednu anketu”. Na rupcu kojim je Krist obrisao lice, a zatim ga vratio Veroniki, ocrtava se njegov portret. No, tko je autor tog portreta, pita Danijel Dragojević godine 1963. – kako je naznačeno u dnu teksta: “Krist ili Veronika, ne bih znao kazati. Valjda oboje. Jedan nikako. Prava riječ, pravi portret nastaje od istinske vezanosti za tuđu muku.

To je, mislim, prava angažiranost, koja se ne prestaje nikada događati. Umjetnik i čovjek uopće ne smije zaboraviti da je taj portret nanapravljen i od naše pljuvačke na Njegovu licu, pljuvačke ljudi koji će ga ubiti i među kojima se mi uvijek nalazimo.”

Ni o jednom pjesniku s vrha Parnasa nije se više brbljalo ni pogrešnije govorilo nego o Danijelu Dragojeviću. Tako se znalo reći da je Dragojević distanciran od društva i od svake politike i ideologije, da živi u svom svijetu, koji nema veze s našim svijetom. A sve je suprotno. Samo što njegov angažman podrazumijeva sve ono za što bi ga njegovi tobožnji podržavatelji raspeli. Da ih nije uvjerio u iluziju kako u građanskom smislu ne postoji.

U sljedećem eseju, napisanom kao odgovor na anketu časopisa Razlog, Dragojević razmatra sudbinu revolucije. I kaže: “Umjesto da ga oslobodi, revolucija je čovjeka ostavila robom, umjesto da tolerira, ona ne razumije itd.” I pita: “Revolucije, barem za sada, nisu dosegle cilja, a sredstva su ih potpuno izdala. Etički čovjek se u nama pita: Što je s mržnjom i grijehom ubojstva začeto, može li se završiti u dobru?”

Tako je on, izvan poezije, pisao revolucionarne 1968, valjda dok mu se još činilo da se još nekome može nešto reći. Poslije je redefinirao svoju gestu.

Luko Paljetak, Konavljanin, rodio se 1943. u Dubrovniku. Raspjevan, sav u riječi i u sroku, uglavnom uvjeren u bezazlenost i dobronamjernost jezika – po čemu se razlikuje od sve trojice susjeda s vrha Parnasa – i uglavnom se pozom vlastite bezazlenosti štitio od društva. U dragojevićevskom smislu, on je doista dezangažiran, pun razumijevanja i za Krista, i za Veroniku, spreman, možda, na zagovor i kajanje oko vlastitih grijeha, ali – mudro – ne i grijeha zajednice kojoj pripada. To ga je, kao jedinog u ovom društvu s Parnasa, i učinilo akademikom.

Volim brbljavu preciznost njegove fraze, volim tu savršenu i savršeno prepoznatljivu paljetkovsku metriku, volim njegove šlagere, otpjevane i neotpjevane, i njegovu renesansnu pozu također volim. Volim genijalne njegove dječje pjesme, i njegovu kulturno-historijsku poeziju, uglavnom liriku, grada Dubrovnika. Volim još i tu neku čudnovatu njegovu dječačku pornografiju.

I na kraju svih krajeva, knjigu “Ptice koje se prerano svuku”, objavljenu lani u Dubrovniku, posvećenu Anuškinom umiranju. Ta je knjiga veća i od samog Luka, i od hrvatskoga pjesništva, i od svakoga svog čitatelja ponaosob. Sve što je u životu pisao, bilo je samo priprema za nju.

Najhrvatskiji od njih petorice s vrha hrvatskog Parnasa Goran je Babić, rođen 1944. na Visu. Osim što je on jedini zbog Hrvatske, ili protiv Hrvatske – kako vam volja, preokrenuo svoju sudbinu, Babić je onaj pjesnik, uz Borisa Marunu, koji je u dvadesetom stoljeću napisao najviše pravih, velikih pjesama o Hrvatskoj, u kojima je ime ove zemlje najjasnije odjekivalo i u kojima je ova zemlja stjecala to uzvišeno i tragično pravo na vlastitu sudbinu. I dok je Petar Gudelj s ratom pristizao u Hrvatsku, Goran Babić je vlakom sa zagrebačkog kolodvora odlazio u Beograd. U njihovom se mimoilaženju potvrdio Martićev stih od kojeg smo i započeli.

Od te petorice sačinjena je jedna antologija hrvatskoga živog pjesništva, koja postoji u mojoj glavi.

jergovic

1 comment

  1. Jergoviću, hvala ti što postojiš!

Odgovori